Treba izaći na ulicu. I kazati glasno: gospodo odjebite. I sa sobom u „ropotarnicu historije“ ili pak „smećarnicu zgodbopisa“ odvedite jednoumnu viziju katolibanske Hrvatske.

Piše: Zlatko Gall (Slobodna)

Da će se politika ili politikanstvo umiješati u stručno pitanje za koje – ajmo biti pošteni pa to priznati – zabole „ona stvar“ najširu hrvatsku javnost a posebice političare, nije trebalo sumnjati ni trena. Ukupnost iliti cjelovitost reforme obrazovanja sa ciljem da se postojeće stanje mrcvarenja profesora/nastavnika/učitelja i učenika hrpetinom besmislenog gradiva koje se štreba, odlepršalo je u drugi plan čim se umjesto o šumi počelo razglabati o „vitoj jeli i zelenom boru“. A gdje će suza neg’ na oko: na hrvatsku književnost i povijest. Zar je onda čudno da je u „Glasu Koncila“ osvanuo kritički komentar koji apostrofira upravo dva kurikula bitna „za hrvatski kulturni identitet“. Pače, za samu opstojnost Hrvata na brdovitom balkanu. Kurikulu Hrvatskog jezika se zamjera što „ne smatra književno relevantnom ni Bibliju ni „otca hrvatske književnosti“ Marka Marulića, ni išta od hrvatske književnosti kršćanske inspiracije ili iz hrvatskoga iseljeništva, a otvara se za naslove koji daju prostor seksualizaciji i nepristojnom rječniku“. „Glas Koncila“ upozorava i na sporni kurikul povijesti „školski predmet koji je u Hrvatskoj osobito osjetljivo područje zbog prošlih i aktualnih brojnih manipulacija činjenicama“. Naime, drže da „taj kurikul predviđa premalo nacionalne povijesti, a noviju povijest prikazuje kroz optiku političke i ideološke ljevice“.

To dakako, piše „Glas Koncila“ nije sve jer „cjelovita kurikularna reforma nije odoljela ni napasti ideologiziranja: ne samo što ne tretira jednako zločine svih totalitarnih sustava, odnosno fašizma, nacizma i komunizma, nego nameće i rodnu ideologiju“. Sve to bi, zaključuje „Glas Koncila“, „trebalo biti dovoljan razlog da se s tom reformom ne srlja, da se sve kritički preispita i uskladi sa stvarnim potrebama, ciljevima i interesima hrvatskoga naroda i hrvatske nacije“. Ministar Šustar je sugestiju očito prihvatio. Baš kao što je i Zlatko Hasanbegović – uzgred, za trud nagrađen novom visokom stranačkom funkcijom i golemim skokom na hijerarhijskoj ljestvici HDZ-a – bio na visini povjerene mu zadaće u „svojem“ resoru.

Jesu li Boris Jokić i njegov tim samo uvrijeđene frajle koje na prvu kritiku odustaju? Malo sutra jer sinhronizirani napadi i pljuvanja sa svih (očekivanih) strana nisu baš zanemarivi. I vraški su opasni. Recimo, portal katoličkih teologa „Vjera i djela“ tvrdi da „treba uvijek imati u vidu kako je to reforma koju neumorno i prilično agresivno guraju bivši ministar obrazovanja dr. sc. Željko Jovanović i njegovi bliski suradnici, poznati po indoktrinaciji kroz Zdravstveni odgoj i Građanski odgoj i obrazovanje“. Da bi osnažio tezu s uvažavanjem se referira na tekst „Primjese jugoslavenštine u kurikularnoj reformi“ s portala HRsvijet.net koji Jokića i njegov tim bespogovorno smješta u krug veleizdajnika, jugoslavenčina, komunjara, četnika… (niz dopunite po vlastitoj volji).

I veli: „kad se već spominjemo jugoslavenštine i velikosrpstva, mora se spomenuti jedna natuknica na strani 5. „Prijedloga nacionalnog kurikuluma iz nastavnog predmeta povijesti“ (iz veljače 2016.) gdje se kao cilj učenja povijesti navodi da učenik „razumije profesionalnoetičke norme i vrijednosne aspekte povezane s proučavanjem prošlosti/historije”. Historija! U hrvatskom se jeziku nekako ustalila “povijest”, dok prošlost označava samo neko minulo vrijeme, dok je “historiju” najbolje prepustiti krvavoj, totalitarnoj “antifašističkoj” povijesti – osim ako se time ne odašilje poruka, vrlo opasna poruka. Želi li se netko već upuštati u egzibicionizam i naći drugu riječ za povijest, postoji jedna krasna riječ koja nije zaživjela – zgodbopis“.

I zato treba izaći na ulicu. I kazati glasno: gospodo odjebite. I sa sobom u „ropotarnicu historije“ ili pak „smećarnicu zgodbopisa“ odvedite jednoumnu viziju katolibanske Hrvatske.