Piše: Marijan Grakalić

Istančana i rafinirana estetika crteža Darie Lisenko u cjelini je pustolovna preobrazba koja dotiče i utiče na svakog nadarenog u poslu koji je po svojoj prirodi nesaglediv ali ne zato i nevidljiv Potreba da se predoči ono za što znamo da postoji u unutrašnjosti iako to isto već dugo nije vidljivo u vanjskom svijetu ili okruženju ona je tajonvita snaga zbog koje se snovi često miješaju sa stvarnošću i zbog koje nastaju slike i pjesme. Pri tome sjećanje baštini tradiciju isto kao što i asocijacije postaju bajke, pa vješta ruka koja vodi i slika (kemijskom olovkom) nepogrešivo iscrtava arhaične ambleme, krivulje labirinta, nestale panorame i zaboravljene likove iznenada opet pronađene na papiru i prizvane u svakodnevni svijet. Ta stalna cirkulacija u kojoj moderno i pradavno, stvarno i fantastično, unutarnje i vidljivo čini sliku i njezinu dinamiku prvenstveno oslikava dijalektiku jedne dijakrone osjećajnosti u kojoj je sve uvijek prisutno i nikada ne gubi ništa od svojih izvornih počela.

Ciklusi posvećeni fantastičnim bićima, nastojanja da se prikaže ukrajinska i druga senzibilnost putem gotovo anagramskih vještina bjeline i linije, simbola i asocijacije, također i portret promatrana kao odraz nužno pozlaćen zato je je istovremeno i nadvremeni, sve to sadrži i zaokružuje post-moderna estetska hermetika koju u najboljem smislu možemo prepoznati kao mitopoetičku. Takvu, ne zato što bi bila nužno mitska pa zato uvjetovana, nego zbog toga što posjeduje crtu autentične senzibilnosti koja je komplementarna s onim općim arhaičkim svojstvima poetike zbog kojih je i dan danas moguća zanesenost umjetnošću, posebno slikarstvom i poezijom.

Ono na što nas još upućuju crteži Darie Lisenko jesu onirička raspoloženja spremna da nas prime u posjete već pri prvom pogledu. Bogat unutarnji život izvire iz njih u svakom detalju, djelotvorno i ne bez posljedica, izvode i prikazuju ona tajanstvena i za snove tipična gesla nastala u području između šutnje i simbola a kojih se inače rijetko sjetimo. Sveukupni dojam korijenske finoće, ležernosti koju donose visoki zahtjevi i igre koja je uostalom tek neka vrsta prirodnog govora i viđenja (slikanja) privodi nas uvjerenju kako promatramo neki paralelni svijet u kojemu smo mi tek siluete onoga što predstavljaju stvarni prizori i bića.