Jedan za drugim, poput štakora, oni bježe s broda koji tone, koji su sami izbušili. Tako, naime, izgleda ostavka vođe euroskeptičnog UKIP-a i jednog od heroja Brexita Nigela Faragea, koji je zabezeknutim Britancima jučer dao na znanje da je pobjedom zagovornika Brexita na nedavnom referendumu on svoje političke ciljeve ostvario, te da je time, kako bi to rekli u našim krajevima, »njegova dionica završena«.

Zašto britanski političari, nakon što su dočekali svoj »dan neovisnosti«, sada od te neovisnosti bježe kao da je kužna? Najprije je, i to čim je vidio rezultate referenduma, ostavku dao premijer David Cameron, poručivši da će odluku o početku izlaska Britanije iz EU-a prepustiti svom nasljedniku. Njegovo objašnjenje prema kojem on nije najbolji izbor za vođenje teških pregovora o razdruživanju s Europom zapravo je logično, s obzirom na to da je upravo Cameron na referendumu zagovarao ostanak, a Britanci su se tijesnom većinom odlučili za odlazak. No Cameron je svojim potezom istodobno prenerazio vodeće brexitovce, koji su očekivali da će upravo Cameron, u slučaju pobjede Brexita, odraditi njihov posao poslije referenduma.

Cameronova ostavka stoga je imala efekt domina. Najprije se na iznenađenje mnogih povukao Boris Johnson, nekadašnji gradonačelnik Londona i vođa kampanje za odlazak Britanije iz EU-a, koji je figurirao i kao prirodni Cameronov nasljednik na premijerskoj poziciji, i to baš u trenutku kada se činilo da je njegova opcija trijumfirala. Međutim, već u tom trenutku Johnsonu je bilo jasno da je za njega igra gotova. I da bi preuzimanje stranke i aktiviranje članka 50 Lisabonskog ugovora u tom trenutku bilo ravno političkom samoubojstvu.

Već tada, naime, funta se strmoglavila, a Ujedinjenom Kraljevstvu zaprijetio je raspad. Ako Britanija napusti Uniju, Škotska će napustiti Britaniju, a Sjeverni Irci planiraju pripojenje Irskoj, dok Španjolska zahtijeva Gibraltar. Britaniji ponovno prijeti recesija, a izlaskom iz Unije Britanci će izgubiti zajedničko tržište kao i privilegirane trgovinske sporazume s trećim zemljama. Jednom riječju, katastrofa. Vodeći brexitovci shvaćali su da se stvari ipak ne odvijaju onako kao što su oni obećavali. I da nitko od njih, zapravo, nema hrabrosti provesti ono što su izborili na referendumu, svjesno lažući i obmanjujući Britance da će izvan EU-a vratiti staru svjetsku slavu, slavu koja je, međutim, daleka prošlost.

Zato sada svjedočimo i Farageovom kukavičkom bijegu. Nakon što su izazvali kaos, brexitovci bježe bez pozdrava. Zato bi i građani Hrvatske iz ovoga morali izvući pouku, osobito u ovom trenutku, uoči prijevremenih izbora. Populisti i politički prevaranti, unatoč slatkorječivosti, ne nude rješenja, nego samo nove probleme. I naši »faražisti« nisu samo političari, oni su spasitelji i mesije, koji nam obećavaju konačan spas. Riječ je, naravno, o šarlatanima i opasnim tipovima, prodavačima magle, koji će prvi pobjeći kad zagusti. Ako ne vjerujete, pogledajte samo proteklih šest mjeseci i vladavinu apsolutno najnesposobnije i najdiletantskije vladajuće ekipe koju je Hrvatska imala u svojoj povijesti. Populisti lijepo govore, ali populizam iznimno rijetko uspijeva. I zato je osuđen na poraz.