Piše: Žarko Jovanovski

Danas je petak. A nije petak. Četvrtak je.

Meni od ponedjeljka izgleda da je danas petak. A ni uopće nemam neku posebnu želju biti u petku. Moj mozak proizvodi čudne signale ili možda čak i hormone jednog jebenog petka.

I jučer sam mislio da je petak. A bila je srijeda. Možda ja nisam sa planete Zemlje. Možda sam s neke planete na kojoj je svaki dan petak. Zamišljam takav planet. Svaki dan ljudi na tom planetu osuđeni su da im završi radni tjedan a onda se ispostavi da će im i sutra i prekosutra završiti radni tjedan. Jebeno svakodnevno zavaravanje.

Petak je specifičan.

On ima u sebi ugrađen osjećaj opuštanja. Poslije petka dolazi subota pa nedjelja. Većina ljudi ne radi i onda se provodi to čuveno opuštanje. Naravno, to je sve jedna obična opsjena. Nitko se nikada nije opustio subotama i nedjeljama! Barem ja nisam upoznao čovjeka koji se opustio subotama i nedjeljama. Recimo – subotnji izlazak. Kakvo je to opuštanje kada jurcaš autom pijan po gradu i jedva vidiš liniju na cesti od zamračenja alkoholnim isparavanjima u glavi? I onda ono glupo drmanje po disko klubovima koje ljudi iz nekog nepoznatog razloga zovu plesanjem. Tako se mogu tresti samo nervozni ljudi koji uopće nisu opušteni.

Ili nedjelja. Nedjeljni ručak, ono, kada su svi za stolom zajedno i svađe su neminovne. Kao da je netko za isti stol postavio tri do pet samoubojica s eksplozivom vezanim oko pasa. I onda svi eksplodiraju istovremeno. I onda više ne pričaju međusobno do srijede. Da daju jedno drugom do znanja kako je njihov ego ogroman.

Sutra je petak.

A ja stalno mislim da je danas petak. U srijedu je završilo moje bacanje ega u lice ljudima koji su u nedjelju sa mnom jeli za stolom.
Zaprvo je jedino četvrtak sposoban za opuštanje. Jedino on ima taj potencijal i kapacitet. U petak se dešava nasilje nad samim sobom. Nasilno opuštanje.

Možda ljudi ne znaju da je Drugi svjetski rat započeo u petak. Zamisli te Nijemce i Poljake koji su u četvrtak mislili da će se sutradan opustiti nakon napornog radnog tjedna, a onda su se iznenada našli pod kišom granata. Jebote! Koje sranje od petka. A u četvrtak su još imali nadu da rata neće niti biti. Nadali su se. Naravno, skroz uzalud.

Zato je četvrtak “the dan”. Daje bar neku nadu.

I ja sam rođen u petak. Dan rođenja nije nikakav dan opuštanja. To je muka i za bebu i za majku. Stalno plačeš. Nisi sretan jer već sutradana, dan nakon što si rođen moraš ići u subotnji izlazak i tresti se u nekom disko klubu. A u nedjelju sam postavljen pored stola i morao sam sudjelovati u nedjeljnom ručku. I siguran sam da sam tada prisustvovao prvi put u životu svađi svojih roditelja. Drugačije nije moglo biti. Sve drugo bilo bi neprirodno. I onda su se oni svađali a ja sam plakao i nisam bio sretan.

I moja teorija o opuštenom četvrtku je jedno obično sranje. Prvi svjetski rat započeo je u četvrtak. Taman su se ljudi u srijedu opustili od nedjeljne svađe za ručkom, a u četvrtak su završili u rovovima i pucali jedni na druge. Prvi svjetski rat je bio jedan dugi četvrtak, dug četiri godine. I četvrtak je zagađen. Nema izlaza iz ovog usranog svijeta!

Ja ipak, unatoč svemu, još uvijek mislim da je danas petak. Na planeti na kojoj je svaki dan petak imaju isti osjećaj kao i ja ovdje na Zemlji. Potpuno krivi osjećaj.

Dok ovo pišem, trodnevna muha leti oko lustera. Rođena je danas i nedjelju će već biti mrtva. Ona nema vremena za opuštanje. Mora lepetati krilima ovoga četvrtka dok joj se pamet ne okrene. Sutra, u petak, biti će centralni dan njenog sjebanog trodnevnog života. Niti sutra neće imati vremena ni volje za opuštanjem. Odapet će u subotu baš neposredno prije subotnjeg izlaska. I neće se više morati tresti u naporu da se zabavi.

Kada umrem vjerojatno će biti petak. I onda ću se u tu subotu, nakon vlastite smrti, konačno opustiti. Neću morati u subotnji izlazak kao ni mrtva muha. Neću morati ni na nedjeljni ručak. I svaki dan će mi, konačno, biti petak.

Volim petak. Ne znam zašto, ali ja jako volim petak.