Piše: Žarko Jovanovski

U ljeto te dvije tisuće i četvrte godine u New Yorku će početkom rujna u Madison Square Gardenu biti održana republikanska konvencija na kojoj će predsjednik George Dablju Grm objaviti predsjedničku kandidaturu za svoj drugi četverogodišnji termin na čelu američke države. Amerika je pod psihozom terorističkih napada. Političari sami raspiruju tu psihozu i dobro je koriste u borbama za vlast. Strah je najisplativija politička roba na tržištu. Sada je tek druga polovica kolovoza i pripreme za konvenciju se zahuktavaju. Na Penn Stationu, koji je dio kompleksa na kojem se nalazi i dvorana Madison Square Gardena policajci su raspoređeni u trojkama doslovce svakih desetak metara. Više je policajaca nego putnika. Amerika se boji novih terorističkih napada.

Policajac John Kowalsky samo je dio te policijske armije koja budnim okom pazi na red u New Yorku. Premeće žvakaću kulerski po ustima i samo posmatra okolinu orlovskim pogledom koji prodire u samu dušu. On je iskusan njujorški policajac i kada nekog samo osmotri, odmah zna je li ta osoba nešto skrivila ili je nevina poput planinskog cvijeta na obroncima brda koja okružuju Aspen.

U vidokrug mu ulaze četiri osobe koje su upravo stigle lokalnim vlakom iz pravca Trentona. Lijeva obrva policajca Johna Kowalskog zaigra istog trena. Instinkt mu je rekao da tu nešto smrdi. Podeblji muškarac s bradom i brkovima te okruglim naočalama nalik na one koje je nekada nosio ruski revolucionar Trocki. Pored njega zdepasta žena pozamašnih grudiju, jedna djevojčica duge plave kose sa svijetlo plavom kapom I love NY i jedan proćelavi starac sa starinskim modelom okvira naočala nalik na one s kraja šezdesetih. Kowalski zna da tu nešto nije u redu. Liče na turiste, ali njemu šesto čulo kaže da to nikako nisu obični turisti. To su tipični troublemakeri. Tko zna što još. Možda su i teroristi. To se mora ispitati. Komunikacijskom spravom obavještava centralu da je upravo spazio sumnjivce. Obavještava nadređene da će malo pronjuškati za njima. Usput kaže operaterima na vezi da vjerojatno nije ništa, ali da ide za tim ljudima kako bi došao do još informacija. Zatim se oprašta od svojih kolega policajaca i odlazi za skupinom sumnjivaca.

Policajac Kowalski prati tog muškarca, tu ženu, djevojčicu i starca na pristojnoj razdaljini. On zna svoj posao i zna kako se diskretno ide za sumnjivcima. Grupa na koju je bacio oko ide kupiti kokice. Dok sumnjivci razmišljaju hoće li uzeti kokice sa preljevom od sira ili čokolade, to mu daje vremena da ode do najbliže telefonske govornice kako bi sa sebe diskretno skinuo gornji dio policijske uniforme. Ovako je naprosto preuočljiv na cesti. Međutim, njegovih 140 kilograma ne daje mu puno manevarskog prostora u malenoj kabini te skidajući crnu policijsku bluzu sa sebe udara konstantno rukom po staklu, gubi ravnotežu i pada na pod. Onda s mukom ustaje i ponovo pokušava skinuti bluzu. Iz telefonske kabine izlazi sav izubijan. Malen dječak stoji na cesti i bulji u njega ližući sladoled. Dere se na sav glas: “Mama, mama, vidi Supermana!” Dječaka se prisjetio scene iz stripa u kojoj superjunak u telefonskoj govornici oblači svoj kostim prije akcije u kojoj savladava zlikovce. Kowalski podiže šestogodišnjaka s pločnika, unese mu se u lice i ljutito zaurla: “Ako smjesta ne zavežeš, i ti i tvoja prokleta majka završit ćete u Guantanamu!” Zatim spusti dječaka grubo na pod, a mali plačući otrči mami koja cijelu tu scenu uopće nije vidjela jer je bila zagledana u izlog s najnovijim modelima ljetnih cipela.

Policajac Kowalski vrati se do telefonske govornice te potrpa svoju uniformu u ruksak. Na njemu je sada bila samo bijela majica s vidljivim znakom njujorške policije. To mu nažalost i dalje ne daje dovoljno diskrecije koju je trebao u pratnji sumnjivaca pa se upućuje u prvu suvenirnicu i tamo uzima s police naljepnicu New York Yenksa koja svojom veličinom taman prekriva taj natpis. Zatim izabire s police jedne sunčane naočale i crnu bejzbolsku kapu na kojoj je piše FBI. “Tako ću izgledati najmanje sumnjiv” – zaključi slavodobitno sa smješkom.

Na blagajni prodavačici pokazuje svoju policijsku značku te ultimativno zahtijeva da se roba koju je uzeo knjiži na račun gradske policije koja će poslije platiti račun. On je sada, kako je objasnio, na važnom antiteorističkom zadatku i nema se vremena baviti sitnicama poput plaćanja računa. Prodavačica mu hladno odgovara da ako smjesta ne plati traženi iznos da će zvati policiju. “Ali godpođo – ja sam ta policija!” krilio je ruke Kowalsky. “Ne tiče me se! Vi ne idete van ako smjesta ne platite ovih dvadeset i tri dolara za naljepnicu, bejzbolsku kapu i sunčane naočale.” Onda se zadere “Felipe!” I iz stražnjeg dijela trgovine isplazi latinoamerikanac velik poput trokrilnog ormara koji se brine da u dućanu nema sitnih krađa. Prijeteći stane ispred Kowalskog a ovaj se snuždi i maši za novčanik. Dao je za robu zadnja 23 dolara koje je imao kod sebe.

Potom istrči na ulicu. Sumnjivci koje je pratio od Penn Stationa više nisu bili u trgovini s kokicama. Kowalsky se uspaniči. Stane trčkarati avenijom izvijajući vrat ne bi li negdje spazio dva muškarca, ženu i plavokosu djevojčicu. Krajičkom oka spazi ih kako silaze u podzemnu.

U kompoziciju vlaka utrčao je u zadnji tren kada su se vrata vagona već zatvarala. Sjeo je desetak metara dalje od sumnjivaca vidno teško dišući.

Zašto on sve ovo radi? Kada su dvije tisuće i prve srušeni Blizanci gotovo sve njegovi kolege pobrali su komadić slave spašavajući ljude iz gorućih nebodera na samom licu mjesta velike tragedije, a njemu je onda palo u dužnost da toga dana održava promet na sasvim drugom kraju grada na jednom skroz zabačenom raskršću u Bronxu. I imao je dojam da su sve te njegove policijske kolege zbog toga napredovale u poslu, a da je on ostao nekako postrani moguće slave i promaknuća. To se mora promijeniti! I on mora pronaći svoje teroriste! I on mora na naslovnicu novina! Mora naprosto još danas postati heroj nacije! Ovo je sada biti ili ne biti za njega.

Nešto poslije, skupina koju je pratio ušla je u veliki CD shop blizu Times Squarea. Stariji čovjek je stao kopati po diskovima s klasičnom glazbom, a bradati muškarac s lenonicama i plavokosa djevojčica kopali su po izboru rock i punk glazbe. Žena s njima žmirkavo je buljila u svoju figuru u velikom ogledalu vidno nezadovoljno mašući glavom. Nju ponuda muzike uopće nije interesirala. Onda je uočio kako bradati muškarac izabire CD na kojem je velikim slovima pisalo The Clash, a djevojčica je odabrala nosač zvuka s naslovom Rock against Bush. “Aha!” zamumljao je policajac Kowalsky. “Oni su mnogo opasniji nego sam mislio!” Onda dohvati svoju komunikacijsku spravu i diskretno u kutu trgovine izvrši raport nadređenima. U centrali su odmah shvatili ozbiljnost situacije. Na nebo iznad Manhattna uzlijeću tri policijska helikoptera, a na terene se šalje stotinjak policajaca u civilu da pomogne policajcu Kowalskom oko praćenja sumnjive skupine.

Nešto potom, dva muškarca, žena i djevojčica prolaze Times Squarom, a onda se zadržavaju u obližnjoj suvenirnici. Kowalski promatrao s ulice i zapisuje što su sve kupili: muškarac je kupio majicu s oznakom linije jedan njujorške podzemne željeznice, djevojčica je uzela privjesak za ključeve s natpisom I love NY, žena je uzela komad stakla s laserski ugraviranim Kipom slobode. Kowalsky je odmah zbrojao dva i dva. “Pratim i dalje sumnjivce” – govorio je na komunikacijsku spravu. “Moguća meta praćenih je Kip slobode. Ponavljam: moguća meta potencijalnog terorističkog napada je Kip slobode!” U zrak su podignuta još tri policijska helikoptera. Broj agenata u civilu koji su priključeni akciji na zemlji povećao se na nekoliko stotina. Policija je o svemu obavijestila američku vojsku i predsjednika Grma. Predsjednik Grm je naredio maksimalni stupanj spreme oružanih nuklearnih potencijala zemlje. Razmišljalo se na tren da se ponovo obustavi sav civilni avionski promet u državi, ali se od toga odustalo jer bi to sigurno stvorilo psihozu kod stanovništva. Falilo je podataka. U vrhu američke vlasti konfuzija. “Kojim jezikom govore sumnjivci?” – pitali su operateri iz centrale Kowalskog. “Mislim da je ruski.” “Ruski?” – samo su ponovili nadređeni. Znači ovaj puta opasnost dolazi iz Rusije a ne iz islamskih fundamentalističkih krugova. Predsjednik Grm odmah je crvenim telefonom nazvao ruskog predsjednika Putina. Rekao mu je direktno i bez okolišanja da će američki nuklerani projektili sravniti Rusiju sa zemljom ako se odmah ne prestane sa špijunsko-terorističkom kampanjom u New Yorku. “Kakvom špijunsko-terorističkom kampanjom u New Yorku?” – zabezeknuto je pitao Putin. Odgovor nije dobio jer mu je ljutiti George Dablju Grm zalupio slušalicu. Putin je potom naredio najvišu pripravnost ruskih vojnih potencijala. S druge strane, u Europi, u sjedištu NATO snaga naređen je pokret oklopnih snaga na granice članica prema istoku. Rok izvršenja – odmah!

Tu u New Yorku, praćena četvorka se razdvojila. Stariji čovjek koga su svi zvali Deda i plavokosa djevojčica otišli su natrag na Penn Station pa na lokalni vlak za Edison. Za njima je u diskretnu pratnju pošlo tristotinjak policajaca u civilu, nešto FBI agenata i nekoliko CIA-inih specijalista za antiterorističku borbu. Bradati muškarac i žena šeću 42. avenijom. Tamo bulje uvis u zgrade. “Vrlo sumnjivo!” – zaključi policajac Kowalsky. Onda javlja centrali da je moguća meta terorista neko kazalište u kazališnoj četvrti. “Imena terorista?” – pitali su iz centrale. “Žena se tipično ruski zove Tamara, a muškarac ima za nas neizgovorljivo ime. Nešto kao Zharcho ili Zarcou – ne mogu s točnošću odrediti. Jeste li postavili snajperiste na krovove?” “Spremni su i čekaju dalje upute” – glasio je odgovor centrale. “Jeste li postavili prislušne uređaje?” – pitao je dalje policajac Kowalsky. “Jesmo. Prisluškujemo njihov razgovor. Samo malo… Evo sada dobijamo informacije da je jezik kojim pričaju hrvatski ili srpski, nismo još sigurni. Možda je čak i bošnjački ili crnogorski. Dakle, u svakom slučaju radi se o teroristima s Balkana.” “Prijem. Isključujem se za sada.” – rekao je policajac Kowalsky centrali.

Praćena žena i muškarac onda su stali nasred 42. avenije. Žena je nešto rekla muškarcu, potom je muškarac nešto vidno iznerviran rekao ženi. Onda je žena odgovorila povišenim tonom. Započela je svađa. Muškarac je teatralno mašući rukama nešto objašnjavao ženi.

Policajac Kowalsky sve je promatrao s druge strane ceste. Pored njega je stala plavokosa djevojka sa sunčanim naočalama nabijenim na lice. Kowalsky je pogleda na tren. “Scarlett, dobar dan” Scarlett Johansson bila je mlada glumica u usponu. Prošle godine snimila je hvaljeni film Izgubljeno u prijevodu, a sada je imala u New Yorku kazališni angažman. Muku je mučila kako da u predstavi čija će premijera biti za samo tjedan dana uvjerljivo odglumi scenu obiteljske svađe. U predstavi u kojoj je tumačila jednu od glavnih uloga. Zato je i scena svađe koja se odigravala ispred nje na cesti zadobila svu njenu pažnju.

“Izvrsna gluma. Izvrstan rad tijela i ruku! Moram ovo zapamtiti!” – rekla je Scarlett policajcu Kowalskom koga je dobro znala jer je ovaj često nakon policijskih smjena radio u kazalištu kao redar i na blagajni. Prihodi od posla u policiji su mali a alimentacija prvoj ženi se odnekud mora platiti. “Scarlet, pazi se, ovo su opasni teroristi!” – rekao je Kowalsky ne skidajući pogled sa scene svađe preko puta ceste. “Kakvi jebeni teroristi?” – zapitala je Scarlett iznenađeno. “Pa iz aviona se vidi da se radi o običnoj obiteljskoj svađi nekakvih stranih turista…”

Onda je putem komunikacijske sprave policajac Kowalsky dobio daljnje informacije. “Konačno imamo prevoditelja. Kaže da se par na 42. aveniji prepire oko obiteljskih obaveza. Žena muškarcu, svome mužu debeljku, prigovara da ne pridonosi u Zagrebu, odakle par dolazi, dovoljno u kućnim poslovima. On se brani da puno radi i da od umora ne stigne uvijek oprati suđe i staviti veš na pranje. Ona mu onda odgovara da je neodgovoran i da to tako više ne može. Samo malo… Evo, dobivamo dodatne informacije o sumnjivcima. Radi se o turistima iz Hrvatske. To je, zajedno sa starijim čovjekom i plavokosom djevojčicom jedna obitelj koja je kod rođaka u Edison u New Jerseyu u posjeti. Izgleda da nema riječi o tome da su teroristi. Policajče Kowalsky – ponavljam – ne radi se o teoristima. Povlačimo snajperiste, helikoptere i policiju iz ove akcije. Prekidamo, prekidamo…”

Nedugo nakon ove poruke američka vojska i policija izašle su iz stanja najviše pripravnosti. Američki predsjednik George Dablju Grm ponovo je nazvao ruskog predsjednika te mu se stao izvinjavati. Dodao je i to da američka vlada ozbiljno razmišlja da, kako bi nekako izgladili ovaj incident – vrate Aljasku Rusiji… Nešto poslije ruska vojska također smanjuje razinu svoje borbene gotovosti. Atomski projektili povlače se u svoje silose.

Svjetski mir još je jednom spašen.

Nekako istovremeno policajcu Kowalskom tlo je na 42. aveniji zadrhtalo pod nogama. Osjećao se posramljenim. Bio je žrtva svoje vlastite ambicije i psihoze stvorene nakon rušenja tornjeva u New Yorku. Najradije bi da je propao u zemlju od srama. Scarlett Johansson pored njega oponaša teatralne pokrete muškarca iz porodične svađe koja je još uvijek traje pred njihovim očima. Onda pogleda na sat. “Kasnim.” – pomisli i onda pozdravil Kowalskog i uđe u kazališnu zgradu iza njihovih leđa. Proba predstave samo što nije počela. Ali Scarlett sada točno zna kako odglumiti scenu porodične svađe.

* * *

Devet godina kasnije, dvije tisuće i trinaeste godine, Scarlett Johansson ponovo ima angažman u jednom nujorškom kazalištu. Ovaj put glumi u predstavi Mačka na vrućem limenom krovu.

Ima momenata na sceni kada ona nema teksta i tada samo promatra predstavu ili čak i publiku. U jednom takvom momentu ugleda na balkonu teatra jednu ženu i jednog muškarca. Učine joj se poznatim. Razmišlja i razmišlja, a onda se u pauzi predstave dosjeti: Tamara i Zarchou! Onaj dvojac koji se prije skoro deset godina svađao na 42. aveniji pred njenim očima i koji joj je omogućio da promatrajući njihovu porodičnu svađu sagradi scenu svoje svađe u kazališnoj predstavi u kojoj je tada glumila. Predstava je upravo zbog te scene pohvaljena u New York Timesu. Sva se naježi kada pomisli na ta vremena!

A policajac Kowalsky? On i danas regulira promet na jednom manje važnom raskršću u Bronxu. Navečer i dalje radi po njujorškim kazazlištima kao redar ili prodavač karata na blagajni. U međuvremenu se rastao i od druge žene i već je u trećem braku. Njegove kolege u policiji ga koji put zadirkuju kada se sjete kako je zabrljao dvije tisuće i četvrte. Kada ga zadirkuju, policajac Kowalsky šuti i samo se bedasto smješka.

A i što bi drugo mogao?