Svi ti naši historičari ustaško-četničke škole misle (uvjetno rečeno) da se povijest pokazuje i utvrđuje brojem i osobito brutalnošću svakog pojedinog zločina koji su oni drugi izvršili nad njima i njihovima. Za tu vrstu škole to su ujedno i jedine činjenice, a istovremeno i interpretacija.

Piše: Đurđa Knežević

Prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Kada se međutim dometne i treći dio, vječno vraćanje istoga, to ponajbolje važi za Hrvate i Srbe, točnije za one među njima koji sebe, pa onda logično i one druge, vidi kao ustaše odnosno četnike. S koliko strasti i dalje uporno tamburaju u iste gusle i obadvije note, ponekim se junošama s obiju strana (golobradim ustašama i četnicima) čini da su i jedni i drugi tu od dolaska s avarsko-slavenskim hordama. Što po manirama koje su zadržali, a što zbog jezivog nepoznavanja ičega, a osobito povijesti. Za loše manire krivi su uglavnom roditelji i bliža okolina, a za ovo drugo – društvo, ali ne onako rasplinuto, kao svi mi, već njegove institucije, to jest država i njezina tijela. Dakako, prije svih ministarstva obrazovanja, kulture, ali i ostala, jer sva imaju mehanizme bilo utjecanje na društvo, barem na neke njegove segmente, bilo, ma koliko to komično zvučalo kad je hrvatska vlast u pitanju, obavezu da utječu obrazovanjem i informiranjem. I to ne bilo kako, već poštujući ustav i prihvaćene demokratske  norme.

Kad bi ovakva (tragi)komična vlast radila svoj posao i omogućila, dapače, insistirala na pisanju i podučavanju povijesti kritički, oslobođenu idologija i politike, ne bismo se vječno vraćali istom, na isti način, istim mitovima, istim jezikom, čak istim strastima, samo s drugačijim predznakom. Kako u starom tako i u novom režimu.

I cijela priča oko mjesta Srb i prve ustaničke puške, još iz onog i u ono vrijeme, ličila je više na mitove o Turcima i kuburama, te zahvaljujući ondašnjoj ideologiji i nije bilo jednostavno, svakako ne za običnog građanina, razabrati o čemu se tu zapravo radilo. Vladajuća ideologija insistirala je da su komunisti tu ipak imali presudno značenje, pa je tu i tome shodno i određivanje Srba kao mjesta početka antifašističkog ustanka imalo svoje utemeljenje. Koliko su komunisti imali doista presudno značenje, to je i tada i danas teško preciznije utvrditi, ali da su onako malobrojni ekvilibrirali između ustaškog terora, koji je srpsko stanovništvo u cjelini guralo ka suradnji s Talijanima, i četničkog pokreta koji je vješto koristio tragične posljedice ustaškog terora i paktirao sa Talijanima, to su svakako činjenice. Uostalom, inače distancirani i prividno nezainteresirani Talijani i Nijemci pokazuju interes i zabrinutost u vezi sa ustankom tek kad se u njemu pojavljuju komunisti. Uvjeriti dva sada već dobrano zakrvljena naroda,  zahvaljujući njihovim “elitama” u potrebu da zajedno djeluju protiv stvarnog neprijatelja – Talijanskih fašista i Njemačkih nacista, sigurno nije bio najlakši zadatak.

U poslijeratno doba ustaše i četnici su uglavnom, točnije po doma, u okvirima Jugoslavije, mrgodno  šutjeli. U emigraciji su si međutim dali maha i povijest se odjednom ukazala u sasvim drugom svjetlu. To jest u dva svjetla. Četnici su tvrdili da su oni organizirali ustanak protiv ustaškog terora nad Srbima i da komunjare s time veze nisu imale, dok su ustaše tvrdile da su četnici u stvari bili ti koji su vršili teror nad Hrvatima te su oni krenuli u obranu hrvatskog stanovništva. Sitna je razlika ta da ustaše priznaju da je tu malkice i bilo komunjara, ali to je u njihovoj minucioznoj historijskoj analizi svejedno, jer se ionako zna da su svi komunjare u stvari četnici i obrnuto.

Svi ti naši historičari ustaško-četničke škole misle (uvjetno rečeno) da se povijest pokazuje i utvrđuje brojem i osobito brutalnošću svakog pojedinog zločina koji su oni drugi izvršili nad njima i njihovima. Za tu vrstu škole to su ujedno i jedine činjenice, a istovremeno i interpretacija. Barem je to jedino što od njih kao informaciju dobivamo, nešto kao: oni su pobili toliko i toliko nevine djece, spalili tri popa, jednog stavili na ražanj, neku ženu zaklali, nekome raskolili lubanju toljagom… Čak niti nema razloga da im se obama ne vjeruje, na žalost, na strašno veliku neopisivu žalost.

Ostajući pri toj historijskoj metodi, prilično im je teško, da ne kažemo nemoguće nositi se s kontekstom u kojem se te grozne činjenice nalaze i u kojem, iz kojega su proizašle. Lugarsku ravnodušnost (prema vicu o javnom djelatniku kojem dojadi da mu čine štetu po šumi te iz nje istjera ustaše, četnike i partizane) Joze Tomasevicha ne trpi niti jedna strana, a osobito ne prve dvije. O tim danima i događajima on u knjizi Četnici u drugom svjetskom ratu (izdanje Liber, Zagreb 1979.) piše ovako: “Ono što se dogodilo bilo je ukratko slijedeće: 20. maja, dva dana nakon potpisivanja rimskih ugovora između Italije i NDH [za one kojima je povijest ostala nepoznanica, tim su ugovorima Pavelić i ustaše predali hrvatsku obalu i otoke u vlasništvo Italije – Đ.K], Talijani su upravu istočne Hercegovine predali vlastima NDH, iako nisu odmah povukli svoje garnizone. Nova vlast je odmah počela postavljati predsjednike općina i činovnike te formirati lokalne ustaške jedinice, dovlačeći nekoliko stotina žandara, domobrana i ustaša da bi se održao red. … Novi su ljudi smjesta počeli konsolidirati svoju vlast raspirivanjem mržnje prema srpskom stanovništvu, kojeg je bilo oko tri četvrtine od ukupnog broja stanovnika. U nekoliko gradova i sela 1. juna došlo je do strijeljanja Srba, a mnoge radnje koje su imali srpski trgovci i obrtnici prigrabljene su pod različitim izgovorima. Dva dana kasnije bilo je nekih pokušaja da se Srbi osvete oružjem; ta su sela ustaše popalili i pri tom vršili masovna strijeljanja, tako da je nasilje samo raslo.” (str. 127)

Tomasevich se čak uopće ne bavi Srbom ili bilo kojim mjestom posebno, kao mjestom početka ustanka, već govori o cijelom tom području: istočnoj Hercegovini i uopće cijelom tom području  tromeđe Like Bosne i Dalmacije na kojem je ustanak izbio, te zaključuje “Ne treba sumnjati da je ustanak u istočnoj Hercegovini bio spontani, neorganizirani prolom i da je kao takav bio osuđen na brzo gašenje. Treba naglasiti da niti Mihailovićevi četnici niti vodstvo KPJ nisu imali ništa sa tim preuranjenim ustankom, usprkos izvještaju vojnih vlasti NDH i kasnije raznih jugoslavenskih autora da su pobunjeničke grupe išle sa crvenim zastavama. To se više zbilo kao kulminacija mnogih zadjevica i sličnih uvjeta – ustaškog terora, mržnje pomiješane sa strahom od novog režima… te u izvjesnoj mjeri i na vijest o napadu na Sovjetski Savez.”

Tomasevichu se može osporiti neka tumačenja, no teško je osporiti informacije koje je prikupio istražujući brojne dokumente svih sukobljenih strana. Jednako kao što se na dokumentima naradila i Fikreta Jelić Butić i napisala monografiju Četnici u Hrvatskoj 1941-45. Minuciozno prateći talijanske, njemačke, endehazijske, tj, ustaške, te četničke i partizanske izvore za prosječno inteligentnog čitača postaje razvidno da su, u cijeloj toj situaciji, NDH i ustaše predale (čak ne i prodale) obalu i otoke Talijanima, a da na područjima koja su im ostala u zaleđu, u Lici i Kordunu ili onima koja su im talijanskom darovnicom pripala u istočnoj Hercegovini provode najstrašniji teror protiv nehrvatskog stanovništva (srpskog ponajvećma, i židovskog, koliko ga je tu bilo). Pa niti tu nisu suvereni (u ovom slučaju na sreću) jer, ispade da su talijanski fašisti kao okupatori imali više milosti za domaće stanovništvo nego oni koji su odavno tu živjeli jedni kraj drugih.

Istina, ta empatija i nije bila znak civiliziranosti, već interesa Italije prije svega da ne ratuje više od nužnoga. Kaže talijanski general Dalmazzo da bi bilo najbolje za talijanske trupe da se povuku iz Druge zone i “puste da se borba odvija među zainteresiranima”. Odnosno, kako i sami ustaški izvori nedvosmisleno govore (Izvještaj komande oružničke pukovnije za Knin, vidi F. J. Butić, str. 38 bilješka 32), da usprkos predaji tog teritorija NDH, putem zaštite i održavanja dobrih odnosa sa Srbima, Talijani zadrže svoje pozicije i utjecaj. Žali se naime izvor da pobunjenici drže svu vlast a da su čak “… oko Knina i između Knina i Kosova na visokim stubovima i na uočljivim mjestima mještani istakli talijansku zastavu po nagovoru Talijana, od kojih su zastave i dobili”. Srbi su pak s druge strane, no ne onaj siromašni puk nad kojim je teror uglavnom provođen, i sami imali ‘elitu’ kojoj je fašistički okupator bio draži, neusporedivo prihvatljiviji sugovornik, svakako jedini prihvatljiv ukoliko bi kao druga mogućnost bili antifašisti u liku partizana i KPJ. Uglavnom, te odurne, brutalnom silom nametnute ‘elite’ dvaju naroda, ustaše i četnici ostat će, ako je do istine u nacionalnim povijestima samo, i to s nacionalnog aspekta gledano, kao najobičnije izdajice, ubojice i teroristi. Ukratko, ljudski ološ.

Ostaje nakon ovoga dakako mnogo više pitanja nego odgovora. Svakako manje njih upućeno je prošlosti, i njima neka se uglavnom, ali ne isključivo bave historičari. I bez ideološko političkog upliva, to jest pritisaka vlasti. Današnjica je zanimljivija, radi budućnosti, pa onda i pitanja pripadaju ovom vremenu, cijelom društvu i, ponovo, ovoj vlasti i tome što (ne) čini da se glupost, od one gore vrste, krvoločna glupost ne perpetuira. Kakvi su nam školski programi povijesti, kakvi udžbenici, kakvu dodatnu izobrazbu prolaze nastavnici koji je predaju, koliko se ulaže u izvanškolsko obrazovanje omladine (dobro bi bilo razmotriti primjere Njemačke, no to je za neki drugi tekst)?

Ili pitanje zašto Srb? Jednostavno zato što je u danim okolnostima to odakle je sve krenulo u stvari posve svejedno. Muka od terora prije svega ustaša nad Srbima, pa potom i općeg terora četničkog, talijanskog, svih nad svakim, ionako je provalila spontano i na širem području, i moglo je za kasnije obilježavanje biti izabrano bilo koje mjesto. To što su se vlasti poslije rata odlučile baš za Srb možda i nije bilo najsretnije rješenje, ali nakon eto 69 godina intervenirati u tu odluku opet nas dovodi u narodima na ovom području izgleda najučestaliju situaciju. Naime onu u kojoj se jedva naviknemo na ime trga ili ulice u kojoj živimo, a već je dobila neko drugo ime, rušimo spomenike kao da smo u njima bogatiji od Rima, rađamo se u jednoj državi, živimo u drugoj a velike su šanse da ćemo umrijeti u trećoj. Još ako bude sreće da smrt bude relativno prirodna.

Da je stvar s ovakvim dobro okamenjenim zabludama opasna, govore ne samo musavi bojovnici minornih desničarskih partija koji bi jurišali s Srbom (Danielom, vođom HSP-a) na Srb. Da je loše, govore i stranice Wikipedije na hrvatskom. U natuknici o Srbu ponavlja se ono s početka teksta, vječno isto, svi su Srbi četnici, samo su oni klali i zulume činili, Hrvati su bili svi nevini i stradali od četnika, a komunisti koji su se tu petljali u stvari su isti ti četnici… Što je radila inače prilično brojna redakcija Wikipedije za Hrvatsku ne znam, a bit će da ne znaju niti oni. Smatrali su očigledno da je objavljivanjem tako jednostranog teksta od uz referiranje na “Gorana Jurišića, voditelja Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma” njihov posao završen. Tog praga neznanja i neosjetljivosti treba se jako, jako bojati.