Piše: Žarko Jovanovski

…I eto Tamare i mene kako se ujutro već kesimo ispred Bijele kuće u Washingtonu praveći selfije. Prvo smo sa sjeverne strane gdje je službeni ulaz. Unutra američki predsjednik Barack Obama obavlja važne državne poslove. Ništa izvana ne odaje da se unutra išta događa. Možda Barack samo drži noge na stolu pola metra od gumbeka koji lansiraju rakete s atomskim bojevim glavama i ne radi ništa. Ili kenja na wc-u… Dobro pitanje – kenja li i piša ikada američki predsjednik? Možda stalno nosi pelene jer nema vremena odlaziti na wc? I je li njegov wc veći ili je manji od onog u prosječnom Starbucksu?

Ispred Bijele kuće postavljen protestni šator aktivista za mir. Oni ovdje od početka osamdesetih dežuraju u tri smjene u malenom šatoru u koji stane jedna, najviše dvije osobe. Ispred na špagicama obješeni papiri s parolama koje pozivaju na mir u svijetu i ukazuju na sve opasnosti nukleranog sukoba. Prvi put u životu saznajem da takva vrsta protesta uopće postoji. Kod nas se o tome ne piše, to nije vijest, to se ne zna. Tek kada je pokretačica tog protesta, gospođa Picciotto umrla, kod nas je osvanulo po portalima par stidljivih članaka o protestnom šatoru ispred Bijele kuće. Ja sve o povijesti protesta saznajem izravno u razgovoru s dežurnom osobom, dežurnim protesterom. On strpljivo odgovara na moja pitanja. No, ne možemo tu dugo ostati u čavrljanju. Vremena je malo i moramo još strahovito puno toga vidjeti danas. Vrijeme je da Bijelu kuću osmotrimo i s druge, parkovne strane. Obilazimo okolo-naokolo po stazama i stazicama prolazeći pored ogromnih zgrada državne uprave. Posvuda prepreke i stupovi koji su u zemlji, a u trenu mogu biti podignuti da bi sačinili svojevrsne tenkovske prepreke. Iako je dvijetisuće i trinaesta godina, Amerika je u ratu. Poslije napada na Pentagon i Blizance zemlja više nije ista. Strah podiže prepreke i povećava osiguranje. Posvuda samo security, secutity i security… No mi smo ovdje miroljubivi. Tamara i ja smo samo dva balkanska duha u potrazi za gradskim kulturnim znamenitostima.

Pravimo na južnoj strani još par selfija s Bijelom kućom u pozadini. Inače, glavno sjedište američkih predsjednika uopće ne djeluje impozantno. Reklo bi se da je zgrada čak pomalo skromna. Kažem Tamari da ćemo se vratiti navečer da vidimo kako izgleda kada je osvijetljena. Možda onda djeluje moćnije?

I eto nas već u velikom parku ispred Washington monumenta. Radi se o 170 metara visokom obelisku u spomen na prvog američkog predsjednika Georga Washingtona. Negdje na trećini od zemlje obelisk vidno mijenja boju. Poslije saznajemo da je gradnja u devetnaestom stoljeću prekidana zbog nedostatka sredstava. Kada je nastavljena dogradnja je izvršena s nešto drugačijom bojom materijala. Inače se može unutra i liftom do vrha, ali je trenutno u statusu renoviranja pa se moramo zadovoljiti buljenjem izvana.

Šećemo parkom prema Kapitolu, američkom parlamentu. Usput čalabrcnemo hamburger na kiosku. Pored nas trče gomile džogera. Pa dobro kako mogu džogirati usred radnog vremena? Mogu. Da ostanu fit. Dok kod nas u vrijeme pauze svi jure pokupovati gablece, ovdje ljudi u pauzi posla trče. To znači da imaju i tuševe na radnim mjestima. Jebote! Tuš na radnom mjestu?!

A onda specijalitet dana i za mene vrhunac cijelog putovanja u Ameriku 2013. godine – pohod na Smithsonian National Air and Space Museum. To je svojevrsni tehnički muzej s ogromnom zbirkom originalnih aviona i svemirskih letjelica, uglavnom američkih, ali ima tu i ruskih, njemačkih… Ma svašta! Velim Tamari da se malo bojim koliko će nas to lupiti po novčaniku. Dok ulazimo kroz velika staklema vrata i idemo prema ulaznom desku vadim malodušno novčanicu od 50 dolara i pružam Tamari sumnjajući da će i to biti dosta za dvije ulaznice. A onda – šok. Svo to blago je na dispoziciji gledateljima za ravno nula dolara. Ulaz je fucking bloodie besplatan! S tim nas upoznaje čovjek na ulazu koji je volonter. Pita nas sa smiješkom otkuda smo. Iz Karejše – velimo. Oooo, veli on pa mi smo susjedi! Kako susjedi? “Ja sam iz Slovenije”, kaže naš volonter. “Zapravo moji su porijeklom iz Slovenije”, ispravlja se potom.

Svi i svuda naši…

Odmah do ulaza stoji modul Appola 11 kojim su se Neil Armstrong i kompanija vratili sa svog puta na Mjesec. Original. Jebote! Komad je manji od mog Kangooa u koji stane 5 ljudi. U ovom malom sranju, u ovom Kangoouu za svemirski transport gurala su se tri čovjeka. Buljim u taj komad of space junk malo zagoren s donje strane od probijanja zemljine atmosfere opčinjen. Malo mi je falilo da zaplačem od sreće. Nešto dalje je desk na kojem jedan zaposlenik muzeja demonstrira kako astronauti pišaju u bestežinskom stanju. Nije mi nikada palo na pamet da je to problem. A to je ogroman problem u orbiti! Sva tekućina u svemirskim letjelicama pretvara se zbog manjka gravitacijskih sila u loptaste kapljice koje lebde uokolo bez kontrole. Nitko ne želi živjeti i raditi u svemirskom brodu među lebdećim kapljicama pišaline i, ne daj bože, među plutajućim govnima. Da bi jedan prosječni astronaut piškio, on mora svoj organ staviti u nekakvu cjevčugu koja usisava pišalinu. Jebeno.

Malo dalje je zbirka svemirskih odijela – jedna od najvećih na svijetu. Ima tu američkih, ruskih, japanskih, kineskih i francuskih primjeraka. Odmah pored je jedan presjek prosječnog svemirskog odijela sa spletom cjevčica koje služe za zagrijavanje tijela kada se čovjek nađe u kakvoj svemirskoj šetnji. Odijela su zapravo svojevrsni hodajući radijatori. U svemiru je tijelo potrebno braniti od temperature koja je preko 150 stupnjeva ispod nule. Svemir nije uopće nikakvo romantično mijesto. Ovako sa Zemlje lijepo je gledati zvijezde kako svjetlucaju i diviti se ostalim nebeskim tijelima. No svemir je mjesto gdje je ili prevruće ili prehlano. Naravno, gledano iz ljudsje perspektive. Svemir je brat-bratu prema ljudima skroz ravnodušan.

A onda se oči u oči nalazim s presjekom jedne zle rakete. Radi se o Minutmenu, čudovištu koje ne služi za svemirska istraživanja nego za uništavanje. Minutmeni nose nuklerne bojeve glave koje mogu bez problema uništiti u trenu cijele gradove. Presjek rakete pokazuje koliko su to komplicirane životinje. Sve je prepuno elektroničkih sklopova koji na 20 tisuća kilometara mogu naciljati muhu u letu. O bože… Koliko ljudskog uzaludnog truda da bi se međusubno masovno istrebljivali. Onda se sjetim šatora ispred Bijele kuće koji protestira protiv rata i protiv atomskog naoružanja. Valjda će biti pameti da se ta sranja nikada više ne upotrijebe. Makar sumnjam. Puška koja stoji na zidu u nekoj predstavi uvijek opali u drugom činu. Ili ne bi ni bila tamo.

Mene više zanima mirnodopsko istraživanje svemira. Zato se već penjem na kopiju modula koji je sletio na Mjesec. Penjem i spuštam istim onim stepenicama kojim se desetak ljudi spuštalo i penjalo kada su sletjeli na najbliži prirodni zemljin satelit. Pogled unutra otkriva koliko je to skučeno. Možeš se okrenuti i prdnuti, što bi se reklo. WC u Starbucksu je veći od prostora u mjesečevom modulu.

Sa stropa visi mnoštvo aviona i letjelica. Ne bilo kakvih. Original aviona koji je prvi preletio Atlantik, St Louis. Zatim tu je njemačka krstreća raketa iz Drugog svjetskog rata V1. nešto dalje je i V2. Iznad njih je u mjerilu jedan na jedan i ruski Sputnik, prvi umjetni leteći objekt u povijesti koji je napravio krug oko Zemlje. Tu je i X-15 jedan od najbržih aviona ikada koji je mogao doći do samog ruba zemljine atmosfere. S druge strane je i predivan spoj dva objekta, simbol mira – američki Apollo modul sljubljen sa sovjetskim Sojuzom u spomen na stvarno sjedinjavanja koje se sredinom sedamdesetih desilo u orbiti.

Na drugom kraju velike dvorane je komad Boinga 747 u koji se može ući i pogledati pilotska kabina. U tom trenutku nisam još znao da ću se iz Amerike vratiti u staru dobru Europu upravo jednim Air Francovim Boingom 747-300. To je predivna mašina. Najljepši putnički avion na svijetu. Toliko je dobro napravljen i izgleda toliko sigurno da me izliječio od straha od letenja. Barem mislim da sam izliječen. Do sljedećeg leta avionom…

I u trenu je prošlo 5 sati u Smithsonian Air and Space Museumu. Već je bilo 5 popodne. Planirali smo tu ostati 2 sata pa u zgradu preko puta, u Washington National Gallery. Pitam Tamaru bojažljivo je l’ joj žao što smo spraskali toliko svog dragocjenog vremena ovdje? Naprotiv! Uživala je – priznaje. Oh super! Zadovoljstvo je i moje!

Upadamo u Washington National Gallery pred sam kraj radnog vremena. Imamo samo jebenih pola sata da pregledamo jedan od najvećih muzeje u svijetu. Nemoguća misija. I ovdje na ulazu pitamo koliko je karta. Ništa – odgovaraju već pomalo nervozni službenici. Oni bi već išli lagano doma. Ali kako jebeno ništa? Ovdje se čuva nekoliko tisuća najvećih remek-djela svjetske umjetnosti. To ne može biti ništa! Pa lijepo – američka vlada misli da ono najbolje što je ljudski mozak napravio u umjetnosti u svim muzejima koji imaju tu oznaku ‘narodni’ treba svo to blago u svakom trenutku biti za džaba na dispoziciji američkom narodu i posjetiteljima koji dođu u Ameriku. Jebeno. Još je jedna predrasuda o Americi razbijena u paramparčad. Zabluda je da se ovdje baš sve plaća novcem.

Trčimo ogromnim prostorima. Tražimo na lecima koje smo pokupili na ulazu s opisom soba po razdobljima samo neka nama zanimljiva mjesta. Moramo napraviti vrlo oštru selekciju što pogledati.

Imaju originale Vermeera. Čak tri komada. Volim Vermeera. Originali su malene slike ali čarobne. Nitko u ta vremena nije tako slikao. Onda trčimo vidjeti dvoranu s Picassovim ranim fazama. Plava i ružičasta. One prije kubizma. Takvu zbirku nema nitko na svijetu. Odijela na harlekinima na tim Piccassovim ranim platnima s početka dvadesetog stoljeća najavljuju kako će se u jednom trenu oblici razbit u parmparčad i pretvoriti u prvu pravu kubističku Picassovu sliku – Gospođice iz Avignona. A Gospođice iz Avignona su u MOMI u New Yorku. U Hrvatskoj nisu sigurno…

I još tri, dvije, jedna sekunda… Stop! Muzej prestaje s radom.

Moramo van.

Na vrijeme. Noge mi otpadaju. Izmoren sam. Vani se već lagano mrači. Tek je početak proljeća. Dani još nisu dovoljno dugi. Tamara i ja sjedimo na klupi u parku i odmaramo. Gledamo ponovo masu džogera. To je neki fenomen ovdje. Džogeri su u Washingtonu jedina užurbana stvar koju sam vidio. Sve je ostalo nekako kulerski i sporo. Nasred parka na travi djeca igraju bejzbol. Još malo pa će morati završiti. Noć im skraćuje igru. Buljim u Kapitol koji je relativno blizu. Američki parlament bjelasa se na istočnoj strani. Koliko god izgleda blizu sada je zapravo vrlo daleko. Noge su umorne i otkazuju poslušnost. Tamara i ja se tjeramo da još samo odemo tamo laganim hodom. Do spomenika Abrahamu Linkolnu ići ćemo taksijem. To je realan plan.

Kada priđemo Kapitolu, pomalo smo razočarani. Brojne policijske blokade spriječavaju da se dođe do same zgrade. Buljimo izvana. To je ogromna zgradurina. No tu se nema bog zna što za vidjeti.
Na cesti zaustavljamo taksi. Unutra ljubezan crnac nas pita odakle smo. Karejša. O znam gdje je to. Voz jugoslavija bifor. Čudimo se otkud zna. Neki rođaci su mu bili u vojsci na Balkanu pa su mu pričali. Čovjek zna detalje. Domovinski rat. Tuđman. Bože, netko zna i za Tuđmana a ne samo za Tita. Čudo! Raspitujemo se za posjet Arlingonskom groblju koje je s druge strane rijeke. Kaže nam naš vozač taksija, neslužbeni vodić da je sada prekasno. Groblje se zatvara u 6 sati popodne. Želio sam do Kennedijevog groba. Da zaokružimo svemirski džir gradom. “We choose to go to the moon…!” – govorio je John Fitzgerald dok je svijet tonuo u sivilu hladnoga rata. Ali drugi put. Neka ti je laka zemljica druže Kennedy…

Odlučujemo se još za oblizak Linkolnovog memorijala. On omeđuje zapadnu granicu parka sa spomenicima. Mjesto velikih antiratnih i anti segregacijskih demonstracija iz šezdesetih. Stižemo u pravi tren. Sumrak memorijalnoj zgradi daje čarobne obrise. Penjemo se bezbrojnim stepenicama do gigantskih stupova. Unutra ogromana skulptura Abrahama Linkolna. Sjedi spokojno potpuno uvjeren u ispravnost svoga djela. A to djelo nitko normalan ne može osporiti. Oslobodio je crnce ropstva. Ujedinio ponovo Ameriku u krvavom građanskom ratu. Poslije više od sto godina s govornice tog istog memorijala Martin Luther King će svijetu objaviti da ima san… Ovo mjesto pršti pozitivnim emocijama. Amerika ima svojih simbola napretek. Dolazim iz zemlje koja je starija od Amerike ali nikako da uvjerljivo sačini svoje simbole slobode, one koji pozitivno ujedinjuju.

Veliki bazen ispred memorijala cakli se na zalazećem suncu. Tu je Forest Gump našao svoju dugo traženu hipi prijateljicu iz djetinjstva gacajući po vodi. Šećemo pored bazena. Skrećemo, sada već u mraku, u šumu pored parka. Negdje među drvećem je spomenik američkim vojnicima poginulim u ratu u Vijetnamu. Spomenik je skroman i dobro skriven u zelenilu. I to je simbolično. Nitko danas ovdje nije ponosan na taj rat. Ne nalazimo nikog kod tog spomenika. Nitko se ne želi sjećati Vijetnama.

Uz bazen na njegovom drugom kraju suprotno od Linkolnovog memorijala je spomenik američkim vojnicima poginulim u Drugom svjetskom ratu. On se satoji od velikog amfitetra razdvojenog vodoskcima od kojih zastaje dah – pola spomenika posvećeno je pacifičkom angažmanu a polovica europskom. Tu, iako je već pao mrak ima ljudi koji obilaze spomenik. Ovog rata ljudi se već žele sjećati. Sjećanje na prošlost je selektivno. Prikrpali smo se skupini koja ima vodića koji vidljivo ponosno objašnjava detalje spomenika. U mramor su uklesani datumi i opisi najvećih bitaka. Amerika vječno razapeta između ratova i zvijezda.

Pa nešto kasnije opet smo ispred Bijele kuće. Zatvorili smo krug. Glavni stan američkog predsjednika lijepo je osvjetljen. I sada izgleda kao da se tu ništa ne događa. Mirovnjački šator je i dalje ovdje. Neka druga osoba dežura za svjetski mir.

Postaje hladno. Niti tristo metara od Bijele kuće ulazimo na stanicu podzemne. Prolazimo pored desetak washingtonskih klošara koji ispijaju vino bez za Ameriku obaveznih škrnicla preko ambalaže. Niti tristo metara dalje Barack Obama pere ruke nakon velike nužde a zatim ponovo u Ovalnom uredu stavlja noge na stol ni pola metra od dugmadi koja lansira atomske prokjektile. Ispija izvrstan šampanjac gledajući NBA košarkašku utakmicu na velikom televizoru. Utakmica se prekida reklamama. Obama psuje. Ide reklama za novi tip terenca, a zatim reklama Hrvatske turističke komore o ljepotama Karajše. Mala zemlja za veliki odmor. “I should nuke that Karejša long ago…” – kaže Obama a onda ispija još jedan gutljaj ukusnog šampanjca. Prijenos utakmice na TV-u se nastavlja. Njegovi gube.

Nije ni čudo da se ljuti.

Onda Obama gasi TV. Vrijeme je za džoging. Istrčava diskretno iz Bijele kuće s bejzbolskom kapom nabijenom na glavu. “Super”, pomisli on bedasto, “kako je lako pobjeći mojim stražarima!”

A iza njega na odstojanju od sto metara džogira diskretno 500 ljudi iz osiguranja s dikretno nabijenim bejzbolskim kapama na glavama. U prvom redu te vojske džogira čovjek koji drži mali otvoreni koferčić s gumbićima pomoću kojih se lansiraju nuklerani projektili.

I nedo bog da tip padne i da u padu netko nalegne na te gumbiće…

Odosmo svi u kurac!