Piše: Edit Glavurtić

Ovih je dana moj muž valjda stotinjak puta ponovio kako voli ljeto, i kako ga je jedva dočekao. Volim ga i ja, ali ove temperature čak i u zatvorenom prostoru teško podnosim, dok je njegov posao takav da ujutro izađe iz kuće i do kasnog poslijepodneva uglavnom je negdje na otvorenom, ili u autu, ali svejedno: čovjek voli ljeto. Rano sam jutros obavila poslove, po povratku u zgradu vidim čistačica pere stubište, i u devet ujutro, već je pri kraju. Kažem joj kako je dobro da završava prije velike vrućine, a ona se smije i odmahuje glavom: ne, ne, imam ja danas još nekoliko zgrada za očistiti, kaže.

Nedavno je vijest dana bila kako tristo tisuća ljudi „sjedi“ na Zavodu za zapošljavanje a manjak je sezonskih radnika: kuhara, sobarica, konobara, berača voća, čistača ali ljudi se ne odazivaju, radije odlaze u inozemstvo ili ostaju doma raditi „na crno“. Pa kad im država ne omogućuje da kao ljudi dostojanstveno rade „na bijelo“ i za svoj rad dobivaju adekvatnu naknadu. Dublje se u temu nije ulazilo, pa je priča ostavila gorak okus kao da su svi obijesni i lijeni neradnici. Ne kažem, ima u Hrvatskoj svega pa i toga, ali nije to ovdje poanta, ni izdaleka glavni problem.

Glavni je problem što je Hrvatska godinama zemlja dembelija za poduzetnike robovlasnike svih vrsta, koji zloupotrebljavaju krizu i ljudsku nevolju, iz prve sam ruke čula, u nekoliko navrata, na koje sve načine poslodavci na obali iskorištavaju radnu snagu, dnevno dvanaest sati teškog rada u vrućim kuhinjama, ili na terasama, nedjeljom i svetkom, i svaki dan dok ne padneš s nogu. Plaća za robovanje: da na kraju mjeseca zaplačeš od jada. I samo se o novcu radi, uvijek i samo o njemu, a vezano uz njega i o ljudskom dostojanstvu. Kad se ljudi ne bi tako ponižavali bijednim nadnicama priča bi bila sasvim drugačija. Ma tko to ne bi hrlio raditi ( i u teškim uvjetima, i prekovremeno, i svakako) kad bi bio dobro i primjereno nagrađen? Mase turista dnevno cirkuliraju našom lijepom obalom, zarade u turizmu su velike, porez samo 13%! gomile ljudi dolaze i dnevno konzumiraju, potrebna je cijela mala vojska da ih sve usluži. A ljudi crnče i rintaju na visokim temperaturama, s malim pauzama, vide koliko se novca tu slijeva, a na kraju mjeseca dobiju naknadu koju ne znaju kako rastegnuti, osobito ako imaju obitelj. Naravno da nisu motivirani, da su ogorčeni. Sve je kod nas nahero i nakrivo i iracionalno, pa i ta sezona koja na jednom od najljepših i najpitomijih mora traje tek dva mjeseca, ali što vrijedi o tome govoriti.

Kako bilo, vijest o tome kako je sve manji broj sezonskih radnika duboko je uznemiravajuća, i nad njom bi se mačehica država trebala jako zamisliti. Da ne bude prekasno. Jednako su teške tacne s pićem na dalmatinskim terasama i u Njemačkoj, Austiji, Irskoj, ali kad čovjek nije ponižen, s lakoćom ih nosi. Ljudsko dostojanstvo nema cijene, i zato mladi i pakuju kofere i odlaze, i neka idu.

U međuvremenu, dok ovo pišem, baš je zažarilo, a temperatura se još penje. Stvarno će biti pakleno. Ali, nekako me sram da o vrućini išta više kažem, ili da se iz svoje klimatizirane prostorije nedajbože požalim. Sram me pred onima koje sam ovom pričom prizvala; pred čistačicama, blagajnicama, konobaricama, kuharicama, sobaricama i drugima koji će današnjih vrtoglavih 37 stupnjeva odraditi u znoju i naporu tijela, dok ih bude boljela svaka kost, a noge otekle, u gužvi zbog koje neće stići ni na zahod. Sretno vam svima danas, dobri moji, i neka vam dan bude što lakši!