Rano ispadanje na ovako slabom EP-u, s najlakšom grupom i protivnicima potpuni je debakl.

Piše: Željko Ljubobratović (Trusty)

Rijetko patetičnim i posve neuravnoteženim istupom izbornika Čačića u kojemu je glasom drhtavim od mješavine bijesa i nesigurnosti, sebe proglasio bezgrešnim, novinare neprijateljima, a sve koji su gledali utakmicu s Portugalom slijepima, završila je hrvatska nogometna priča na Europskom prvenstvu u Francuskoj.

Reprezentativce je u zagrebačkoj zračnoj luci dočekalo nekoliko stotina sitne i krupnije djece s majkama i očevima te razdraganih djevojčuraka spremnih na selfieje s igračima, a već je ta činjenica toliko oraspoložila njih i izbornika da nitko više nije spominjao riječ neuspjeh i sve je izgledalo kao povratak s nekog veselog izleta. Uostalom, Vida je ionako već nakon poraza uzroke istog maknuo izvan dometa zdravog razuma i pameti, zaključivši da “smo bili odlični, ali dalje nismo mogli jer to Bog nije htio”.

Međutim, unatoč pokušajima da se istaknu dobre strane čitave francuske priče, a krivnja za poraz prebaci u sfere onozemaljskog,Europsko prvenstvo bilo je, zapravo, ne samo klasični neuspjeh iz udžbenika, nego potpuni debakl hrvatske reprezentacije, možda i najteži od onih kvalifikacija za EP 2000. što ih je kralj nogometnih blefera Ćiro Blažević šarlatanski upropastio neuspjehom protiv SRJ.

Ne dajte se zavarati standardnim tlapnjama o dobrim taktičkim postavkama i sličnim nebulozama, ovo je dosadno korporacijsko Europsko prvenstvo, na kojem ne sudjeluju valjda samo oni koji to ne žele, bez ikakve dileme uvjerljivo najlošije od kada pamtim, a pamtim ih sve od 1976. godine i možda sam propustio desetak utakmica, ako i toliko. Nije tu samo riječ o mitskom debaklu Englezakoje je izbacio Island, država s manje stanovnika od bilo kojeg londonskog kvarta, riječ je o tome da se u natjecanju po skupinama te u prvim utakmicama na ispadanje nije dogodilo gotovo ništa što bi vrijedilo zapamtiti osim onog upravo dirljivog Löwova pomračenja uma odnosno češanja testisa usred utakmice uz bonus njuškanja ruke. Tu stvarno ne pomaže ono „stvari nisu kao što izgledaju“ i „čekajte, mogu objasniti“… Ode li Njemačka do finala, a mogla bi, tko zna što će Löwu s tako nekontroliranim nagonima još pasti na pamet? Ok, pamćenja su vrijedne i veličanstvene Shaqirijeve škarice, najbolje ikad viđene nakon onih Nipperovih u stripu i to je uglavnom to što se tiče nogometa.

Naravno, za pamćenje će biti i ono bezumno i do sada neviđeno divljanje cvijeta ruskog kretenizma, velike grupe nabildanih imbecila koji su se mjesecima po nekim šumama pripremali i vrijedno trenirali borilačke vještine kako bi mrtvi trijezni brutalno pretukli mrtve pijane srednjovječne trbušaste Engleze koje su zaskakivali po ulicamaMarseillea, a potom na stadionu na juriš krenuli na žene i djecu. Kolika budala moraš biti da od svih krasota koje nudi Francuska,svog vina i konjaka, sve čarobne hrane, svih provoda i zajebancije, trijezan zajedno s jednako znojavim paravojnim budalama zaskakuješ i mlatiš pijance po ulicama, a na tome ti još i čestitaju dužnosnici od kuće. Dati takvoj Rusiji Svjetsko prvenstvo 2018, doista je bio neviđeno mudar i promišljen potez.

Ne manje debilan bio je i onaj zapravo prilično nevješt i samim tim razumljivo neuspio huliganski pokušaj prekida utakmice Hrvatske i Češke s nekoliko baklji u terenu. Koliko, pak, glup moraš biti da ne razumiješ da takve nasilne budalaštine samo cementiraju Mamićevu i Šukerovu poziciju, stavljaju ih u poziciju žrtve i da ih se takvim imbecilnim akcijama nećemo riješiti nikada. Uostalom, dobro je Ante Tomić napisao gnjevnom dalmatinskom pokretu otpora protiv dominacije Mamića u reprezentaciji i Dinama u Hrvatskoj: želite li se stvarno riješiti predsjedničina prijatelja Mamića, prestanite više uporno glasati za HDZ.

Ipak, u čitavoj priči titulu autora najveće budalaštine dijele Slobodna Dalmacija i predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović. Nekad ugledna splitska novina jer je krivce za nered u režiji Torcide krenula tražiti po okolnim državama, preciznije Srbiji i BiH te predsjednica koja je, valjda po naputku svog prijatelja Mamića, za taj isti nered optužila od kraja 20-ih godina prošlog stoljeća mrtvuOrjunu. Veličanstveno je vidjeti kako se te dvije suprotstavljene struje oko reprezentacije, obje bliske Thompsonovom idealu Hrvata i HDZ-u, međusobno optužuju za orjunaštvo, izdaju, i slično. Prema ovim biserima i ono Löwovo češanje jaja i njuškanje ruke izgleda kao gospodski i uglađen potez.

Lijepo je što su pobjede nad Turskom i Španjolskoj te remi sČeškom izazvali euforiju kod onog dijela još uvijek zainteresiranih Hrvata kod kuće te razgalili srca sve te silne dijaspore, gastarbajterstva i nezaobilaznih i neizbježnih zaljubljenika u „vatrene“ iz susjedne nam BiH, koji su u većini bili ti koji su punili tribine kada je igrala Hrvatska, kao što to uostalom čine i kada se igra u Hrvatskoj.

Problem je što u toj silnoj „sve gazimo, najbolji smo, idemo do finala“ euforiji nitko nije doista vidio s kim smo mi to zapravo igrali. Hrvatska je skupina, da se ne lažemo, bila uvjerljivo najslabija na Europskom prvenstvu i doista ne treba biti Tarantinov Mr. Wolf da bi se shvatilo da si nije trebalo početi s felaciom već nakon pobjede u takvoj skupini.

Turska je na ovom EP izgledala malo bolje od Istre ili Osijeka kad nisu u formi, a slaviti veliku igru nakon pobjede nad takvom ekipom zvučalo je kao kad bi Zoran Mamić ili Kruno Jurčić znali lamentirati o dobroj protočnosti igre ili nečem takvom nakon Dinamovaiživljavanja nad nekim kandidatom za ispadanje. Turska u ovom trenutku ima jednog i pol igrača, a njezin najbolji igrač Turan ne sjeća se svoje zadnje velike utakmice.

Česi su tu negdje s Turskom, ekipa bez ijednog ozbiljnog igrača koju nosi starac Rosicki, a tko je gledao njihovu utakmicu protivŠpanjolske kada im „furija“, takvima metiljavima, nije uspjela složiti dvije ozbiljne šanse, znao je da je španjolskoj strahovladi u nogometnom svijetu došao kraj. Španjolci su zapravo na ovom EP izgledali poput Brazila na prošlom svjetskom prvenstvu, a da im na golu protiv osrednje i prosječne Italije, čija je najveća vrijednost izbornik Conte, nije briljirao golman De Gea, prošli bi slično kaoBrazil protiv Njemačke. Tu ispodprosječnu i groznu Češku mi u onom kaosu u St Etienneu nismo uspjeli dobiti, a onaj nevjerojatno smiješni i bespotrebno skrivljeni penal, pokazao je koliko je nepouzdan i limitiran igrač Vida i kako bi nam dobro došao stoper iz ozbiljnije lige. Recimo Premiershipa.

Umiruću Španjolsku smo dobili na polet novih i svježih igrača te sučev poguranac kada je ispravljajući svoju možebitnu pogrešku kod penala, propustio sankcionirati sigurnu nepravilnost kod obrane istog i tražiti ponavljanje.

Nakon te utakmice počelo se letjeti u nebo i euforično pucati na finale, što, doduše, s obzirom na snagu i formu ostalih ekipa naEuropskom prvenstvu i činjenicu da je vezna linija Hrvatskeizgledala možda i najbolje od svih reprezentacija i nije bila nemoguća misija, osim što je za takvo nešto trebalo imati ono što Hrvatskanema. Parafrazirajući onu najgluplju i najiritantniju prigodnu navijačku reklamu za pivo (nikad slabije i neinventivnije reklame uoči nekog prvenstva) može se reći da „možda u loži imamo najgoru zamislivu skupnu negativaca i zatvorskih celebrityja na svijetu, možda jedini na svijetu imamo jednaki broj navijača koji vole reprezentaciju, mrze je i potpuno su ravnodušni prema njoj, možda na klupi jedini na svijetu imamo maloumnog ustašoida, dakle plus – minus otvorenog simpatizera fašizma, ali, jebiga, zato već godinama nemamo ozbiljnog trenera.

Iritantniji i gori od ovog izbornika samo je onaj bivši kojega po defaultu zovu kada treba prodavati pamet i držati lekcije. Miroslav Blažević, Tuđmanova dvorska luda, koja je na konto toga talenta pored živog Tomislava Ivića, dobila u ruke reprezentaciju, tek je dva puta životu postigao neki pamtljivi uspjeh i to s ekipama s čijim nastankom i selekcioniranjem nije imao baš nikakve veze. Usput rečeno i taj fenomenalni Dinamo s fantastičnim Mlinarićem i Zajecom, baš kao i sjajnu generaciju „vatrenih“ s Bobanom, Šukerom i Prosinečkim, uspio je upropastiti odmah nakon osvajanja prvenstva odnosno bronce na SP-u, kada su njegovi populistički trikovi postali pročitani, a trenersko neznanje i neinventivnost isplivali na površinu. Uostalom, količina sreće kojom je, uz presudnu pomoć norveškog suca, uopće došao na SP u Francuskoj pa tamo ni sam ne zna kako uzeo tu broncu, tada je bila tolika da smo je potrošili za sljedećih 100 godina i možda je za naših života više nikad nećemo vidjeti.

Jozić je bio dirljivi promašaj, Otto Barić je imao lošu generaciju, malo previše godina i definitivno previše stopera, Cico je gurao čak i solidno dok se nije raspao protiv Australije u Njemačkoj, na utakmici u kojoj je Šimunić najavio svoj neslućeni potencijal čovjeka imunog na zdravi razum. Bilić je bio eksperiment koji je uspio jer Slaven ima karizmu i trenerski talent, ali nije bio seljačina što je strašno živciralo Vlatka Markovića i ekipu oko nogometa, a nakon njega je uslijedio potpuni potop i niz tragičnih promašaja koji traje do danas.

Štimac je naprosto loš i netalentiran trener i tu nema pomoći, aKovač, također početnik koji se više uzdao u Božju pomoć nego taktiku, sa svojom balkanskom nadmenošću i njemačkim metodama rada te logorskom disciplinom, igračima je išao toliko na živce da je čudo da ga negdje u mraku nisu zatukli. Promašaj za promašajem, neuspjeh za neuspjehom, srozavanje na najjače. Ovi igrači definitivno nisu zaslužili sudjelovati u takvim suludim eksperimentima s trenerima.

„And then sometning completely different“, odnekud je na opće iznenađenje, šok i nevjericu iz Mamićevog šešira izvučen AnteČačić, iskusan trener, ali bez ikakvog važnijeg rezultata i s čvrstom reputacijom čovjeka koji svuda pod normalno vrlo brzo dobiva otkaz.

Čačić je igračima vratio slobodu da rade što žele, a  time im vratio i volju za igranjem, ali na klupu si je odmah kao pomoćnika instalirao notornog Joea Šimunića, bezumnog, nekontroliranog i osuđenog urlatora ustaških poklika, čime je reprezentaciju gurnuo još dalje od civiliziranih ljudi kojima je, zbog Markovićevih homofobnih i rasističkih eskapada, Mamića i Šukera kao takvih te huliganskih divljanja i primitivizma na tribinama, koja su nota bene postojala i prije Mamića, reprezentacija postala sve manje važna ili posve nevažna, što je rezultiralo poslovično praznim stadionima kada se igra kod kuće. OK, osim u Osijeku.

No dobro, vratimo se toj odlučnoj i važnoj utakmici protiv Portugala. Dakle, što je normalnije da nakon što si uveo nove igrače koji su pobijedili Španjolsku, protiv Portugala vratiš stare koji su remizirali s Češkom, uključujući centarfora koji ne može zabiti ni pod razno.Hrvatska je u uvjerljivo najdosadnijoj i najnesadržajnijoj utakmici prvenstva bila očajna, sterilna i bezidejna, i sve tlapnje o zaustavljenom Ronaldu „koji je samo jednom puknuo po golu“ Čačić može objesiti mačku o rep ili smjestiti u koju god želi glupu uzrečicu, jer je to potpuno nebitno. Iz onog jednog Ronaldovog udarca rodio se gol, a kada svi tvoji igrači ne uspiju u 90 minuta pogoditi okvir gola krajnje je bedasto inzistirati da je jedan njihov to uspio samo jednom.

Bila je to kukavička alibi igra, s kukavičkom taktikom, pogrešnom postavom i posve nekompetentnim vođenjem za vrijeme utakmice  te diletantizmom s izmjenama igrača. Ako u ekipi imaš sjajni napadački potencijal i slabiju obranu, onda idi pobijedi 5:4, jebala te defanziva i čekanje. Šta imaš čekati Ronalda kad znaš da će ti barem jednom doći u šansu, a kad si kukavica i tako bahat, to se dogodi u 118. minuti. Ukratko, sve prema zaslugama. Hrvatska naprosto nije zaslužila ništa više od poraza i ispadanja, a tragedija je tim veća što na ovom prvenstvu svi izgledaju toliko ranjivo i neuvjerljivo da nikada lakše nije bilo osvojiti ga.

Čačiću je uspjelo od pite napraviti govno i zato je taj poraz protivPortugala strašan debakl, jer teško da će nam se ikada više poklopiti i najslabija skupina i ždrijeb s „jazavcima“ do finala. A on priča o kvalifikacijama za SP i ne pada mu na pamet odstupiti. Čačić je takav luzer da čak ne zaslužuje ni titulu najgoreg izbornika jer je tragično netalentirani engleski gubitnik Roy Hodgson postao klasa za sebe nakon što je uspio ispasti od Islanda u majci svih Brexita.

Hrvatska je protiv Portugala izgledala vjerodostojno poput onog majmuna prevaranta iz zagrebačkog ZOO-a što je na radost blesavijih medija „prognozirao“ ishode utakmica i, naravno, majmun je to, predvidio pobjedu Hrvatske.

Jebiga, takve smo sreće, majmuni nas redovito naprave budalama.