Hoće li se u keleminečkoj ljetnoj školi, upravo otvorenoj pod šatorom u Srbu, ponavljati staro gradivo kojim su autohtoni pravaši paradirali na svojim uličnim seminarima – od postrojavanja crnokošuljaša, preko zbornog pjevanja u slavu ustaškoga poglavnika Ante Pavelića, pa do spaljivanja nepoćudnih novina?

O slavnom šatoru iz Savske 66 ništa nismo čuli već dva mjeseca. Još otkako je uklonjen s pločnika ispred zgrade Ministarstva branitelja i iz Zagreba prebačen u Vukovar, pred tamošnji Memorijalni centar Domovinskog rata, gdje se vrhovni šator hrvatskoga domoljublja – prazan i zaboravljen – valjda i danas nalazi.

Utihnulo je zanovijetanje kojim su gradske vlasti u Vukovaru popratile transport šatora iz frekventne zagrebačke ulice na zabačeni poligon u nekadašnjoj vojarni 204. vukovarske brigade. Ne čuju se više ni istaknuti lideri vukovarskih braniteljskih udruga koji su tih dana u svojim gnjevnim izjavama šator nazivali smećem i zahtijevali da bude vraćen tamo gdje je ponosno stajao i jugokomunistima prkosio punih 555 dana.

Mitski čador je tek onako uzgred spomenut prije nekoliko dana, kada je objavljena vijest da je zaštitarska tvrtka u vlasništvu Josipa Klemma – jednog od vođa šatoraškog prosvjeda – na javnom natječaju izborila šestomjesečni posao čuvanja i osiguranja zgrade Ministarstva branitelja i Ministarstva socijalne skrbi na adresi Savska 66, za koji će iz državnog proračuna biti izdvojeno 658 tisuća kuna s PDV-om. Ali ta vijest ionako nije važna, niti nam išta govori o smislu i ciljevima jednoipolgodišnjeg braniteljskog logorovanja.

Puno intrigantnija vijest stiže nam iz mjesta Srb u Lici i kaže da je tamo ovoga vikenda niknuo novi šator. Podigli su ga zagovornici akademskog dijaloga okupljeni oko Autohtone – Hrvatske stranke prava, koji pod njim, koliko-toliko zaštićeni od ljetne žege, namjeravaju održavati svakodnevna predavanja o Domovinskom ratu. Iako mu je formalna namjena odgojno-obrazovna, taj šator ne treba dovoditi u izravnu vezu s javnim prijeporima oko cjelovite kurikularne reforme. Jer on je ustvari podignut prvenstveno u cilju bukačke revizije povijesti Drugog svjetskog rata na ovim prostorima.

Stoga su se autohtona pravaška šatorska krila, autohtone sivomaslinaste boje, raširila eto baš pod Radauševim spomenikom antifašističkom ustanku naroda Hrvatske 1941., srušenim mirnodopskom tenkovskom vatrom po završetku operacije Oluja 1995., obnovljenim 2010. zajedničkim angažmanom Vlade Republike Hrvatske i Srpskog narodnog vijeća, te svečano otvorenim 2011. godine.

I ostat će ta šatorska krila raširena barem do 1. kolovoza. Ove ili tko zna koje godine. Novim je šatorašima za sada najbitnije da njihova ljetna predavaonica na izabranoj lokaciji bude ovoga 27. srpnja, e kako bi spriječili da antifašističke udruge na istome mjestu obilježe 75. obljetnicu podizanja ustanka u Srbu.

Nakon što su autohtoni pravaši na taj dan iz godine u godinu održavali protuantifašističke prosvjedne skupove u Srbu, sada su odlučili blagovremeno zaposjesti i sam spomenik – kako kažu – »četničkom ustanku« i sav prostor oko spomenika. Dosjetili su se da prijave »javno okupljanje s temom predavanja o Domovinskom ratu« u trajanju od 8. srpnja do 1. kolovoza i time su, što se policije tiče, zadovoljili zakonske uvjete. A »postavljanje pozornica, šatora i drugih instalacija u sklopu javnih okupljanja« – kako je na upit novinara Novog lista odgovoreno iz Policijske uprave u Zadru – ionako nije u nadležnosti policije.

Sve je u nadležnosti Dražena Keleminca, predsjednika A-HSP-a i privremenoga gospodara šatora i okolice, uključujući i Radaušev spomenik čiji postament sada – kako svjedoči naš reporter Boris Pavelić – autohtonim pravašima služi kao zgodno mjesto za držanje piva, rakije i sličnih sredstava duhovne i tjelesne okrjepe.

Budući da bez Keleminčeva osobnog odobrenja nitko, pa tako ni novinari, ne smije biti pušten u blizinu šatora i spomenika, samo će odabrani znati kakva će se nastava održavati u toj keleminečkoj ljetnoj školi i hoće li biti ponavljanja staroga gradiva kojim su autohtoni pravaši paradirali na svojim uličnim seminarima – od postrojavanja crnokošuljaša, zbornog interpretiranja pjesama u slavu ustaškoga poglavnika Ante Pavelića, te »vitezova« Jure Francetića i Rafaela Bobana, pa do spaljivanja nepoćudnih novina.

Jedan od eminentnijih gostujućih predavača u Keleminčevu ljetnom učilištu mogao bi biti i zadarski župan Stipe Zrilić, koji je već pozdravio postavljanje šatora kao legitiman i dobrodošao oblik prosvjeda protiv onoga što se, po njegovu mišljenju, svakog 27. srpnja slavi u Srbu. A tamo se – veli ugledni zadarski HDZ-ovac – »slavi četničko ubijanje i klanje nad civilnim hrvatskim stanovništvom na prostoru Like koje je provođeno zajedno s talijanskim fašistima i domicilnim komunistima«. Tom izjavom je Zrilić zaslužio da ga školovani povjesničari poput Karamarka, Tepeša i Hasanbegovića pripuste u svoje društvo, i da ga njihov školski podvornik Dražen Keleminec uvede pod šator.

A kad Keleminčev šator u Srbu postigne svoj glavni cilj, kad filoustaški bukači spriječe obilježavanje antifašističkog ustanka i odavanje počasti žrtvama fašističkog terora, kad autohtoni pravaški kamperi na terenu odrade svoj dio kampanje za ono što Zlatko Hasanbegović naziva »novom paradigmom«, kad se nastavno-pedagoško osoblje iz šatora pozapošljava po šustariziranim obrazovnim ustanovama ili na Trećem programu Hrvatskog radija umjesto Ljubice Letinić i Ivice Prtenjače, kad se i ovaj cirkus završi – ostat će još samo pitanje: kamo sa šatorom?

Bi li vas začudilo kad bi autohtoni pravaški šator nakon svega osvanuo na nekoj ledini u sklopu Spomen-područja Jasenovac?