„Ali što da kažem o poeziji? Tu je: pogledaj. Imam oganj u rukama. Osjećam ga i baratam njime savršeno, ali ne mogu o njemu govoriti, a da ne upadnem u literaturu. Razumijem sve poetike; mogao bih o njima govoriti kada ne bih svakih pet minuta mijenjao mišljenje. Ne znam. Možda će mi se jednoga dana jako sviđati loša poezija, kao što mi se danas sviđa (kao što nam se sviđa), ludo sviđa, loša muzika. Zapalio bih Partenon noću da ga sutradan ujutro počnem ponovo zidati i da ga nikad ne dozidam. U svojim sam predavanjima katkada govorio o poeziji, ali jedina stvar o kojoj ne mogu govoriti je moja poezija. Ne zato što nisam svjestan onoga što radim. Naprotiv, ako je istina da sam pjesnik po milosti božjoj – ili vražjoj, istina je i da sam pjesnik zahvaljujući i tehnici i naporu, i zato što želim sasvim spoznati što je pjesnik.“ F.G.Lorca

U jutrozeleno

htio bih da sam srce.

Srce.

U kasnopopodne

htio bih da sam slavuj.

Slavuj.

(Dušo,

odjeni se u boju naranče.

Dušo,

odjeni se u boju ljubavi.)

U jutroživo

htio bih da sam ja.

Srce.

A s večeri

htio bih da sam tvoj glas.

Slavuj.

(Dušo,

odjeni se u boju naranče.

Dušo,

odjeni se u boju ljubavi.)

Drvosječo,

posjeci mi sjenu.

Oslobodi me muke

da se vidim bez plodova.

Zašto se rodih između ogledala?

Dan me okreće.

I noć me oponaša

u svim svojim zvijezdama.

Hoću da živim a da se ne vidim.

Mraviislatkovina

Snivat ću da su

moje lišće i moje ptice.

Drvosječo,

posjeci mi sjenu.

Oslobodi me muke

da se vidim bez plodova.

Mrtav osta na ulici

s bodežom u grudima.

Nitko ga ne prepozna.

Kako je drhtala svjetiljka,

Majko!

Kako je drhtala svjetiljka

ulična!

Bijaše u svitanje. Nitko

nije mogao nadvit se nad njegove oči

otvorene prema oštrom zraku.

Jer mrtav osta na ulici

s bodežom u grudima

i nitko ga ne prepozna.

Pjesma hoće da postane svjetlost.

U tami pjesma ima

niti fosfora i mjeseca.

Svjetlost ne zna što hoće.

U svojim opalnim granicama

nalazi sebe samu

i vraća se.

Priredila: Nataša Skazlić