Odavno mi je umrla ženka,
olinjao i sed mi je rep,
a ja jurim kroz noć kao senka,
jurim i sanjam, poluslep,
kako srne i zečeve vijam,
slušam gde vetar granjem zavija,
snegom tolim suvoga grla plam
i nosim dušu da je đavolu dam.

(Herman Hesse, Stepski vuk, ulomak)

Ilustriranje bluda danas je razdvojeno između nakostrešenih poricanja i osuda i nezaustavljive stvarnosti raširenije nego ikada prije. Protivnici pornografije možda nisu svjesni kako užitak u seksu nije baš ono što točno žele životinje, pa ga shodno takvim inhibicijama prikazuju baš animalnim, podzemnim i, što je postalo od nedavno opet popularnim, demonskim. Efekt ljepote i izazova često tu izmiče slijepim neprijateljima tijela i duše, posebno onima manje nadarenim za osjećanja onog nadnaravna falusa bez kojeg bi bila nemoguća čak i mentalna požuda ili ljubavni eros, poezija, slikarstvo i svaka umjetnost. Nedostaje kod dušobrižnika ubogih moralki viših spoznaja o značenju kaleža, kultne posude integracijskoga i svjetskog tipa, nekad važne zbog simbologije vulve i pluga, ritualnog i dakako seksualnog sjedinjenja neba i zemlje odnosno čovjeka i žene, svete majke koja tek u potonjim epohama postaje bezgrešna i dignuta na nebo, na isto ono mjesto seksualne nedodirljivosti gdje odlazi i njen androgeni jedinac.

No ako i ostavimo postrani mitološku nišu i arheologiju, striktna simetrija potrebe za cenzuriranje, bilo javno ili prešutno, ogleda se i u svemu drugom. Čak ni anđele koje kada zatreba u veži neke kuće, baš poput onih kod Brechta, zavedu, obljube i pojebu onako blisko, toplo, vlažno, stisnuto i slasno, ništa ne spašava od uniženja, izbjegavanja i sotoniziranja. Kipar Hranuelli napravio je nedavno čitav niz guzatih i sisatih anđela, erotičnih unatoč krilima. Bijele se svojom kamenim orisima u njegovom studiju u polumraku popodneva prizivajući mahovinu baš na određenim mjestima ali i crvenilo koje orgazmu daje pečat nevjerojatne besmrtnosti. Zakinutost za nadahnuće istovjetna je premještanju naježena senzibiliteta u apsurdni bestežinski prostor u kojem ništa nije stabilno isto kao što je i odvojeno od svoje prirode. Upravo ova hajka i fašističko cenzuriranje libida, kako u književnosti tako i u drugim medijima ili organima koje kontrolira rastuća konzervativna paradigma, najbolje pokazuje matricu kulturne i civilizacijske devolucije. Pada ispod već dosegnute povijesne epohe i povratak u jedan mračan i siromašan mantijaški um.

U mojoj generaciji ne samo odlikaši već i mnogi drugi čitali su Playboy. On je bio to sveto pismo Slobodnog svijeta s trostrukom duplericom, uglavnom inteligentnim tekstovima i gotovo školskim prezirom prema lažnom moralu koji golo žensko tijelo gleda kroz razmaknute prste. Živ karakter osamdesetih Zagrebu su davala kina u njihove matineje, ne hineći za tabue, u Lici u Ilici ili Kosmaju u Jurišićevoj dobar je do radničke i građanske klase gledajući švedske i danske porniće saznao sve ono o seksu što im nisu rekli u školi ili kući, mada se već tada o tome nastava održavala u osnovnim školama pod normalno. Smisao popularne kulture dakako nije se ogledao samo u tome, no sada kada se pogleda sa distance, ta su kina i predstave imala istu funkciju koju danas ima Internet s nebrojenim pornografski sadržajima, ali isto kao i danas, oni nisu imali presudnu ulogu u osjećajnosti mladih niti su bili uzrokom nekih seksualnih ili duševnih devijacija. Prije bi se moglo reći kako i danas i prije temelj možebitnih devijacija predstavlja onaj odgoj i onaj režim koji dovodi do sukoba potreba s nametnutim dogmama, vjerskim i sličnim. Samo kod zaostala duha tijelo je tabu a mašta o dojkama, trbuhu, guzici, kurcu ili pičci svetogrđe. Kad pogledam ove nove izvještačene moraliste ponadam se, iako su grozni i ako to nemaju, da im bar djeca imaju atribute vrijedne za normalan život.

Moguće je kako sve te školske i dosadne prepisivačine crkvenih miševa i vjerskih misionara i nemaju za reći što bolje od povika o navodno nepoćudnom širenju pornografije. Nema kod njih, koliko se vidi, nikakvih istančanih niti teologije ili metafizičkih aporija kao ni dramatičnih obraćanja na izbavljenje još za života. Trguje se i dalje drevnom parazitskom mantrom obećanja blaženog zagrobna života, nastoji se zaraditi na pastvi i dakako, odgajati stado u bogobojaznom strahu od vlastita tijela i intime kako bi se vladalo. Nezajažljiv je narcizam koji guli strpljenja povijesti. Pornografija je postala crvena krpa podjednako kao i crvena zvijezda. U nju osim organa nabijaju svoje križeve i kolce ponavljajući primitivna gesla o grijehu i potrebi za strahom od neke nadnaravne odmazde i podzemnih igri kojima Sotona privlači naivne dok istovremeno važni politički lideri ispovjedaju crnomagijske rituale i vjeruju u kristalnu kuglu. Ukoliko ne o pornografiji isti će svakako lako pronaći mnogu dobru riječ za Svetu inkviziciju i njezin karakter seksualne i rodne odmazde jer to, izgleda, bolje razumiju od osnovnih načela humanističke kulture.

Kontrolom spolnosti crkva i srodni organi društvene discipline nastoje potvrditi vlastitu materijalnu i duhovnu hegemoniju nad zajednicom, obilato se pri tome koristeći misterijom kulta bezgrešna začeća izmišljenim zato da se ovlada svakim začećem (porodicom) i prenese spolni čin u sferu morala a ne ne-ideološkoga života i užitka. Svim mantijašima i sličnima seks je baš zato pitanje tabua, a pornografija bitan problem zato jer očto i direktno demistificira željene obrasce i sam kult. Zato i pišem ovaj nagovor na pornografiju. Njezino prisustvo u književnosti i umjetnosti predstavlja ustvari važnu liniju emancipacije društva od zaostalosti i maniuplacija. Uostalom, kao pornografski pisac i autor najopsežnijeg hrvatskog pornografskog romana ”U pandžama pohotnog Zmaja” upravo sam si i njemu dao truda da kroz tu opscenu i petparačku prizmu pokažem slojevitost društva i njegovih problema.

Zgrožen sam činjenicom da netko vidi pornografiju tamo gdje je ustvari nema, a prešućuje vlastitu, onu političku. Na nivou popularnih etiketiranja svi bi pornografski pisci tako mogli biti označeni kao Jugoslaveni, Srbo-četnici, izdajnici, udbaši, jednom riječju neprijatelji. Svi. Počevši već od Leopolda Sacher-Masocha čiju je kultnu knjigu ”Venera na krznu” nedavno preveo Boris Perić, pa nadalje. Nema veze to što je ovaj već dugo mrtav. Prokleta ”Jugosavenčina” je to napisala zato da to postoji iako tada Jugoslavije nije ni bilo. Ipak knjiga unatoč tome odaje njegov anti-katolički karakter, a ako je takav bio onda ne bi ni sada da je živ bio drugačiji, pa Lepolod ne bi volio Hrvatsku. Pas mu mater pornografsku! Uz takvu logiku nije čudo što se govori da su svi ljevičari pornografi a svi partizani silovatelji i ubojice. Tajni popisi za likvidaciju svih kojima su se preci borili protiv fašizma i Stepinca valjda slijedi sada odmah nakon što je obznanjen popis zabranjenih lektirnih autora i njihovih naslova: Silvija Šesto (Debela), Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu), Haruki Murakami (Kafka na žalu), Kristian Novak (Črna mati zemla), Patrick Suskind (Parfem), Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke), Slavenka Drakulić (Mramorna koža) i Marquerit Duras (Ljubavnik).

Logogram represije posve je jasan. Nakon ove smiješne i blesave objede kolega od gojazne duhovne policajke, i to baš onih koji u svojim krvnim zrncima baštine prvenstveno rock, punk i mjerila slobodnog svijeta, pa tek onda, a moguće ni onda nešto drugo, pitanje je da li će se među idućim zabranama naći o ona koja ne dozvoljava da se sanjaju srne. Majku mu, pa kaj su zečice već zabranjena? Moguće bi bilo najbolje da se već od početka pomalo u svakom razredu, umu i pameti za volju, prevodi i uči Tit Lukrecije Kar. Pjesnik u potrazi za ugodom, epikurejac koji u prvom stoljeću prije naše ere napisao poemu u kojoj je svemir oblikovan od atoma i nije stvorilo nikakvo nadnaravno biće. Lukrecije dapače znade kako je duša smrtna isto kao što je smrtno i tijelo pa je oslobođen predubjeđenja prihvatao život sada i ovdje smatrajući religije surovim načinima sputavanja ljudi, mjerama okrutna odgoja najčešće zasnovana na predstavi porodice u kojoj je žrtvovanja vlastite djece podilaženje sujevjernim ograničenjima, kompleksima i slabostima. Mnogo se stoljeća njegova knjiga ”De rerum natura” smatrala izgubljenim sve dok nije pronađena 1417. godine u jednom njemačkom samostanu postajući ne samo prijetnja tadašnjem sveprožimajućem teističkom društvu kršćanske Evrope, već istodobno i virus oslobođenja kulture za moderno društvo u kojem demoni, anđeli, rajevi, paklovi, demoni i duhovi bivaju otjerani tamo gdje ustvari i pripadaju – na margini civiliziranosti.

Čisto bi mi bilo žao da hrvatski srednjoškolci budu zakinuti za tu vrijednu i potrebnu lektiru ispunjenju racionlanom znatiželjom za kojoj je čak i čuveni Ovidije iznio stav kako će, ako ikada nestane, nestati tek dan prije nego što nestane čitav svijet. Umjesto poslušnosti i bogobojaznosti, zatucanosti u i služenja što sputava misli, naši srednjoškolci ne bi trebali imati trauma zato što je svojedobno Firentinski sinod zabranio čitanje Lukrecija u školama, već bi te iste škole trebale biti mjesta koja će ih osim obrazovanja naučiti kako da se raduju životu i da je znanje daleko potrebnije i važnije od bilo koje sinode.

No, nije Lukrecije jedini zabranjeni autor od strane katoličke crkve. Posljednja verzija popisa zabranjenih knjiga iz 1948. sadrž više od 4000 naslova, navodno škodljivih za moral i/ili otvorenih prema ekspilicitnim seksualnim sadržajima. Na popisu su se našli gotovo svi filozofi zapadnog svijeta, među njima i René Descartes i Immanuel Kant koji su vjerovali u Bog ali njihova se filozofija nije slagala s naukom Crkve pa je zato proskiribrana. Motiv i mjera zabrane tipično je crkveno načelo obrane od tzv. divljih misli koje bi mogle obični puk odmaknuti od kanona nauka i vjere. Iako se danas nalaze u lektiri ne treba zaboraviti da je ista ta crkva do nedavno branila čitanje djela pisaca kao što su Honoré de Balzac, Gustave Flaubert, Daniel Defoe, Jean Paul Sartre, Voltaire, John Milton i Victor Hugo. Od hrvatskih autora tu su: Marulić, I. Crijević Tuberon, J. Dragišić, P. P. Vergerije ml., M. Orbini, F. Petrić, M. A. de Dominis, Stjepan Rabljanin, Grgur Šibenčanin i dr. Iako je Kongregacija za nauk vjere ukinula Index Prohibitorum 1966., mnogi od zabranjenih autora i knjiga nikada nisu ustvari oslobođeni stigme koja im je time udarena.

Ova današnja inicijativa novog srednjovjekovna mentaliteta tako po prirodi stvari baštini i tradiciju ranijih zabrana i spaljivanja od kojih je najpoznatiji tragični slučaj F. Grabovca, čija je knjiga Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (1747) zbog protumletačkih stihova odmah osuđena i spaljena, a autor bačen u zloglasni zatvor »Sotto i piombi« u Veneciji. Ističu se još se i slučajevi vjerskog pisaca, protestanta Mihaela Bučića (XVI. st.), benediktinca i povjesničar A. Bandura, povjesničara Juraja Rattkaya i drugi. Po onoj drugoj liniji nacional-socijalističkog senzibiliteta koji je vidljiv u populističkim koterijama čiji vrhovnici u nas žele zabranjivati knjige i sve što im nepaše, posebno tu mislim na homoseksualne i slične pojave koje su također svojevremeno bile na referendumsklom udaru, sjetimo se kako su to rješavali nacisti. Čim su u Njemačkoj preuzeli vlast 1933., priredili su obredno spaljivanje knjiga u Berlinu i drugim gradovima. 1936. počinje izlaziti Popis štetnih i nepoželjnih tiskopisa (Liste des schädlichen und unerwünschten Schrifttums),koji će se uredno popunjavati sve do 1944. Sličan su popis imali i fašisti u Italiji: Popisi djela kojih je objavljivanje, raspačavanje i pretiskavanje u Državi zabranilo Ministarstvo kulture (Elenchi di opere la cui pubblicazione, diffusione e ristampa nel Regno è vietata dal Ministero della Cultura Popolare). Eto, već se onda predmnijevalo koja je ustvari funkcija takvog ministarstva, a mi bi sada možda tek trebali bi oni koji utvrđuju gradivo. No, imamo mi i bliži, napose domaći primjer. U doba NDH Ministarstvo bogoštovlja i nastave uputilo je 19. VII. 1941. Upozorenje školskim knjižnicama u kojem se navodi koje se knjige moraju ukloniti iz tih knjižnica, a Državni izvještajni i promičbeni ured razaslao je početkom 1942. svim knjižarama i knjižnicama Privremeni popis pisaca zabranjenih za prodaju u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u kojem se, uz ostale pisce, nalaze i imena S. Batušića, A. Cesarca, J. Horvata, M. Krleže, J. Kulundžića, J. Pavičića i dr. Nakon odlaska V. Nazora u partizane zabranjena su i sva njegova djela. Kako je rat išao kraju, cenzura je postajala sve stroža, pa su pod njezin udar došli mnogi drugi.

Danas je očito nagovor za pornografiju zagovor slobode. Ustanak portiv bilo kakve kulturne i književne restrikcije. Ako se popusti jednoj zabrani logogram terora već će odmah nametnuti drugu, treću i tako dalje. Biti pornograf, elem, pokazuje se kao mjera slobode. Uživajte u svojoj i nedajte da vam je hulje otmu.