Piše: Božica Jelušić
Vidim da i nije vrijeme za “presušanje intime”, budući da se svi bave obrazovnim,državničkim, sportskim i ekonomskim temama, ali kao meteoropat, u vrelini skriven u sobi punoj knjiga i bilježnica, ja nuno kopam po vlastitoj spilji, koju najbolje poznajem. Pomišljam, recimo, kako se od mladosti “palim” na oduševljenje, a definitivno “gasim” na razočaranje.
Oduševljenje je ono stanje, kad se biće širi, velikodušnost cvate, zlopamćenje je daleko a benevolencija blizu i sve se odrađuje s lakoćom, dvostruko brže od uobičajenih mjerila. Također, oduševljen je čovjek uzdignut iznad sitnica: ne vidi velike i male mane bližnjih, ne mari za loše znakove, ne iritiraju ga koristoljubivost, nesusretljivost, pakost. Visoko se digne u svome cepelinu, šireći ruke na zagrljaj.
Taj je euforični idealizam donekle opasan. Zaboravlja se na SAMOGA SEBE, na postojanje vlastitih mjerila, želja i očekivanja, koja nekako nikad u našim pričama ne dolaze “na red”. Priče traju, obiteljske, prijateljske, sentimentalne, društvene. Potom slijedi razočaranje, čaša pelina. I tek kad NE poprimi dimenzije monolita, kad odjekne svojom konačnošću, za pogođenoga počinje proces oslobađanja. On kreće u željenom pravcu-da samom sebi postane važan i presudan. Premda plamen razočaranja još gori u srcu i premda osjećamo mjesto gdje smo ranjeni i opustošeni, ne treba popustiti i klonuti.
Vremena je, definitivno, premalo. Ako smo se “pacifizirali” u ime nekog višeg interesa, popustili, pristali na povratak, to za nas nikako nije dobro.Valja nam poslije na vlastitim leđima nositi “prigušenoga” sebe, sa svim manama popuštanja.A vrlo često to biva nemoguće, jer neizrečena se bol i nepravda u nama skrućuje kao kamen, pri čemu naša lakoća lebdenja definitivno nestaje. Dakle, recimo NE. Vježbajmo ga izgovoriti, odlučimo ga provesti, usvojimo ga i učvrstimo kao oblik ponašanja .Ma koliko boljelo, ma koliko koštalo i koliko god ovoga puta trajalo.
(23. lipnja 201., Flora Green)
radio gornji grad 
