Rundfunk – radio, kao i svi ostali mediji, u Trećem Reichu su sredstvo vladavine državnog vodstva za postizavanje političkih ciljeva i interesa; po Goebbelsu „najmoderniji i … najvažniji instrument masovnog utjecaja“ u svrhu propagandističke mobilizacije. Nakon što je već 18. studenog 1932. godine Odredbom o radiju stvorena „državno-publicistička organizacijska tvorevina“(Lerg), odmah nakon izbora za Reichstag od 5.3.1933. godine započela su otpuštanja brojnih suradnika u programima, tehnici i upravama, a na sve ključne položaje raspoređeni su nacionalsocijalisti. Pored toga, mada je u suštini ostalo bezuspješno, otvaranjem suđenja studenog 1934. godine vodećim suradnicima radiodifuzije weimarskog razdoblja pokušala se dokazati „močvara korupcije“, među ostalima i Hansu Bredowu, utemeljitelju njemačke radiodifuzije.
Odjel za radio ministarstva propagande (Treći odjel) važio je kao „zapovjedna centrala Njemačkog radija /Deutscher Rundfunk/“. Nakon što su definitivnim određivanjem zadaća tog ministarstva od 30.6.1933. bespredmetne postale kompetencije nad radijom – resorno su potpale pod ministarstvo za unutarnje poslove i ministarstvo pošte tek u ožujku 1933. – , bio je slomljen i otpor zemalja, pa je zaključno sa svibnjem 1934. godine uslijedila likvidacija zamaljskih /pokrajinskih/ radiodifuzija: imovinu regionalnih ustanova za radiodifuziju preuzelo Društvo Reicha za Radiodifuziju, RRG, vrhovna institucija njemačke radiodifuzije u carstvu. Od 1.4.1934., kao „Radiostanice Carstva“ („Reichssender“), to jest kao filijale RRG-a, nastavili su ih voditi njihovi intendanti. Središnja informativna služba bio je „Bežični servis“, „Der Drahtlose Dienst“ (DDD), glavni urednik bio je do 1938. Hans Fritzsche a potom Walter Wilhel Dittmar. Voditelj Odjela za radiodifuziju do svibnja 1937. bio je Horst Dressler-Andress, do kolovoza 1939. Hans Krigler, 1939.-41. Alfred-Ingemar Berdt te (veljača-kolovoz 1940.) Eugen Hadamovsky, rujan 1941.- 42. Wolfgang Dierwege, a od 3.11.1942. do konca rata Hans Fritzsche. /…/
Kako bi se masovni prijem stvarno i osigurao, u suradnji s Komorom za radiofoniju Carstva, prinudnom stručnom organizacijom svih radijskih suradnika, omogućen je početak proizvodnje „političkih radijskih prijemnika“, 1933. godine Narodnog prijemnika /Volksempfänger/, 1935. godine Radio-prijemnika Radnog fronta za zajednički prijem u radnim pogonima i 1938. Njemačkog malog prijemnika, a svi su nazvani „Goebellosva gubica“. S tim jeftinim, tehnički nezahjevnim uređajima trebala se moći pouzdano čuti najbliža Radio-stanica Carstva te, na dugom valu, Deutschlandsender /Njemačka radio-stanica/.
„Odredbom o izvanrednim radiofonskim mjerama“ 1.9.1939.njemačkim slušaocima zabranjeno je slušanje inozemnih stanica. U pogledu radiodifuzije, kao imperativ trenutka u zemlji važila je koncentracija programa. Od svibnja 1940. godine sve radiostanice „priključene su na stalne emisije Carstva“ (Diller); jedinstveni program, emitiran do 3.5.1945. „Velikonjemačkog radija“ bio sve je više reduciran na vijesti, wehrmachtove izvještaje, političke komentare, reportaže i glazbu. Na Radiju za inozemstvo, Auslandsradio, (emitiranom na kratkom valu), pogonjenom pod isključivom kompetencijom ministarstva propagande, zbog osporavanih nadležnosti u pogledu ukupne inozemne propagande dolazilo je do stalnih resornih svađa između ministarstva propagande, wehrmachta i ministarstva vanjskih poslova, koje je počevši s 1939. godinom izgrađivalo vlastiti odjel za radio pod vodstvom Gerda Rühlea.
Najvažnija područja rada Radija za inozemstvo tokom rata, osim nastavljanja službene državne propagande u inozemstvu, bili su: „novi raspored radiodifuzije u okupiranoj Europi koja je bila ili uključena u radiodifuziju Carstva (Austrija, radio stanica Prag II. u Protektoratu Češka i Moravska) ili su predane u nadležnost vojne uprave (Danska, Nizozemska, Francuska, Norveška); utjecaj na radiodifuziju zemalja saveznica i neutralnih zemalja u obliku radiodifuzijske razmjene, sudjelovanja u emisijama, subvencija itd.; uspostavljanje tajnih stanica i stanica za ometanje što je bilo objedinjeno pod kodnim imenom „Concordia“ i vodio ih je Erich Hetzler, a kao primjer ovdje navodimo „New British Broadcasting Station“ (NBBS) za koju je radio i zloglasni „Lord How-How“ (William Joyce); na kraju, uspostava prislušnih službi, od kojih je najpoznatija bila kao „Posebna služba Seehaus“, osnovana na velikom berlinskom jezeru Wannseeu i za čiji su rad od listopada 1941. do travnja 1945. odgovarala ministarstva propagande i vanjskih poslova.
Grosses Lexikon des Dritten Reiches / Veliki leksikon Trećeg reicha/, ur. Christian Zentner i Friedemann Bedürftig, Südwest Verlag, München 1985. Prijevod:
Nenad Popović
Nap. prev. Usporedi:
radio gornji grad 
