Piše: Snježana Banović

Kažu da jedan od najuspjelijih zvižduka od postanka društvene mreže Twitter glasi: «Dok dereš bez argumenata po drugima, pazi da zatvoriš vrata ormara da ti ne ispadnu kosturi.»

Doista, malo je na našoj javnoj sceni tzv. veličina koje se mogu suzdržati od redovitog okretanja pila naopako, od prozivanja, etiketiranje, blaćenja i klevetanja protivnika ad hominem kadgod im se za to ukaže prigoda. Od vladajućih u padu, u disciplini javnih vulgarnih izljeva od prvog se dana ponajviše ističe Zlatko Hasanbegović za kojeg je prije inauguracije u ideologa tzv. nove hrvatske kulturne paradigme čuo malo tko izvan bleiburških krugova. Nema dana, nema istupa u tome kratkom mandatu bez učinka a da taj ignorant, pobornik ustaštva i veličatelj NDH na račun nas ostalih iz kulture i šire ne izrekne neku u stilu: besposličari, dokoličari, uhljebi na državnoj sisi, prodane duše, boljševički agitprop, nositelji harange linča, sekundanti pseudonevladinih organizacija, potpaljivači jugokomunističke vatre, paleokomunistički ostatci, ekshibicionisti, smiješni ulični glumci…

Istoga je bahatog, autoritarnog stava, iz kojeg se prelijeva bezgranični hedonizam, i Hasanbegovićev bratić Ozren Prohić, inače i (navodno bivši) dugogodišnji partner Hasanbegovićeve desne ruke Ane Lederer. Usput, nije ni njoj strano etiketiranje u brojnim zanosima okretanja pile naopako s visokih mjesta na kojima obitava sve tamo od 2005. godine. No pustimo zasad zamjenicu proustaškog ministra «kulture», doći ćemo do kraja ove balade i do njezinih kostura.

Ajmo najprije malo «promiješati» po kosturima bratića Prohića koji se nekidan na sjednici gradskog vijeća Varaždina, a uime uprave našega najmlađeg nacionalnog kazališta, istaknuo borbenim izljevom o mojoj ridikuloznosti, i sramoti moga bivanja u hrvatskoj kulturi i kazalištu prozvavši me (zbog jedne davne, loše ocjene rada uprave toga kazališta koju sam potpisala kao predsjednica Vijeća za kazalište Ministarstva kulture u mandatu A. Zlatar) medijskim zabavljačem koji nije meritum.

Bratić Ptić krenuo je, dakle, glasno twitati s govornice gradskoga vijeća baroknoga grada pokrećući odmazdu za moje učestale kritike lika i djela Bratića Sokola, to je jasno. No nije sasvim jasno tko mu čuva kosture u regalu dok on tako barokno širi «kulturnu politiku» etiketiranja i eliminiranja. Da navedemo samo neke koji su među prvima poispadali iz toga širom otvorenog regala.

Prvi Prohićev kostur, koji već dva desetljeća neuspješno traži neki mirniji smještaj, oguljen je do koske još u zlatnim godinama (straho)vlade HDZ-a, sredinom devedesetih u Zagrebačkome kazalištu mladih. Svoju blistavu karijeru mladi hadezeov ptić Prohić započinje tijekom Domovinskog rata: neustrašivo se uključuje u obranu domovine redovitim šetnjama po centru Zagreba u maskirnoj uniformi te ubrzo napreduje do mjesta pomoćnika ravnatelja ZKM-a gdje s još nekolicinom «meritornih», prilično ridikulozno vrši utaju poreza (preko 700 000 kuna u dvije godine) i pražnjenje proračuna na način da sam sebi putem fiktivnih ugovora Student servisa isplaćuje masne svote (preko milijun i dvjesto kunića u istom razdoblju). Najmeritornije u toj aferi ipak je bilo to da su vrckasti ugovori sklapani na imena Mikija Mausa, Paje Patka, Pate, Šilje, Plutona i sličnih stripovskih junaka zaslužnih za hrvatsko kazalište skoro kao Prohić.

Podignuta je već 1997. tužba, koja je sve donedavno više boravila u mraku ladica sudskih instancija nego u sudnici, pa smo na prvu presudu o zloporabi položaja (koja je u slučaju meritornoga Prohića glasila – godina i pol Remetinca) čekali više od deset godina, nakon čega su uslijedile žalbe, zastare, obnova procesa, ukratko, jedan je to od ponajboljih primjera neučinkovite sudske prakse u Hrvatskoj. U ponovljenom je suđenju, zbog zastara i Prohićevih veza uzduž i poprijeko sudskoga sustava, na čuđenje i zgražanje mnogih, došlo do oslobađajuće presude nakon koje je, vjerovali ili ne – ukradeni novac u proračun morao vratiti sam ZKM, tj. mi, porezni obveznici. Visokomeritorni ptić odlepršao je po nove basnoslovne ugovore slobodan kao ptica. Ridikulozno? Ne. Ima i gore.

Kad je tako uspješno išlo na poslovnom planu u središnjici, širio se posao jednako uspješno i na inozemstvo, ali i na provinciju, što je redovito rezultiralo tulumima do jutra. Nakon jedne od niza takvih uspješnih premijera, pijanka je završila tek u rane jutarnje sate razbijanjem kazališnoga koncertnog klavira osječkoga kazališta, akcijom koju je u solo točki efektno i dakako krajnje meritorno izveo dobro raspoloženi Prohić. Ridikulozno? Ne. Ima i gore.

Kad je preko kuhinje Mirjane Sanader u HNK kao intendantica instalirana njezina prijateljica Ana Lederer, Prohiću je krenulo kao nikad dotada – dva mandata prepuna režija u HNK, a poslužilo je središnje naše kazalište i kao svojevrsna agentura za režije u regiji i inozemstvu, ali i za izdašne honorare za koje je ugovore potpisivao sa svojom partnericom, jer ako je ta nešto znala, onda je današnja Hasanbegovićeva zamjenica znala ukrašavati i partnerove i svoje i prijateljske žiro račune, često i za nepostojeće umjetničke radove, uz plaću od dvadesetak tisuća bruto, razumije se. To je tek bila vrhunski meritorna rabota, usto i zakulisna – tako barem kaže nalaz Državne revizije za 2012. godinu – za koju je dotična nagrađena visokom funkcijom u Hasanbegovićevu kabinetu. Kako za dugih dvanaest godina velevažnosti ista nije spojila dva produžena vikenda bez čistog sukoba interesa, evo je opet, žari po Kazališnome vijeću HNK-a, gdje se postavila s ciljem da s površine zemlje spere crne mrlje svoje slavne intendantske prošlosti.

No nije ona jedina intendantica koja je voljela tića Prohića. Prije nepune tri godine postalo je bjelodanim da mu je od 2011. do 2013. rado pogodovala i intendantica riječkoga HNK-a dok je bio u mandatu ravnatelja riječke Opere. U čemu se sastojala ta krimogena akcija širokih razmjera iz koje se to kazalište neće moći izvući cijelo desetljeće? U tome da je intendatica broj 2 (Nada Matošević) s njim za mandatni posao, umjesto ugovora o radu, a mimo Zakona o kazalištu i Statuta HNK-a, zaključivala ugovore o autorskom radu – što je posljedično značilo i mnogo manji porez u proračun. Naravno, usto je Prohić sam sebi – a uz radno mjesto na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti – dodjeljivao nove i nove režije i određivao nove i nove dodatne honorare. U jednom je trenutku režirao istovremeno nekoliko predstava u više gradova i zemalja, a kad je bio na radnom mjestu na Akademiji, nije se do danas doznalo.

No što su dvije pale intendantice u životu jednoga tako velikog, izvanserijskog vladara intendantskih misli i osjećaja? Došla je na red (kao u kakvom filmu na temu serial killera) i treća, Jasna Jakovljević, ona ista koja je još davne 2005., kao v.d. intendantice HNK-a (po naredbi HDZ-a, zna se) promijenila Statut zagrebačkoga HNK-a da bi se današnja Zamjenica, a tada ničim istaknuta teatrologinja Ana Lederer mogla uopće javiti na natječaj. Kad je milošću HDZ-a i u dogovoru s SDP-om, preko braće Stazić, napokon stupila na položaj prve intendantice u povijesti zagrebačkoga HNK-a, izbacivši zakulisno iz stroja i jednoga Nedjeljka Fabrija, prvi joj je potez bio potpisati otkaz toj istoj Jasni Jakovljević, koja nakon toga ipak (opet milošću HDZ-a) nije završila na cesti, nego je dospjela u sinekuru zvanu HNK Varaždin. Gdje se, uz pomoć raznih smicalica, oportunističkih trikova i poniženja svake vrste zadržala sve do danas. Sreća je htjela da joj uoči posljednjih izbora, s neba HDZ-a na dlan padne ptić Prohić i postane po ne zna se koji put – ravnatelj, ovaj put Drame.

I evo ih u intendantsko-ravnateljskoj slozi, njoj je (novi) mandat osiguran, a on drži inauguralni govor s govornice gradskog vijeća tak da tu i tam male zakrene v kajkavštinu, je, kaj, bu sad se po mom, dragi moji Varaždinci, kaj ne? Objavit će on svečano gradskim vijećnicima (uz nebrojene nebuloze i terminološku zbrku glede osnovnih pojmova menadžmenta i kulturne politike) i to da ih je prvi put posjetio i ministar kulture te da je «nova garnitura iz ministarstva» (čitaj: bratić i bivša žena) spremna za nove smjernice uspostave varaždinskoga kazališta. Dakle, preokret stoljeća slijedi, Hasanbegović u padu i Prohić u letu uspostavit će opet ono što je uspostavljeno, avaj, te, za njih zazorne 1945. kad su umjetnici iz šume, tj. iz trupe «August Cesarec», prvi put u povijesti, u Varaždinu osnovali profesionalni ansambl i baš u lipnju iste godine izveli prvu premijeru znakovita naslova Teški časovi slovenskog dramatičara Mateja Bora.

Poslovna bigamija i cinična konjunktura našega junaka kakva se rijetko sreće u životu obična smrtnika nastavlja se tako u novom Big Brother Showu Jasne Jakovljević, koji je započeo nekidan u Gradskom vijeću grada Varaždina odlučnim monologom Ozrena Prohića o sebi, a u kojem će pobjednik dobiti licencu da do kraja života leti s funkcije na funkciju izrugujući se trodiobi vlasti u ovoj državi (i za velike honorare) ne radeći ništa – pošteno. Jer, ako u hrvatskome kazalištu netko to zna, onda je to upravo taj ptić, inače ne bi u svom CV-ju na engleskom jeziku upisao za nastavno zvanje izvanrednog profesora (umjesto associate professor) – extraordinare professor.

Važno je ipak u ovom trenutku znati podatak da se oslobađa i mjesto ravnatelja Baleta u Splitu, a to naš ‘tić još nije probao u svom extraordinaire CV-ju prikupljanja lukrativnih funkcija, spremanja kostura u prepun ormar i uklanjanja sa scene hrvatske kulture baš svakoga tko ne pleše po njegovu.

Pa tvitnimo mu stoga na kraju i moto: «Samo meritorno, molim, nikad ridikulozno!» Sasvim u skladu s misijom bratića Zlatka, možda čak i bolje.

5. lipnja 2016.