ZNAKOVI PORED PUTA

Zamijenili smo dane za noć k’o netopiri.
Sa stropa viseći, život gledali naopačke.
Pod prozorom su stali mrki i zli kumiri.
Svibanjske latice zvale pahulje prosinačke.

Čistopis srca tako se zamrsio u šaru.
Izgubio se šapat u zoni paklene vike.
Kao da iza tezge stojimo na pazaru,
U sitniš laske mi smo razbili svoje zlatnike.

Jesmo li bili od pijeska, od sipkog gipsa?
Nije li nam kroz kosti rovalo dlijeto tuge?
Tutanj se čuo daleko, kao Apokalipsa;
No to se, mislili smo, odnosi samo na druge.

Išli smo sivom cestom, s malinama na dlanu.
Bilo je žara u nama, što grije kratkotrajno.
Vjerovali smo noći, okrećuć leđa svom danu.
Zamijenili smo ljubav za nešto beznačajno.

(10. lipnja 2016., Flora Green)