Piše: Sandra Pocrnić Mlakar

Kako pojedinac može popraviti ovaj svijet? Za odgovor treba samo pogledati oko sebe, primjerice putnike u vlaku kojim svaki dan putujete s posla i na posao. Upravo to je učinio Saša, glavni lik romana Brune Šanteka “Dosta!”. Nakon svog prvog romana, “Tajkunovi nasljednici”, Bruno Šantek napisao je još jedan brz i pitak “krimić iz susjedstva”. Ovaj put skreće pažnju na nasilje prema ženama, uzroke u obitelji i odnos društva prema žrtvama. Kao što će “Tajkunovi nasljednici” biti zapamćeni po dinamičnim scenama jurnjave automobilima koja završava u zagrebačkoj Bolnici Dubrava, u novom Šantekovom krimiću najdojmljivije su brutalne scene nasilja.

U romanu “Dosta!” vrlo su brutalne scene nasilja, osobito nad ženama. Zašto takav izbor teme? Je li namjera romana potaknuti suosjećanje sa žrtvom ili pak otvoriti teme o kojima govorimo samo u povodu realnih priča iz crne kronike?

– Zapravo sam se pomirio i unaprijed pripremio na to da će kroz takve teme prvo psihoanalizirati mene i moju podsvijest. Tražit će nasilje u meni i svojevrsnu perverziju koja je kroz takvu temu progovorila iz mene. Oni koji me poznaju reći će da sam i previše smiren i „normalan“, to je valjda blaže rečeno dosadan, te će znati da pravo stanje stvari nema veze s takvim temama. Za one druge možda je čak i dobro da se ogrnem nekim plaštom mistike i različitosti, maskom kojom će me ova knjiga prikriti i predstaviti u drugom svjetlu. Hoće li se na taj način, ili na neki sasvim drugi ove teme izvući iz ormara, iz šapata, iza roleta i zidova u kojima su do sada sakrivene svejedno mi je, bitno je da se počne glasnije pričati o njima.

Kakva je poruka slučajnog suputnika koji postaje zaštitnik? Iako je ranjen u pokušaju da pomogne, on ipak ne odustaje i time je moralni pobjednik. Jeste li primijetili da je danas u literaturi premalo pravih heroja? Je li roman “Dosta!” svojevrstan apel za afirmaciju istinskih ljudskih vrlina, koje ne ovise ni o čemu drugom osim o našoj želji i odluci?

– Samo u literaturi? Nije li cijela naša stvarnost uskraćena za takve heroje? Čak štoviše, uskraćena je i za osnovne postulate morala i istinskih ljudskih vrlina, ma štogod to značilo, jer se u novom svjetskom poretku i manipulacijama ti pojmovi svakodnevno mijenjaju. Naravno, na štetu nas samih. To i je najtragičnije, jer žudimo za tim vrijednostima, dozivamo ih i čekamo da nam one padnu s neba, s računala ili s monitora, a sve to možemo pokrenuti jedino mi sami, iznutra, iz svoje najbliže blizine i dubine, bez posezanja za ičim drugim. Samo trebamo željeti, odlučiti i – djelovati.

Radnja romana “Doista” odvija se u vlaku između Zagreba i Dugog Sela, gdje glavni junak susreće žrtve nasilja, no priča je univerzalna i u njoj bi se mogao prepoznati svatko tko se u javnom prostoru, u školi ili na ulici susreo s nasiljem. Kakav odaziv publike očekujete?

– Nasilje je ono što me užasava i ono što u meni izaziva nemir, bunt, bijes. Nevezano odnosi li se to na fizičko ili psihičko nasilje. Kod mnogih ono izaziva i nelagodu, otuda i tako često okretanje glava očitim primjerima nasilja i česta uzrečica „ne bi se štel mešat“. I za ovu knjigu s tom tematikom očekujem da će biti sličnih reakcija. Volio bih kad bi se ta nelagoda polako pretvarala u reakciju i da se svi zajedno naučimo boriti protiv tog zla.

Nakon “Tajkunovih nasljednika” i romana “Dosta!”, krimić iz susjedstva postaje vaš zaštitni znak. Naziru li se neke zajedničke osobine hrvatskog kriminalističkog romana kao kod primjerice, švedskog ili američkog krimića?

– Premalo smo mi područje za bilo kakvo uspoređivanje s velikim zemljama. To čak nema ni veze s tržištem, što je također važna karika u razvoju žanra i stvaranja publike. Zapravo, sve s hrvatskim temama može se nazvati romanom iz susjedstva jer smo dovoljno mali da se, bez obzira na narječja i sitne specifičnosti prostora, sve dešava nadohvat ako ne ruke a onda barem jednog rezervoara goriva. Upravo zato je na nama da razvijamo svoje ideje, svoj stil, pa tko zna, možda se jednom netko odluči na kopiju tog našeg stila.

Nakon “Tajkunovih nasljednika” kritičari su vas usporedili s Pavličićem i Tribusonom. Što za vas znači takva usporedba? Osjećate li zbog usporedbe s velikanima veću obavezu da se dokažete publici?

– Svaki je roman nova priča, novi početak i novi kraj. Svaki roman traži svoja dokazivanja, prije svega samome sebi dok pišem i dok se iz sebe pokušava izvući sve ono što je nastalo kao početna ideja. I to je jedina usporedba i jedina utakmica koju igram – nadmašiti samoga sebe. Nadmetati se s velikanima ili podilaziti kritičarima je u startu osuđeno na propast. Baš kao i svidjeti se cjelokupnoj publici. Volio bih barem ne razočarati one kojima su se svidjeli „Tajkunovi nasljednici“, a ako se nekome „Dosta!“ svidi više – super!