GALEB

Lebdeć svrh mokrih dubina,
Od zore, tiho, polako.
U krug se pomiče tako
Između dviju modrina.

Ne čuje s kitnih planina
Šuštanje procvalih gronja:
S kopna ne osjeća vonja
Kadulje i ružmarina.

On kruži, miran i sam,
Omamljen šumorom vala.
Mirisom alge i soli.

A kad se smrkava dan,
Nosi put neznana žala
Krik neutješive boli.