moj svijet je u dolini
moj svijet je u nizini
moj svijet je u morima
moj svijet je u kurcu

(Electric Žare i njegovi piceki, Moj svijet)

Teror nad frendovima – par uvodnih sranja

Knjige se obično pišu (i čitaju) o ljudima koji su uspjeli u životu, u ovom slučaju o rock’n’roll bendovima koji su uspjeli. Svi sve žele znati o poznatom pjevaču ili gitaristu – koju boju laka za nokte koristi najradije, je li je bio drogiran ili pijan kada mu je pao na pamet jedan od deset najgenijalnijih gitarskih rifova svih vremena ili kako je jebao petu ženu svog sedmog bunjara za vrijeme japanske turneje. Uspješni bedovi su utjecajni u društvu (drugim riječima, često ih citiraju političari) i imaju respekt mnoštva za svoj kreativni rad. Po njihovim članovima, kada odapnu od droge ili se upucaju, nazivaju se ulice, aerodromi, željeznički mostovi i kućni ljubimci. Smatra se da je samo po sebi razumljivo da su uspješni ljudi bogati, lijepi i pametni. Svi žele biti u njihovom društvu i čuti priču kako se postaje uspješan. Postoji opće rašireno mišljenje puka, takozvane stoke sitnog zuba, da će čitajući takva sranja o putu od trnja do zvijezda nešto naučiti, recimo, kako postati bogat, lijep i pametan. S druge strane, nitko ne piše o neuspjelim pokušajima grupiranja u bendove, uglavnom, jer je vrlo neafirmativno čitati o neuspjehu, pa i biti u blizini nekog ili nečeg što nije uspjelo. Ljudi se boje neuspjeha poput neke zarazne bolesti. Na primjer, nitko ne voli jesti neuspjelu tortu koja se cijedi po prstima, preslatka je i izaziva mučninu u želucu. Sve priče o neuspješnosti i neuspjehu izazivaju mučninu u želucu. Ljudi se boje da će prateći neuspjele stvari i sami postati neuspješni.

Bendovi koje sam radio deset godina uglavnom nitko nije slušao. Jebeš bend koji nitko ne sluša! To je politička partija za koju nitko ne glasa, smrt koja nikoga ne usmrćuje, hrana koja nikog ne siti. Dobro, možda su moje bendove ipak slušali neki frendovi. Oni su bili veliko slovo i točka mojih glazbenih umotvorina. Međutim, da bi se od frendova stvorila publika tu treba biti vrlo lukav. Ne dolaze oni na svirke samo tako kao što ni muha na ide baš na svako govno. Dolazili bi na nastupe kad bi ih se namamilo nekom dobro smišljenom laži ili obećanjem. Recimo, da će biti besplatne cuge. Zaprvo, čini se da nisu ni dolazili zbog svirke mojih opskurnih sastav po nekim opskurnim gradskim rupetinama – nitko normalan to ne želi – došli bi negdje na miru popiti jeftino pivo srijedom ili petkom a ono malo buke koju bi proizvodilo par kretena na bini nije bilo tako strašno da se ne bi moglo istrpiti četrdesetak minuta. Uostalom, pijanima kakvi su bili na našim nastupima, svašta im se moglo uvaliti. I Electric Žare i Geler i AbnorMalan i Duo List. Naravno, sljedeće jutro proklinjali bi i višak popijenog alkohola i bendove od kojih bole uši.

Pa hajde da ja probam napisati knjigu o svim svojim neuspjelim bendovima kao opomenu kako se uspješna muzička karijera ne gradi (i kako se prijatelji ne muče po birtijetinama Balkana).

U deset godina, koliko sam se “bavio” muzikom, pred očima mi je prošla masa likova i potpuno je normalno da svi imaju svoju verziju priče. Ovo što trenutno čitate je samo moj pogled na stvari. Svi oni, čudaci s kojima sam svirao i oni malobrojni koji su me slušali, imaju naravno neke svoje poglede kako je sve bilo. Ako oni hoće iz svoga kuta opisati dešavanja, neka napišu svoju knjigu, ili, ako im se ne da pisati, neka vam sve ispričaju uz pivu u nekoj birtiji. Njihove priče možda su i zanimljivije od mojih a možda su i više poučne. Neka vam ispričaju sve što misle o meni, bendovima i svemu što nam se dešavalo. A i ne moraju. Sasvim svejedno. To su dobri ljudi i ne treba ih puno nagovarati da ispričaju svoje priče. S njima treba popiti cugu na šanku, dočekati tako fajront i do sita se napričati. Uostalom, sve manje me se tiče što drugi misle o svemu. Na kraju krajeva bilo je ovako kako ja kažem da je bilo 🙂 Ili nije… Ili je bilo kako mi se samo učinilo da je bilo. Ili sam sve samo sanjao? I opet, svejedno. Razmjeri važnosti onoga što mi se dešavalo za svijet su bili i ostali neznatni. Sve je više ličilo na Družbu Pere Kvržice koja u potaji obnavlja stari mlin koji više nikome ne treba. Tajna povijest što se nije niti desila. A možda je ta neznatna i nevažna povijest upravo zato važna što je samo moja i što je u nju upleteno toliko drugih ljudskih povijesti jednako nevažnih za svjetsku i nacionalnu historiju kao što je i moja historija.

Razmišljam – možda bi bilo pametnije da sam deset godina, svo to uzalud potrošeno vrijeme na bendove i muziku gajio rajčice na gruntu pored Jastrebarskog ili radio na baušteli u Franfurtu. Bar bi bilo nešto para i nešto bih korisnog naučio. Supruga Tamara me danas ne bi zajebavala ni sjedila mi na grbači jer nemam kintu za participaciju u plaćanju jebenih kućnih računa. Da se nisam uzaludno bavio bendovima i trošio svu energiju na pokušaje da oni profunkcioniraju kao projekti vrijedni pažnje šireg auditorija, danas vjerojatno ne bih bio ukrasna brojka u državnoj statistici nezaposlenih. Ovako, nakon deset sjebanih godina po mračnim i smrdljivim garažama i birtijama nemam niti para niti ikakve druge koristi od cijele avanture. Dobio sam samo brdo nezaboravnih uspomena, život koji se živio punim plućima i dva stenta blizu srca. Ostale su i Zuzine latice u džepu.

Ali prvo bih, reda radi, da se ne priča u prazno trebalo raščistiti što je to uspješan bend u muzici i u rock’n’rollu, a što je to neuspješan bend. Nije uvijek u pitanju novac ali moja iluzija o tome kako bi jednog lijepog dana bilo divno živjeti od rock’n’rolla uključuje i tu stavku. Nemam se što nekome izvinjavati zbog svojih ambicija. Živimo u materijalnom svijetu u kojem se svaki prožvakani zalogaj i svaka popijena piva plaća jebenim novcem.

Dakle, uspješan bend izdaje albume za neku službenu diskografsku kompaniju s kojom ima službeni ugovor. Onda te albume netko kupuje (danas sve manje, ali opet – netko to još kupuje). Uspješan bend na koncertu sluša nekoliko stotina ljudi pa i više tisuća – ako se svira u nekom jako uspješnom bendu. Dakle, sluša ga nešto ljudi s kupljenim ulaznicama. Ukratko – uspješan bend ima publiku. Uspješan bend svira na televiziji u gledanim emisijama i vrti se po popularnim radio postajama. Majice sa logotipom uspješnog benda svi žele nositi. Uvijek postoji i masa bolesnika koji rade grupe koji sviraju obrade pjesama uspješnih bendova i još veća masa bolesnika koji su čak spremni dati novac za ulaznice kako bi slušali uživo grupe koje sviraju obrade pjesama uspješnih bendova. Uložiti trud u slušanje nove i nepoznate muzike prosječnom glazbenom konzumentu je napor ravan penjanju na Himalaje hodajući natraške. Puno je ugodnije da uši ližu poznati zvukovi milijardu puta preslušane pjesme koja je već bila visoko plasirana na top listama, vrti se konstantno na radiju i postoji općepriznato mišljenje da je to kvalitetna glazba.

S druge strane, neuspješan bend slušaju, kao što sam rekao, uglavnom frendovi i poznanici koje povlačiš za rukav da ti uopće dođu na svirku, a tvoje albume, koje radiš u samizdatu ne slušaju niti frendovi – tvoje glazbene uratke nitko ne sluša. Kad prijateljima daš u ruke jebeni nezavisni CD u čije si snimanje uložio gomilu truda, znanja i para, prevrću ga malo zbunjeni ne znajući što bi sad s njim trebali raditi. Da ga slušaju – ne pada im na pamet. Zaključe unaprijed, jednim odlučnim i prodornim pogledom na plastični omot da muzički sadržaj nije niti kvalitetan niti dovoljno zanimljivi i kada dođu doma bacaju to sranje od plastike koje su dobili što dalje mogu od sebe u neki mračni kut sobe ili ga odlažu u ladicu u koju se drže neželjeni rođendanski pokloni i odjeća koju više nikada neće nositi. Na televiziji, ako imaš sreće dokopati se tog prestižnog medija preko neke veze, nastupaš samo u takozvanim emisijama za “demo bendove”, koje se prikazuju u jutarnjim terminima ili kasno uvečer kada svi normalni ljudi spavaju, a o vrćenju pjesama na vrlo slušanim radio stanicama može se samo sanjati.

Uostalom, kad si u neuspješnom bendu, u današnja kompjutersko-digitalna vremena vidiš svoje jadno stanje slušanosti, instant, na internetu. Uplodaš svoj nastup uživo ili staviš neki video uradak svog glazbenog sastava na net i odmah vidiš da stvar na Youtube-u ima samo par desetaka ili u boljem slučaju par stotina slušanja. To je malo. Premalo. Naprosto, brutalno realno očitaš da je popularnost tvog muzičkog projekta nepostojeća.

Okosnicu moje priče o 10 godina bavljenja neuspješnim bendovima čini skupina Electric Žare. Naravno, ima tu i drugih mojih pokušaja: Geler Feler, AbnorMalan, Duo List… Sve je to išlo paralelno, i sve je odreda ostalo debeli underground. Sve je ostalo zabijeno u ništavilo nepopularnosti, neslušanja, van svakog radara – sve zgurano u beskrajna polja zaborava i tišinu vakuma. Nula. Nula velika kao planeta.

Godine 2015., kada započinjem rad na bilježenju retrospekcije ove svoje nevažne povijesti, navršava se točno 10 godina od kad je sve krenulo. Krenulo za mene. Sve počinje prvim snimljenim pjesmama Electric Žareta (i njegovih piceka). Međutim, kad bi me, u nekim prilikama tjerali da napišem ukratko par riječi o tom sastavu, uglavnom bih smandrljao nekoliko suhih rečenica koje su započinjale opaskom da je Electric Žare nastao 2008. računajući da se vrijeme mjeri prema prvoj živoj svirci na kojoj je bend nastupao a koja se desila 8.5.2008. u klubu Time – u debelom zagrebačkom predgrađu, Stenjevcu. Klub Time više ne postoji. I bolje. Nije bio nešto. Tamna i prljava smrdljiva podrumska rupetina prepuna dima. Sve je oko tog mjesta bilo depresivno, osim možda činjenice da je davalo šansu novim bendovima poput mog da naprave svoju prvu svirku. Negdje, k vragu, mora biti prvi put. Čak i kad si od početka do kraja sjebana skupina. I Rolling Stonesi su negdje imali prvu svirku. Ne možeš prvi put svirati u Areni ili Domu sportova – to ne ide i nije normalno. Prva svirka se radi u zadnjoj rupetini na kraju grada. Problem za većinu bendova je da se od te neke rupe, rupetine, od tog sablasnog zadimljenog mjesta prepunog luzerskih pijanih faca nikad ne odmaknu. Tamo gdje počnu, tamo i završe glazbenu karijeru. U rupi, u rupetinama najnižeg kalibra, u birtijetinama tipa “posljenja šansa” gdje se konstantno svira na rasturenim pojačalima i razglasima koji još rade samo zahvaljujući sreći i božjoj milosti. Kao što nema više Kluba Time, tako ni Electric Žare više ne postoji. I to je za nešto dobro. Barem su mnogi moji frendovi odahnuli. Više ih ne mučim tim bendom.

No, mislim da ni prvi nastup Electric Žareta nije bio pravi početak. Ovakve stvari imaju više svojih početaka. Niti jedan početak nije do kraja pravi i svi su pomalo pravi. Pravi početak je nastanak svemira i Big Bang. Ali to je pomalo nategnuta teorija. Prije 14 i pol milijardi godina nije bilo ni rock’n’rolla a nije bogami bilo ni mene. Ipak, moram priznati kako se mogu naći u tvrdnji Pere Lovšina iz Pankrta da je bog stvorio rock’n’roll osmog dana. Tim božanskim činom stvaranja rock’n’rolla pomalo je anticipirano i moje (nespretno) bavljenje glazbom. Teza je prihvatljiva čak i s ateističkog motrišta.

Rođen u Zagrebu

No da se vratim na početke. One prizemne, ovozemaljske. U svakom slučaju, prije tog, nazovi početka, te prve svirke Electric Žareta u klubu Time, postoji i onaj pravi početak. A kako počinje pravi početak? Nečijim biološkim rođenjem, kako bi drugačije? Pa da počnem onda od logičnog početka.

Rođen sam 1. srpnja 1966. u Zagrebu, pet minuta prije ponoći.

Ima nečeg prokletog u tom datumu. On je točno na pola godine. Pola nije cijelo. Fali mu još nešto. I druge polovice još nema i nije sigurno da će je uopće ikada biti. Druga polovica je uspostavljanje cjeline, ali to je sve pod znakom pitanja. Neizvjesno je. Pola je frustracija. Polučovjek, polusmrt, polukreten, poluproizvod, polovica raspolovljene svinje. Možda da, ali možda i ne. Uostalom, slaviti moje rođendane 1. srpnja kao klincu bila je ogromna frustracija. Kolege iz razreda bi se sredinom lipnja raspršile nakon završene školske godine kod baka i djedova, na mora, po selima kod ujaka i strina, u ferijalna i izviđačka odmarališta pa bih ja tako svoj rođendane slavio sasvim sam. Sam sa svojim Matchbox i Majorette autićima. Ili s mamom i tatom (uz domaću preslatku tortu koja se cijedi po prstima i izaziva bol u želucu). Proslave rođendana bez publike. Kronični nedostatak publike za moje javne nastupe tako je započeo još u mome djetinstvu.

U Zagrebu postoje dvije vrste ljudi – oni koji neupitno obožavaju ovaj grad, i oni koji čim shvate gdje su se rodili, zažale što su se uopće (tu) rodili. Ja, eto, spadam u ove druge. Ne mogu reći da je moj odnos prema tom gradu od početka bio loš – odnosi su nam se kvarili s godinama. Zagreb je, kako je rečeno u jednoj epizodi South Parka o izbjegloj rumunjskoj balerini – Asshole of the world. Roditi se u Zagrebu je božja kazna, božja spačka, zajeb, patnja devetog kruga. Ima, priznajem, i gorih mjesta na svijetu. Od lošeg uvijek ima lošije. Te 1966., godine, godine mog rođenja, Zagreb je industrijski grad lažnog austro-ugarski profinjenog centra propalih fasada, garniran novozagrebačkom socijalističkom arihtekturom geometrijski (is)prazne duše (Gledam kako ispred mene skrivaju se bijele sjene / šuškaju iz noćne tame bljesnu oči s druge strane / tata brine se za nas, još smo mladi / ne, nitko ne, pobjeći nitko neće / noć u gradu ). Zagreb je grad sa brojnom malograđanskom populacijom, grad koji nikada nije postao pravi grad. Zapeo je na pola. Hladan grad (Zagreb je hladan grad / Svi smo izašli van / Asfalt je vruć u sunčano popodne / A Zagreb je ipak hladan grad. ). Grad koji mrzi dođoše i grad u kojem dođoši ne vole Zagrepčane. Njegovi purgeri stoje na bastionu odbrane ispraznog lokalpatritizma i kič-kulture. Sačuvaj me bože hrvatske kulture i srpskog junaštva. Dođoši donose svoje viđenje kič kulture na oplatama cipela. Kada se te dvije kulture sukube u gradu rezultat je super-kultura kiča. I zbog toga nikako u Zagrebu nemoj imati nove ideje! Ako ih imaš – najebao si! Bit ćeš smožden u rascjepu dvije konzervativne strane. Nije dozvoljeno dići glavu iznad mase i prosjeka. To je, dapače, zabranjeno.

U svakom slučaju, to je grad u kojem se birtije zatvaraju u 10 ili 11. Nikada nije prešao milijun stanovnika te je pomalo frustriran zbog toga. Mala metropola. Metropole bi trebale biti velike ali ova je mala. U njoj se nije rodila niti jedna svjetski poznata faca a ako se i rodio netko s talentom taj vrlo brzo mijenja zagrebačku adresu za neku parišku, berlinsku ili njujoršku. Čak niti tramvajske pruge tu nisu kao u normalnim gradovima, kao u Beču ili Berlinu – široke, nego su bljedunjavo uske, k’o neka preuska pička u koju kurac ne može ući, uske kao kolonijalne bosanske uskotračne pruge koje je Austro-Ugarska monarhija gradila po Bosni pred Prvi svjetski rat.

Roditi se u Zagrebu, na Balkanu, u radničkoj familiji, u komunističkoj zemlji, otprilike je bilo onda kada sam se ja rodio kao roditi se u europskoj Ugandi. Nitko se ne želi roditi u europskoj Ugandi u šupku svijeta. To je jedino dobro za praviti rock’n’roll bend. Rock’n’roll bend je redovito skupina frustriranih depresivaca ružnih njuški iz blatnog pregrađa. I ja sam odrastao u blatnom predgrađu. Do moje sedme godine, dakle do 1973., ulica u kojoj sam živio u zagrebačkoj općini Črnomerec, Črnomeljski put, bila je blatna cesta bez vodovoda i kanalizacije, cesta mjestimično posuta šljunkom, ali definitivno prepuna rupa.

Pravilo ružnih i frustriranih ljudi iz predgarađa koji osnivaju rock’n’roll bend ima jako malo iznimaka. Rock’n’roll je sjebana muzika, buka i urlanje, muzika za koju je potrebno minimalno znanje sviranja. S tri rifa možeš napraviti milijardu i pol pjesama. To je muzika za one s dna bilo kakve vrste, sa socijalnog dna, sa dna pameti, sa dna vremena i sjebanog prostora. Svatko to može. Rock’n’roll je muzika za usamljene i isfrustrirane debile koji umjesto da samo masturbiraju na porniće, sviraju gitare i masturbiraju na porniće. Pošto nikada nisam naučio svirati kako treba – to je bila muzika za mene.

I nema u rock’n’rollu već godinama ničeg inovativnog. Sve je gotovo isto kao i kad je nastao. I dalje se sve bazira na energiji novih generacija koje žele zauzeti svoja mjesta na pozornici života i zaurlati kako svijet izgleda iz njihove luzerske pozicije. Već godinama to je jedan te isti džir formiran u cijelosti od sredine pedesetih do kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Svaka nova generacija radi samo još jedan krug pritiska na bubnjiće dok se na kraju s tim zvukom u ušima ne ostari (a i rock’n’roll je ostario – sjebale ga godine) i snaga se ne pretvori u okoštali kalup u kojem postaneš isto sranje kao i ostatak svijeta. Onda predstoji još samo strpljivo čekanja u redu da odapneš uz svoje mladenačke (rock) heroje. I to je možda najgore. Sjediti i pasivno čekati da smrt dođe po tebe.

Međutim, niti rođenje nije pravi početak mog “bavljenja” muzikom (ili bavljenja muzike sa mnom). Sve je počelo kad sam bio tinejdžer. To je ono doba kada sam se prvi put u životu svjesno-nesvjesno stao otimati iz grčevitog roditeljskog ljubavnog zagrljaja. Doba kad mladenačke frustracije i nesigurnosti dobivaju manifestacije u divljem traženju sebe, u zgražanju okoline zbog (nepristojnog) ponašanja i gdje sve što ti se dešava stvara refleksije u glazbi koju slušaš.

PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI

Mnogi ljudi imaju kult svoje mladosti. Ja nemam. Da sam imao hrabrosti, eutanazirao bih se do svoje četrdesete godine. Odrastanje mi je, a naročito tinejdžersko razdoblje, bilo plivanje morem jada. Vječito bijesan i usamljen. Bez ljubavi. Jasno, niti jedna djevojka, a do djevojaka sam dolazio teško, nije mogla duže trpiti moje pizdarije. Utjeha u muzici i tu i tamo u nekim stvarima koje bih pročitao. Dok bi se moji vršnjaci tiskali po stadionima na tekmama i u disko klubovima i maštali o Porsche automobilima i pičkama koje se lijepe na lovu koja je pala s neba ja bih subotama sam hodao s litrom jeftinog vina zagrebačkim Gornjim gradom. Prepun neuroza i pizdarija. Odjednom bi mi nestalo tlo pod nogama u tramvaju. Tijelo koje iz nepoznatih razloga obuzmaju slabost i onda duga buljenja u mračan strop moje mladenačke sobe. Nikad s dovoljno energije. Nešarmantan kakav sam bio, uglavnom bih se družio sa sličnima umnažajući usamljenost do u beskraj. Preplašen. Dobro sam se osjećao jedino gradeći neke svoje apstraktne svjetove.

Jutro poslije završetka srednje škole izašao sam van da biciklom posljednji put obiđem njihov grad. Gledao sam gomile koje u kolonama hitaju na posao i smijao im se. Izgledali su stravično utapajući se u jednosmjernoj rijeci. Avenija obasjana tek izašlim suncem bila je njihova grobnica. Onda sam se deklarativno oprostio od jutra. Jutro je bilo njihovo. Uspješno su okupirali jutra. Noći su ostale samo moje. Noći su bile bez laži. (Zagrebačka svjetla gore / Da se bolje vide suze / Onih koji sutra neće / Sastaviti kraj sa krajem / Zagrebačka svjetla gore / Da se bolje vide lica / Lica onih koji prijete / Lica onih koji plaše / Zagrebačka svjetla gore / Da se noću vide boje / Da se noću vide bore / Moje, tvoje, za nas dvoje )

A dan je tako lijepo počeo

Kraj je sedamdesetih, početak osamdesetih. Imam 15 godina. Sav sam sjeban u školi. Krv mi vrije. Sve mi ide na kurac. Tito je umro. Ne kužim tada puno povijesno značenje te smrti ali bilo je to onda kao da je umro nebeski tata-faraon, bog svemira (Prije nekoliko trenutaka, stigao je proglas Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništa Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništvo Socijalističke federativne Jugoslavije objavili su večeras sljedeći proglas: radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke federativne republike Jugoslavije – umro je drug Tito.).

Strah me budućnosti. Budućnosti je strah mene. Mama i tata se s razlogom brinu (Mama, s razlogom se brineš / Da ja nešto ne ukradem / Da ja nekog ne ubijem / S razlogom se brineš da bi bio dobar / Da bi bio dobar, s razlogom se brineš ). Sviđaju mi se mlade ženke oko mene, ali me ne jebu ni pol posto (Djevojke su daleke / Djevojke su meke / Djevojke su daleko od mene / Ja sam neprilagođen). Nemam bogate roditelje i ne nosim skupu odjeću. Nosim hlače od sitnog samta uvezene iz Albanije koje mi kupuje mama. Ona misli da su takve hlače dobre jer se teško poderu. A i jeftine su. Moji starci su proleteri. Živimo u ‘limenkama’ u Folnegovićevom naselju. Privremeno naselje nastalo nakon poplave Zagreba 1964. godine. Koliko su zgrade bile privremene svjedoči i činjenica da su ‘limenke’ još uvijek tamo. Ulice u naselju slabo su osvjetljene. Noću klinačke bande krstare cestama i svako malo prebiju nekoga. Vječno gledam u pod. Majka mi prigovara – uspravi se sine! Ne nalazim ništa zanimljivog oko sebe kad se uspravim. Htio bih nešto, a ne znam točno što – nešto veliko i originalno, neku korijenitu promjenu svijeta. I onda, netko mi iznenada uvali prvu ploču riječkih Parafa A dan je tako lijepo počeo… Život se okrenuo za 360 stupnjeva. Postao sam punker! Biti punker je izazovno i zabavno. Zabavno je smijati se cijelom svijetu u facu gledajući s brda kako grad u kaosu gori (All across the town, all across the night / Everybody’s driving with full headlights / Black or white turn it on, face the new religion / Everybody’s sitting ’round watching television! // London’s burning with boredom now / London’s burning dial 99999 ). Jebote, kad imaš te godine, tih slatkih 15, zvuči ti fantastično da netko u komunističkoj zemlji piše pjesmu u kojoj se sprda s policijom kao Parafi u Narodnoj pjesmi (Ličnu kartu imaš / Zato šamar nemaš / ‘Ko zna što je tako / Sad trči brzo lako // Nijedne nema bolje od naše policije ). Sprdati se s komunističkom policijom u komunističkoj zemlji je čin pobune na kvadrat. I ja kužim kad to slušam da se nešto skroz šašavo dešava oko mene. Vrijeme je da se više ne gleda u pod. Naprosto želim biti dio te aždaje koja se rađa. Želim i ja reći istinu o svemu. S 15 godina želim reći samo istinu i ništa me drugo ne zanima. Ljudi se iskvare poslije, kad odrastu, kad završe fakultete i kad se požene i zaposle. Kao mlada i neiskvarena piletina želio sam biti iskren i svima jebati mater pa makar crk’o.

Međutim, punkere nitko nije volio

Biti punker krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih u Zagrebu bilo je da svi tebi jebu mater. Stavio bih gomilu ziherica po sebi, par bedževa i autoritetima oko sebe krenuo lagano ići na živce. Onda bi sve činili da me sjebu. Starom se nije sviđalo kako se ponašam, pa me malo mlatio. Takve su tada bile općeprihvatljive i legitimne roditeljske odgojne metode. Da dođem sebi, da budem svoj, išao sam okolo, upoznavao grad s vršnjacima, išao na Mažuranac naći se s još klinaca koji su bili poput mene, a kvartovska škvadra koja mrzi punkere bi me sačekala u mraku i mlatila (Dolje, u mraku / kod posljednje tramvajske stanice // Prišli mi mladići / pamtim samo udarce / nisam imao novaca / pamtim to nasilje ). I policija bi mlatila na cesti jer se odudara od općeprihvaćenog koda oblačenja. Svi te mlate i svi te mlate odgojno. Odgojni moment je, ipak, vrlo bitan u životu, zar ne? Zagreb u to vrijeme je, u moje tinejdžersko vrijeme – nasilje, nasilje i opet nasilje. Nitko od tih koji te mlate, ne žele da skreneš s pravog puta (Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo!). Batine bi me trebale vratiti na pravi put. Oni jesu na pravom putu pa me mlate da i ja spoznam što je ispravno. Oni su spoznali mudrost svemira i svemir me mlati. Logično da logičnije ne može biti. To je bio Zagreb tada (a i danas je). Uvijek jači i moćniji (odgojno) malati slabijeg ili veća grupa uvijek mlati slabiju grupu. Prijetnja si samo zato jer si drugačiji i nešto počinješ misliti svojom glavom. Ni ja se ne želim uklopiti u kalup i napadam njihovu tradiciju samo time da postojim i neki kurac mislim. Ali, razarati tradiciju je dobro! To sam mislio onda, a mislim i sada. Svijet bi bio izrazito dosadno mjesto da stalno ne dolaze generacije koje pokušavaju rasturiti tradicionalno i okoštalo. Revolucija je nužnost kao zrak koji se diše. Ne krvava revolucija. Ne želim ništa imati s time. Energija naprosto mora teči. Svijet se mora mijenjati da ne umre od dosade (Hoćemo akciju / svi, gazi ploču / gazi, lomi / samo da ti ne bude dosadno).

U novije vrijeme, mnogi poslijeratni klinci (oni poslije ovog zadnjeg, Domovinskog rata) skroz su drugačiji. Oni su totalno zaraženi tradicijom i konzervativizmom. Žele biti što sličniji svojim zagovnanim roditeljima a tradicionalno im je jedino što vrijedi i što poštuju. Novi klinci mi liče na one moje vršnjake-kretene koji su me mlatili kad sam bio tinejdžer samo zato jer sam bio punker. Zbiju se u navijačko stado koje im daje snagu, bijednu nogometnu gomilu šupljoglavih klinaca-kretena i agresivno se deru u čast autoriteta, što društvenih, što nebeskih, što roditeljskih (Veseli narode / čekaju vas konjaci / čekaju vas vaši snovi / navijajte sportski!). U deliriju ideološkog zagađenja, nacionalnih i nacionalističkih turbo-folk mitova (Drhti zemlja, kamen puca / kroz nebeska vrata / dojahao bijeli vitez / s mačem od zlata). Mrze homoseksualce, recimo, jer je to tradicionalno. Mrzio ih je njihov pradjed, djed, otac i mržnju je potrebno prenijeti na generacije koje dolaze. Nema šanse da se drugačiji ljudi puste na miru. Nema šanse da se odustane od nasilnog mijenjanja drugačijih (Čemu takav gnev / neprekidni stres / kakav je to poriv / Čemu takav bes // Prestani da mrziš / prestani da mrziš / prestani da mrziš / do sebe ako držiš). Nasilna asimilacija drugačijih kao imperativ.

We are Borg. Every resistence is futile!

Ali sve to nije normalno! To nije u skaldu s prirodnim zakonima!

Nije normalno, da kada si mlad, želiš biti utopljen u masi istih. Ti moraš htjeti biti drugačiji. Churchill je rekao da nema ničeg normalnijeg nego u mladosti biti komunist a tek kad čovjek ostari konzervativac. Ne možeš biti tinejdžer i konzervativac i tradicionalist. Ako ti se mladost odvija u tom neprirodnom slijedu ili nešto jebeno nije dobro s tobom, ili s društvom u kojem odrastaš. Ili čak s oboje. Biti konzervativan sa 15 godina znači da si odustao od života prije nego je i počeo, da ne voliš život i da ne voliš niti samog sebe. Ja sam volio život s 15 godina, ali nisam volio svijet oko sebe. Svijet, definitivno, treba mijenjati. Ako ničim drugim onda muzikom. Kako su Pankrti rekli na svom maksi singlu s početka osamdesetih Namesto tebe – Još uvijek mislim da treba sve minirati, ali ne bombama nego cvijećem / Još uvijek mislim da treba sve minirati, ali ne bombama nego pjevanjem. Ideja promijene svijeta mišljenjem i pjevanjem vraški je privlačna. Bio sam mladi punker jer sam tako dao svima do znanja da želim biti drugačiji od mog tate koji je slušao narodnjake (Bum, Cile, bum / ma gricni me za uvce / tu grm, ovde žbun / bum, Cile, bum / ma nek mi srce kucne / u šaš pa na drum) i moje mame, kojoj je patetična Tereza Kesovija bila najbolja pjevačica na svjetu (Jugoslavijo, Jugoslavijo, Jugoslavijo, volim te / Divna zemljo, Jugoslavijo, zemljo moja slobodna // Najljepše cvijeće uvijek krasi tvoje pute / U tvojoj kosi vijenac – osam divnih boja, k’o duga / Vjerujem u te, zemljo ponosna i gorda / u tvoju djecu čista srca, čiste duše).

Radilo se o kulturnim razlikama. Svaka revolucija u prvom redu treba biti kulturna (i individualana). Ja nisam htio pripadati njihovoj roditeljskoj, balkanskoj kulturi radničke klase sjebanih snova o vikendici na selu i žutom stojadinu u garaži kupljenom na “povoljan” kredit (Ja sam čovek / ljuštura je oko toga / ja sam lutka / ja sam ispred ekrana / ja sam ekran / ja sam pisaća mašina / ja posedujem / ja sam sedište iz autobusa // Moje stvari su igračke / te stvari, to sam ja / moja puževa kućica / unutra mali san ). Htio sam nešto skroz drugačije (And Now for Something Completely Different! ). Ideja promijene je privlačna i kad ne znaš točno što želiš niti kuda ideš. Znam da sam iskreno htio da svijet njihovih ideja propadne.

DUGA KOSA

Punkeri s Mažuranca nisu mogli shvatiti zašto furam dugu kosu. Gledano s punkesko-ideološkog stanovišta, to je bilo nedopustivo. Fiks me čak htio i javno šišati. Njegova cura me branila – „Pusti čovjeka na miru! To je njegova stvar!“

A meni je duga kosa bila simbol slobode za koji sam se izborio.
Kada sam krenuo u srednju školu preko Save, u Građevinski obrazovni centar Zvonko Brkić, prestao sam se šišati. Nakon dvije godine, kosa je prilično narasla. Starci su me dnevno zajebavali i ultimativno tražili da se kosa skrati. Uporno sam odbijao. Onda je stari jedanput popizdio zbog moje tvrdoglavosti i brutalno me izmlatio nešto prije mog sedamnaestog rođendana. Rekao sam mu prkosno u lice da me može i ubiti, ali kosa ne ide dolje. Bio je zbunjen mojom odlučnošću. U očima sam mu vidio poraz. Bila je to prva moja pobjeda u sukobu s njim u životu. Nije znao što da radi. Moram priznati da mi ga je na tren bilo i žao. Ali pobijedio sam. Izborio sam se za svoje pravo da izgledam kako ja hoću. I što sam napravio sljedećeg dana?

Otišao frizeru i ošišao se na kratko da kraće nije moglo…

Zastave

A njihovo društvo, komunizam, socijalizam, samoupravni socijalizam, kako su ga god oni zvali, bilo je na smrt dosadno društvo (/…/ Činjenica je da se mi bavimo mnogim pitanjima, a da na nekoliko najkrupnijih pitanja daljnjeg razvoja našeg društveno-ekomomskog sistema, a prvom redu na pitanju pozicije radničke klase u samoupravljanju i cjelini proširene reprodukcije, gdje smo na Devetom kongresu zauzeli stanovište, a na Kongresu samoupravljača jasno iznijeli platformu, nismo daleko odmakli, pa čak ni sada u ovim dokumentima o kojima trebamo raspravljati sutra, u konkretnim rješenjima daleko smo od toga./…/ ).

Sve se unaprijed znalo (Država skrbi za zaščito, dvig in izkoriščanje gozdov. / Država skrbi za fizično vzgojo ljudstva, posebno mladine, / v svrho dviganja narodnega zdravja, narodne, delovne in obrambne sposobnosti. ). Nije bilo neizvjesnosti. Ujutro ustaneš, doručkuješ, odeš na posao, vratiš se kući, gledaš Miodraga Petrovića Čkalju na televiziji pa spavanje u 22 i 30. Raspored kao u vojsci (Sve je u savršenom redu / Žute trake se poštivaju / Djeca veselo mašu zastavicama ). Granice do kojih se moglo reći slobodno i kritizirati društvo bile su unaprijed određene (Zeleni su šumski pejzaži / Stadioni su puni plamtećih zastava / Samo neka omladinka postavlja pitanje / Zašto vječno nedostaje zelene boje // Sada pazi draga / Dolazimo na opasan teren / Sada pazi draga / Dolazimo na opasan teren ). Točno si znao što ne smiješ, a što smiješ, iako pravila nitko nije nigdje vidio. Pravila nisu bila obješena niti na jednom oglasnom stupu, nisu su bila tiskana na lecima niti dijeljena stanovništvu po ulicama. Ona su bila u glavama ljudi u vidu autocenzure. Točno se znalo kako treba živjeti da bi se izbjegli problemi, da bi se napredovalo na društvenoj ljestvici ili na poslu. Ako se nisi bunio protiv društva, ili ako si se bunio na “društveno prihvatljiv način”, mogao si proći kroz život potpuno neokrznut i bez patnje (a ljudi ne vole patnju). Stoga su mi postale zanimljive sve stvari koje su bile na rubu, izvan glavnog fokusa službene komunističke doktrine, a koje su dolazile do granica dopuštenog u društvu pa često i prelazile preko tih granica. Zavolio sam kulturu koja je provokativna.

O drugačijim idejama i društvenim kretanjima mogao sam čitati ponajprije u omladinskom tisku. Polet i Studentski list (za koji sam početkom osamdesetih čak napisao i dva članka) te časopisi poput Starta, Quoruma, Oka i Pitanja otvorili su svoje stanice drugačijoj kulturi. Često su pisali o tom društvenom rubu zakamufliranom u glazbene i umjetničke događaje i pojave. Priče o bendovima, karizmatskim umjetničkim osobama skicirale su sliku društva koje govori slobodno i bez ograda. Potpuno drugačije od verzija koje su plasirali ideološki pravovjerni mediji. U Poletu, Studetskom listu i Startu, nalazio sam šašave autorske fotke novih bendova, tada skroz nepoznatih širokoj publici. Ljudi su na tim slikama izgledali kulerski, kao da im se živo jebe za sve (pa i za društvo i bolju socijalističku budućnost). Riječi pjesama tih novih bendova pričale su o životu kakav zaista jeste ispod naslaga našminkane kvazi-samoupravne ideologije (Bolje je da odete, prilike su nove / Ulozi u povijesti došao je kraj / U pola četiri ujutro sa perona pet / Radnička klasa odlazi u raj // Pa pa proleteri / Pa pa proleteri / Pa pa proleteri / Pa pa ). Patetične pjesme zabavnjaka o ljubavi zvučale su zastarjelo i prevaziđeno. Sve što se dešavalo s muzikom u obliku punka i Novog vala u Jugoslaviji krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bilo je uzbudljivo na (Novi) kvadrat . Morao sam biti dio toga.

Počeo sam ići na koncerte. Svirka Haustora u Kulušiću izgledala mi je kao da promatram ateriranje Marsijanaca na planet Zemlju. Rundek je izašao na stejdž lica obojenog u bijelo. Cijelo vrijeme zurio je staklastim hiponotiziranim pogledom iznad publike pa je ličio prije na političkog tribuna s vizijom nego na pjevača u rock bendu. Korištenje pantomime dalo je cijelom nastupu kabaretski štih. Pjesma Zagorci u svemiru, poslije na ploči objavljena kao Duhovi oborila me s nogu (Pošli smo na izlet skupa / u subotu ja i Pišta / srce nam od sreće lupa / popili smo tri gemišta / Ostavili smo decu, žene / sobom zeli luk i jeger / demižonke opletene / sakrili u gepek treger ). Pjesma nije ličila ni na što što sam prije čuo u životu. Prijatelji koji crvenom Škodom krenu na izlet u Zagorje, predvečer se naroljaju, pa ih onda pijane otmu izvanzemaljci. Pjesma je inače imala kraj s nekoliko verzija – u verziji s prve ploče Haustora izvanzemaljace zamijenjuju duhovi i utvare. Bizarna, šašavo skrojena priča, o kojoj sam danima razmišljao. I onda sam prvi put pomislio da bi htio napraviti bend i probati stati pred publiku da im ispričam svoje neobične priče o životu, doživljajima i izvanzemaljcima. Nije to bilo nikakvo čudo u ta vremena. Svaki put, kad bi ljudi u publici vidjeli izvrsnu svirku, sutradan bi nastalo isto toliko bendova koliko je bilo posjetitelja. Muzika je postala virus slobode. Svi su htjeli imati bend (Pogledaj, ulice su pune ljudi / Dječaci koračaju s tranzistorom na uhu / Muzika dolazi iz podruma, iz krova / I čitav grad pleše kao da je lud, lud, lud / I ti si lud! / Zamisli život u ritmu muzike za ples ).

Jedna dobra ploča dostizala je drugu. Šarlo Akrobata izdao je predobar album Bistriji ili tuplji čovek biva kad… koji je zvučao izrazito provokativno, neobično i šašavo. Azra je svirala 7 rasprodanih koncerata za redom u Kulušiću. Pankrti su izdavali sjajne ploče poput Dolgcajta i Državnih ljubimaca.

Zaraza muzikom je postala toliko jaka da sam počeo odlaziti i na svirke skroz neafirmiranih bendova. Čuti prije drugih nešto što će sutra postati svima poznato bio je imperativ. Tako sam gledao jedan od prvih nastupa Psihomodo popa na Yu rock momentu u Lapidariju ili jedan od prvih nastupa grupe Boa u Kulušiću gdje su imali samo pola sata materijala pa su na zahtjev publike pjesme odsvirali tri puta zaredom.

Kad nije bilo svirki, odlazio sam pred Studentski centar ili na Mažuranac gdje su se skupljali slični i jednako izgubljeni poput mene. Tamo smo razmjenjivali ploče, kazete i fanzine. Nedjeljom uvečer slušao bih na radiju emisiju S domaće pop scene nikad prežaljenog Dražena Vrdoljaka. Vrdoljak nije bio običan rock kritičar koji samo piše u novinama o koncertima i pločama. On je tim novim bendovima organizirao snimanja demo uradaka na Radio Zagrebu. Radi se o vremenima kada se do snimaka dolazilo puno puno teže nego danas. Bio je motor scene u nastanku.

Internetski blog Gorana Polaka Stražarni lopov s gomilom fotografija, zvučnih i video zapisa te tekstova o zagrebačkim subkulturnim legendama izvrsno je mjesto za dobivanje informacija o tom vremenu i dokument je jedne mladosti. Goranova mladost se gotovo u dlaku poklapa s mojom. Voljeli smo iste stvari, slušali istu muziku, kretali se istim mjestima, poznavali smo iste ljude. Stjecaj je čudnih okolonosti da smo se osobno upoznali tek 2013. godine.
Biti punker ili novovalac, početkom osamdesetih, značilo je biti generacijska elita, netko tko je mlad, znatiželjan, otvoren za nove stvari i neki kurac uopće misli, naravno, unatoč tome što se svemu priključila masa pomodnih pozera koji bi jedan dan bili punkeri u kožnjaku s gomilom bedževa (koje si ja nisam mogao priuštiti) a drugi su dan slušali Abbu ili italo-disco u mrkva hlačama (Subotom uvečer ideš u disko / subotom uvečer ideš u disko / to je tvoj čarobni svijet / tvoj lažni džet set ). Imao sam jedan jedini bedž i to ručno napravljen (dok mi ga netko nije drmnuo) na kojem je pisalo ‘Paraf’ a umjesto motorističke jakne nosio sam prastari kaput iz pedesetih od starog. I kada danas gledam na svoj mladenački punkeraj postajem svjestan da su sva ta odjevna sranja od modnih dodataka bila nevažna stvar. Jedina dobra i prava promjena, ona koja je ostala i postala dio mene, dešavala se u glavi.

Punk je danas mrtav, definitivno. I neka je. Bolje nije niti zaslužio (Da, to je točno, punk je mrtav / To je samo još jedan jeftini proizvod za potrošačku glavu. / Bubblegum rock na plastičnim tranzistorima / Školska pobuna podržana velikim promotorima ). Budućnost i novi kreativni ljudi donijeli su tisuće drugih, zanimljivih pjesama i albuma koji su znak nekih drugih vremena. Vremena koja muziku više ne zatvaraju u jasno profilirane pokrete i trendove. Vremena koja zaprvo nemaju svoj znak. Barem ne jedan. Svaki izvođač je danas glazbeni pravac za sebe. Ljudi paralelno slušaju veoma različite vrste muzike. Ali punk je ostavio čvrstu definiciju pobune u subkulturi. Čak bih se usudio reći da je punk u ovoj državi s vremenom postao prevladavajuća idologija bunta frustriranog i nezadovoljnog stanovništva bez obzira na kulturne korijene od kojih su mnogi spremni šakom u glavu sugovornika potvrditi nadmoć svojih ideoloških i društvenih teorija. Balkan je i inače sklon nasilnoj argumentaciji stavova (Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara / Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure / U Čapljini, klaonica bila, puno Srba Neretva nosila ). Ali punk kao glazbeni pravac je ipak subkulturni pokret prošlosti makar zna i danas u raznim svojim derivatima ponekad ugodno iznenaditi svježom provokacijom i drugačijim pogledima na stvari (Došo sam kući pijan ko kanta – razbio auto i srušio vrata, / za ručak se fino izbljuvo po stolu, / starom pokazao guzicu golu, / vlastitu majku lupio šakom, šutnuo mačku i jebo se s bakom! / Vlastitu majku razvalio šakom i predobro ševio se s bakom! / Jebo te bog! Bio sam loš! / Dva očenaša pa mogu još! ).

Na kraju krajeva, muzika ništa ne može promijeniti, a naročito ne svijet. Može promijeniti neke ljude koji su senzibilni. Onim drugima ni bog ne može pomoći.

Biti punker danas je zastarjelo, kao što je 1980. godine bilo zastarjelo biti hipi (Umorni su Gilan i Plant / ubila ih velika lova / sveža krv je novi val / bolje da nosim kratku kosu ). Punk je danas muzika za idiote. Ok, i ja sam idiot. U svakom slučaju, taj prokleti punk je bio ključan da sam od mladih dana do danas bio i ostao buntovnik. Ne radi se o buntovniku koji podiže ideološke revolucije, puca na režim i vrši atentate na vlastodršce. Ja sam onaj koji ništa što mu se kaže ne uzima zdravo za gotovo i razmišljam o svemu što se oko mene dešava svojom glavom. Mogu nenadano reći ne. I onda to moje ne znači ne (No means no ). Sam protiv svih i protiv svega (Janez hoće marširati / Janez neće više basirati / Janez hoće stati na miru / Janez tko će platiti pivu? // Totalna revolucija za njega nije rješenje / Janez kurvin sin hoće afirmaciju. ). Ne dopuštam da mi netko nameće stav. Imam svoj mozak da njime nešto mislim (Sa svojim podstanarom / imam problema / on živi tu / u mojoj glavi / u beloj sobi / s crnim vratima / skriven od pogleda / mojih roditelja // Svake večeri / dugo pričamo / on mi predlaže / čudne stvari / to se ne bi dopalo / mojoj majci / ona brine / za moju budućnost ). Punk je definirao moju tvrdoglavost i pridonio da u svakom životnom trenutku promišljam što ne valja s ukorijenjenim i općepriznatim pogledom na svijet, što me to oštećuje i poništava, na kraju krajeva, natjerao me da intenzivno razmišljam i o tome što ne valja sa mnom (Ja mogu da te zabavim / ja mogu da te sludim / ja mogu da te uspavam / ja mogu da te budim // Da li veruješ meni / Ili misliš svojom glavom ).

Zvuči patetično, ali takvo opredjeljenje samo stvara probleme i životno gledano uopće nije praktično – odmaže, nimalo ne pomaže kad trebaš zaraditi neku kintu ili mirnije živjeti. Uvijek je bolje biti dio prilagođene gomile – stave ti prave parole u ruke (Tuđe nećemo, svoje ne damo!) ili ideš za svoju partiju na miting (Zna se! Nema povratka na staro!). Ili ti uvale pušku u ruke, pošalju te u rat s unaprijed pripremljenim i nametnutim stavom tko je i što je neprijatelj i ti ubijaš s mržnjom ugrađenom u mozak poput robota (ili jer te uvjere da je to tvoja dužnost, što je možda i gore). Biti dio prilagođene gomile je ipak uglavnom ugodno i lagodno (Sunčano jutro nedeljom prepodne / naspi u kanticu malo mlake vode / Dodaj mi i taj deterdžent / Pazi kako brišeš tu šofer šajbu / i nemoj da oštetiš niklovanu ručku ). I smrt je onda lakša. Kad umreš prilagođen, svi grijesi su ti oprošteni. U međuvremenu ideš na posao od 8 do 4, kupuješ na ponudi po trgovačkim centrima sve one šarene pizdarije koje ti ne trebaju u životu i navijaš za svoj omiljeni debilni nogometni klub derući se na tribinama “Za dom spremni!”, ili u ono vrijeme, “Druže Tito, mi ti se kunemo!”. To je isti kurac. Odvratna zaluđenost autoritetima i ideološkim obrascima. To je sve lažna krinka iza koje se ugodno sakriti u masi ali je neugodno pogledati se jedan na jedan u ogledalo. Naročito kad ostariš. U odrazu tada nema glave, samo neki isušeni batrljak na vratu i dolje pivska trbušina od koje se vidi vlasiti kurac.

Ali vratimo se mojim be(n)dovima

Da li je, ipak, možda, pravi početak mog “bavljenja” muzikom, onaj trenutak kad je 1982. nastao The Depozits? Prvo je smišljeno ime ali pjesme nisu nikada napravljene. Mislim da grupa nije imala niti jednu probu. Dopoziti su inače, u ono vrijeme, bili pizdarija u obliku nameta koju si na granici morao plaćati da izađeš iz zemlje. Svrha depozita nije (mi) ni do danas postala potpuno jasna. To je bila skroz naskroz nakaradna i perverzno ekonomska mjera kojom se pokušao spriječiti odljev deviza iz države, sve skrojeno u birokratskim hodnicima ondašnje jugoslavenske vlade. Ali The Depozits je bio samo jedan od mnogobrojnih bendova na papiru kakve su u mojoj mladosti klinci oko mene proizvodili na tisuće. Mislim da se taj nesuđeni bend rasuo između ostalog jer nismo imali na čemu svirati.

Problem znanja sviranja rješava se relativno lako. Tih par gitarskih bare hvatova nauči se za 5 minuta (zbog toga punku skidam kapu do poda – pojednostavio je pogled na muziku do krajnjih granica – stvorio je jednostavan jezik koji i zadnji govnar bez sluha razumije). Pravi problem je uvijek bio kako doći do instrumenata. Ne možeš imati bend i svirati na nepostojećim glazbalima (Natrag u garažu s mojim usranim pojačalom / Karbon monoksid pridonosi da je djelotvorno / Ljudi pozvone nudeći ponude života / ali ja samo želim ostati u garži cijelu noć // Mi smo garažni bend / Dolazimo iz garažne zemlje ). Ma može i bez instrumenata – ondašnji bend Čmarni ubrušćići svirao je između ostalog na starinskim rifljačama za rublje. Ali ako hoćeš imati klasičnu postavu – bubanj, bas i jedna ili dvije gitare onda moraš nabaviti prave instrumenete. Ali čak ni to ne moraš – možeš gitare napraviti sam iz dvije daske i s (najmanje) jednim pick upom i izgraditi pojačalo s nacrtima za samogradnju iz časopisa Sam svoj majstor . Ako ipak hoćeš da ti gitara na nešto liči, onda moraš u dućan ili nabaviti polovnu gitaru. I tu nastaje, rekli bi, prvi sukob sa svijetom na jednoj osnovnovnoj, materijalnoj razini. Moraš nekako doći do električne gitare, bas gitare i bubnjeva te nabaviti pojačala. A to, brate, košta. A ti k’o klinac nemaš para ni za sendvič za vrijeme velikog odmora u školi. Nemam para ni danas. Izgleda da se za mene tokom godina ništa nije promijenilo. Povijest se ponavlja. Moj problem je da iz ponavljanja nisam baš puno naučio.

Prva gitara

Sjećam se kako su neki onda rješavali pitanje instrumenata. Radikalno, kako to mladost i nalaže. Kod mene je neko vrijeme bila gitara, kopija Fendera koja baš i nije bila kupljena. Početkom osamdesetih netko je, ne znam više tko, pijan, a i kako bi drugačije, bacio ciglu u izlog dućana s glazbenim instrumentima, te je jednostavno uzeo gitaru i pobjegao niz cestu. Taj ukradeni instrument radio je sjajno, dosta dugo u priličnom broju bendova, uglavnom punkerskih. Na njemu je izgrađena skoro cijela zagrebačka hard core punk scena. Nikoga nije smetalo niti što je gitara bila ubibože loše prefarbana nekakvom odvratnom bijelom bojom za vrata i prozore. Prefarbana je da zamete trag porijekla i da nikome ne bi palo na pamet da gitaru poistovjeti s onom koja je ukradena iz razbijenog izloga. Ta je gitara poslije pokrenula i Electric Žare.

Moja prva gitara uopće bila je neko sranje od akustičnjaka za koju je lovu dala moja stara. Ona je bila puno tolerantnija prema mojim pokušajima osnivanja bendova od starog. Već negdje 1981. uspio sam je nagovoriti da mi kupi moj prvi akustičnjak u životu. Pristala je vrlo brzo ne zato jer je gajila neke velike nade u moju glazbenu karijeru niti zato što je odobravala moju ideju muzike nego zato što je akustičnu gitaru povezivala sa svojom mladošću, koja je prema njenim riječima bila “teška i lijepa”. Jeli su travu, ali su bili sretni i slična sranja. Njoj je u uhu, kako ja to vidim, ostao zvuk akustičnjaka nekog njenog idealnog sindikalnog ljetovanja iz mladosti. Neka, plaža, neko društvo, neko vino i neki zgodan dečko na akustičnjaku koji piči pop-rock hitove i stvara atmosferu za zaljubljene parove. Paul Anka i slična sranja (Oh my darlin’, oh my lover / Tell me that there is no other / I love you with my heart / Oh-oh, oh-oh / Oh-oh, oh-oh, oh-oh, oh-oh ). Uostalom, svi vole gitariste na plaži. Htjela je moja majka da joj sin bude popularan u društvu i da se oko njega skuplja gomila pičaka pa da može birati s kojom da se uzme i onda krene živjeti život kao sav normalan svet . Romantična sranja do jaja. Stari se s druge strane jako ljutio na staru “što troši lovu na takve gluposti”. Možda, da sam njega pitao za harmoniku, možda bi on bio “mekan”, kao stara. Harmonika, ona na rastezanje, s puno tipki, bila je sigurno instrument koji je njega podsjećao na “tešku i lijepu” mladost. Narodnjaci u venama mog starog bili su kronična kulturna boleština (Smej se, smej, uvek se smej / najviše volim osmeh tvoj / ljubavi moja, živote moj / osmehom mi dušu greješ / najlepša si kad se smeješ ). No nisam ga ni za što krivio. On je naprosto bio bedak koji se silom htio prilagoditi društvu kakvo je bilo.

Ali nije on uvijek bio negativan prema mojoj muzičkoj karijeri. Par godina poslije, otišao je sa mnom u nabavu mog prvog pravog gitarskog pojačala, ručno rađenog stovataša kod jednog tipa na zagrebačkoj Trešnjevci. Htio se uvjeriti da me neće prevariti i uzeti mi lovu bez da dobijem pojačalo. Razuvjeriti me da ga ne kupim više nije mogao – bio sam suludo odlučan – a i lova je bila moja, zarađena od kolportiranja Poleta i Studentskog lista zimi na minus 20 po gradskim ulicama. Sve u svemu, starom je onda nekako bilo stalo da mi neki kreten ne uzme lovu a da to pojačalo nikad ne dobijem i mislim da je njegova briga zaprvo bila jedna vrlo lijepa roditeljska gesta. Na kraju, sve je bilo ok – pojačalo je radilo dobro. Nitko me nije prevario.

Prvu električnu gitaru kupio sam u srednjoj školi od tipa iz razreda. Prodao sam neke zlatne lančiće koje sam dobio od tete za sedmi rođendan. Starci su me skužili i bilo je dosta sranja. Sjećam se da je gitara bila istočnonjemačka Musima sa jebeno širokim vratom tako da ju nije mogao svrati netko s kraćim prstima. Gitaru sam par godina kasnije u bijesu razbio usred nekakve svađe doma sa starcima tako da sam iz sve snage njome odvalio po vratima svoje sobe. Pukla su i vrata i gitara. Sad mi je žao. I danas mrzim kada na stejdžu netko razbija ili pali gitare. Zato sam dugo, dugo prezirao Hendrixa. Svirao je dobro, ali paliti gitaru… Ni naslovnica London Callinga mi nije bila nešto. Razbijaj svoju glavu kolko god hoćeš, ali gitaru nemoj! Jebote, sjetim se odmah klinaca koji nemaju para za željeni instrument i koji bi za gitaru ubili. A tupan na stejdžu obijesno trga instrument… Rado bih takvim kretenima zavrnuo šiju pa makar svirali i u meni dragom Clashu.

Najteže je bilo doći do seta bubnjeva. To košta puno i radi veliku buku pa se baš ne može svirati u stanu. Da se bubnjevi ne mogu svirati u stanu shvatio sam kad sam posudio set bubnjeva od frenda i sjećam se kako je susjed nakon 10 minuta nabijanja po njima pozvonio na vrata stana ‘limenke’ u Milke Trnine u Folki gdje sam živio sa staracima. Objasnio mi je ljutito da radi noćnu smjenu u svojoj Složenoj samoupravnoj radnoj organizaciji udruženog rada i da mu ja remetim odmor (Razgovor je tekao, došao je susjed / Došao je susjed i rekao / Zidovi su tanki i posao od šest / Zidovi su tanki i posao od šest / Dragi susjed smirite se / Dragi susjed, ne ljutite se). Ako ne prestanem, tvrdio je susjed kategorički, prebit će boga u meni. Ništa finjaka, ništa u rukavicama – odmah prijetnje batinama – to je bio ondašnji ‘Zeitgaist’ (Komšije će da me biju / zbog preglasnog rock’n’rola / pominju mi familiju / teraju me dođavola). Bilo je i drugačijih primjera borbe za svoja prava. Moj poznanik, Cverle, miljenik ženskog srednjoškolskog svijeta koji je se previše približio svijetu opojnih droga (pa prerano podlegao od istog negdje krajem osamsdestih) imao je u svojoj sobi u u zagrebačkom Sopotu predivan set bubnjeva koji je svirao kad god mu je palo na pamet. U dva ujutro ako bi mu bio ćeif. Ignorirao je sve prigovore susjeda zbog buke. Tjerao ih je s vrata u tri pičke mile materine. I začudo, nitko se nije usudio zvati policiju. Smatrali su ga luđakom i osobenjakom s kojim je bolje ne imati nikakvog posla.

Ok, za debile poput mene koji se ne znaju odbraniti od svijeta kretena koji stežu vrat svakodnevno, sviranje bubnjeva u stanu otpada.

DOČEK NOVE GODINE NA TRGU

Proslava nove 1982. godine godine s roditeljima nije dolazila u obzir. Njihovo poimanje zabave bilo je dosada od koje se režu žile. Uvijek jedan te isti uhodani ritual. Dolaze dosadni susjedi pa se onda krka svinjetina i gleda se novogodišnji TV program krcat zabavnim i starogradskim pjesmama prepunim prenemaganja ultra dosadnih pjevača. Takvo mučenje nije dolazilo u obzir. Međutim mali problem jebio da nitko od frendova iz razreda nije imao na raspolaganju prazan stan za organizaciju tuluma. Stoga pada dogovor da Novu godinu nas par dočeka na gradskim ulicama. Tada to nije bilo uobičajno. Ljudi su Novu godinu slavili doma ili po hotelima. Na cesti nitko nije slavio. Slaviti Novu godinu na gradskim ulicama bila je apsolutno suluda ideja. Plan je bio da odemo u neki parkić s litrama vina pa što bude.

Preskočivši dvometarsku žičanu ogradu, završili smo na košarkaškom igralištu Lokomotive na Tuškancu. Ja sam od doma uzeo kazić na baterije i gomilu kazeta. Kao, ja ću biti DJ. Negdje oko deset sati privučeni našim urlanjem doziva nas par klinaca s ulice. Prvo pomislimo – a u kurac – sad će nas zašorat neka krvi žedna škvadra! Ali, ispostavilo se da su to mamini sinovi koji nas pozivaju da u obližnjoj garaži tulumarimo s njima. Možemo doći pod uslovom da im ne diramo trebe. Ok, svi se od nas slažu s time jer sve je bolje nego smrzavati se vani.

Unutra – očaj. Sve sami šminkeri s talijankama koji slušaju disko hitove. Šminkeri su u ta vremena bili najgori ideološki neprijatelji punkera. Kill the šminkers! Ni trebe im nisu bile nešto. Uštogljene štreberice. Rekao sam si ubrzo – ja brišem odavde. Kuda? Nisam imao pojma. Učinilo mi se da je izvanredna ideja novogodišnju noć bauljati sam po gradu. Puno bolje nego ostati u svijetu koji nije moj. Možda me na cesti pogodi u glavu kakva petarda ili raketa. To bi bio doživljaj!

Želim otići, ali skužim da je netko prevrnuo moju torbu s kazetama. Sve je ispalo van i pomiješalo se s kazetama šminkera. Pokušavam prepoznati koje su moje, ali to ide jako teško. Em mi nekakav stroboskp piči u glavu em vidim duplo od alkohola koji je već prilično obuzeo mozak. Strpam u torbu što mislim da je moje. Nisam baš previše siguran što radim. Otperjam prema Trgu Republike, danas Jelačić placu te tamo stignem točno u ponoć. Iz noćnog tramvaja koji je upravo stigao na stanicu istrči par pijanhi putnika predvođenih još pijanijim vozačem. Ovaj prema meni hita raširenih ruku mašući veselo neotvorenom bocom šampanjca. Urla kao da ga netko kolje. Grlim se s nepoznatim ljudima ispod sata. Smijemo se, čestitamo si srdačno Novu godinu, pjevamo iz sve snage, pijemo šampanjac ZET-ovog djelatnika. Muzika trešti iz mog kazića. Učinilo mi se da dotičem nebo. Tramvaj se kupi s Trga a ja idem Zrinjevcem prema Glavnom kolodvoru. Ponestalo mi cigareta. Nadam se da je tamo nešto otvoreno, neki dežurni kiosk ili tako nešto. Pijan sam k’o čep i jedva stojim na nogama. Pišam nasred tramvajske pruge. Na kolodvoru ustanovim da nema nikakvog dežurnog kioska koji radi pa otkupljujem za dvadeset dinara od nekakvih sumnjivih tipova koji mi se kese u lice polupraznu kutiju Opatije. Opatija u ta vremena ne dođe više od 5 dinara. Ispao sam glup. Gotovo svjesno. Poslije sam čak bio ponosan na svoju glupost. Ne mogu to objasniti. Morao sam taj tren zapaliti cigaretu.

A onda – blank u glavi. Budim se u mraku nepoznatog haustora na nekavim stepenicama. Kompletno sam smrznut. Čvrsto stežem kazetofon u rukama. Izlazim van. Sviće. Ustanovljujem da sam na uglu Savske i Končareve (danas Tratinska). Kako sam tamo dospio, nemam pojma o pojmu. Lijeva strana kaputa i hlača mi je u potpunosti ispovraćana. Rigotina se još cijedi po tenisicama. Smrdim za popizditi. Što će mi reći doma? Jebi ga, najeb’o sam kako god okrenem.

Poslije od kolega iz razreda s kojima sam krenuo u najluđu novogodišnju noć svog života saznajem da je škvadra na Tuškancu popizdila kad su skužili da nedostaje masa njihovih kazeta. Malo je falilo da mi školski frendovi nisu dobili po pički zbog svega. Ali jebi ga, ionako sam na svojem noćnom pijanom putu pogubio i sve svoje i sve njihove kazete. Fali mi sjećanje na dobar dio noći. Svašta se moglo desiti. Možda sam ih pobacao negdje.

Ali ma tko jebe kazete – važno je da je glava ostala na ramenima.

Misteriozne fotografije

Možda je pravi početak bavljenja bendovima i glazbom bio moj prvi pravi bend sjebanog imena Fotografias Misteriosas ? Post punk pokušaj, koji je, nakon jednotjednih intenzivnih probi u jednoj smrdljivoj šupetini u Prečkom (čiji najam sam platio svojom prvom akustičnom gitarom, onom koju mi je mama svojevremeno kupila) s pravim bubnjarom, završio na koncertu u okviru Polet platza jednog utorka (ili četvrtka) 1983. godine (a mogla je biti i 1984.). Polet platz je bila vrlo dobro posjećena tjedna manifestacija omladinskog lista Polet u Klubu Studentskog centra s humanim ciljem afirmacije novih bendova.

Pjevača smo na svirci te večeri, zbog toga što je od velike treme zaboravio tekst pjesme, unisonom radikalnom odlukom stjerali sa stejdža nogom u dupe te smo dalje nastavili svirati instrumentale. Imali smo čak i bis na zahtjev brojnih frendova u publici. Poslije tog giga više nikome nije padalo na pamet da s tim bendom išta više radi. Možda zato što nitko nije imao pojma gdje da vježbamo, možda zato što je bend bio bezvezan, možda zato što su neke druge stvari bile interesantnije, ne znam, danas više zbilja ne znam. Ne sjećam se više niti tko je sve svirao u Fotografias Misteriosasu. Sjećam se jedino Andreja, koji je uglavnom pisao tekstove i pleo po Cassio kalvijaturi, istoj onoj na kojoj je njemački bend Trio napravio tih godina hiper popularni hit Da Da Da (Da da da / Da da da / Da da da / Da da da // Da da da / Ich lieb dich nicht / du liebst mich nicht / da da da / ich lieb dich nicht / du liebst mich nicht). Andrej nije imponirao sviranjem jer je to prilično loše radio. Imponirao je otporom svijetu i svojom tvrdoglavošću. Želio je postati profesionalni crtač stripova po uzoru na Enki Bilala i Jean Giraud Moebiusa a moju veliku pažnju i poštovanje zaslužio je bjegom iz ondašnje JNA sa služenja vojnog roka. Današnji klinci uopće ne mogu shvatiti koliko radikalan znak pobune je bio bježanje iz komunističke vojske. Kad te uhvate, prvo te dobro prebiju, a onda te odgojno prebijaju još toliko puta koliko misle da treba da te skrše (stalno to odgojno prebijanje…). Stari mu je, da sranje bude veće, radio u općinskom Sekretarijatu za narodnu obranu te je urgirao da ga u vojsci dodatno mlate. Roditeljska ljubav preko batina. Ja sam ga, kad je bježeći autostopom došao iz te neke kasarne u Srbiji ravno na koncert Laibacha u Mošu sakrivao jednu noć u svojoj sobi u Folnegovićevom naselju.

Niti ja nisam htio ići u JNA. Gadila mi se vojska i sve u vezi s njom. Na regrutaciji sam fingirao da sam lud i blesav. Zaprvo ništa nisam fingirao. Na psihološkim testovima samo sam zaokružio da volim mučiti životinje. Od nekih vršnjaka koji su bili na regrutaciji prije mene čuo sam da sve koji to zaokruže u psihološkom upitniku automatski šalju na razgovor s vojnim psihologom. Onda sve još trebalo samo zasoliti s nekoliko tvrdnji da mrziš ljude, vojsku i životinje, da ti se od jutra do mraka gadi sve što postoji. U svakom slučaju da bih bio oslobođen vojske trebalo je u njihovim očima od sebe napraviti uvjerljivu sliku kompletno neprilagođenog idiota. Najbolje od svega je bilo to da je sve što sam na regrutaciji ispričao o sebi bilo prilično blizu istine. Nisam ništa morao lagati. Osim, da volim mučiti životinje. To je zbilja nešto što nema veze sa mnom. U JNA su, dakle, puštali kretene koji vole ubijati ljude, ali mučenje životinja je bio znak da nisi normalan. Logika? Nema u vojsci logike. U JNA je nije bilo na treću potenciju.

Posljednji pokušaj sviranja u tinejdžerskom razdoblju bio je s par frendova u zagrebačkim Gajnicama. Taj bend niti nije imao ime. Nismo nikada stigli do tog prevažnog pitanja. Ili je bend možda imao ime ali sam ga ja zaboravio. Nevažno. Bend nije imao ime ali je imao nekoliko pjesama. Vježbali smo u nekom atomskom skloništu, među gomilom svinjskih polovica i krmenadli kućepazitelja. Meso se prostiralo posvuda naokolo u kacama. Kućepazitelju nije padalo niti na kraj pameti da nam da kopiju ključeva da ne bi izgubio kontrolu nad našim dolascima. On bi nas na početku probe zatvarao u atomsko sklonište, a nakon probe bi nas puštao van. Nekoliko smo puta ostali zaključani dolje jer bi kućepazitelj naprosto zaboravio doći. Onda bi se mi očajnički derali i lupali do kasno u noć po teškim metalnim vratima dok se netko od slučajnih prolaznika uspinjući stubištem ne bi zainteresirao za naš problem. U svakom slučaju, epizoda s atomskim skloništem u Gajnicama prestala je naglo kad smo se jednom masovno naroljali na probi te smo meso koje je bilo oko nas brutalno razbacali po podu. Kućepazitelj je popizdio i stjerao nas zauvijek van.

Kako je vrijeme prolazilo ja sam se počeo baviti drugim stvarima. Prošla me volja da radim muziku i bendove. Bio sam neuspješan sa svojim tinejdžerskim glazbenim pokušajima i to me sve prilično pokolebalo. A i htio sam se životno oprobati na nekim drugim stvaralačkim poljima. Muzika je u državi ionako u drugoj polovici osamdesetih postala nezanimljiva i neinspirativna. Nije više bilo živosti na sceni. Novovalci su odavno postali etablirani i sve dosadniji i predvidljiviji. Pjesme su ponovo postale ljubavne, a na kraju osamdesetih i pomalo nacionalno obojene (Ruža hrvatska i slična sranja). Nekad kreativni autori poput Štulića, Stublića i Houre, izdavali su u serijama stravično loše i neslušljive ploče. Punk bendovi postali su neinventivna dosadna špranca. To se više nije dalo slušati. Radije sam na svom gramofonu preslušavao povijesti rock’n’rolla u obliku ranih ploča Lou Reeda i Bob Dylana.

Moja punk škvadra, ljudi koje sam pokupio po raznim svirkama ili na Mažurancu, Dino, Velibor i Bojan ganjali su i dalje sredinom i krajem osamdesetih svoje bendovske snove u hard core punk skupinama Kaj je sad ovo (Ja imam prijatelja / on se zove Raša / Ja ne volim njega / ni on ne voli mene) i Generali. Nije do kraja jasno zašto su na tome dalje inzistirali. Popularnost njihove muzike nije bila velika (s nekim iznimkama). Možda su dalje prangijali zato što je muzičarima bilo nešto lakše doći do pičaka i dopa. To zaista ne znam. Rijetko sam pohodio njihove nastupe. Ionako su veći dio vremena bili toliko pijani da im je bilo svejedno je l’ sviraju ili ne sviraju. U svakom slučaju, ja sam prestao ganjati bendove. Odradio sam svoje prve slomove živaca i u trećem pokušaju, 1987. upisao Likovnu akademiju te tako krenuo u umjetničke vode. Ali ni to, ni žendba s Tamarom, ni rođenje kćerke Mirne 1993., niti rat, a ni moj nehotični odlazak u isti (stari je 1995. umjesto mene potisao jebeni poziv za front), ne spadaju u ovu priču. Stvari sa sviranjem zaboravljene su do 2005. godine i do novog početka, onog kojim je zaista sve i počelo za mene.

(POČECI – 2005.)