Piše: Romano Bolković

Kad je nesretni Ivo Pukanić govorio da ga pokušavaju ubiti, priznajmo, malo je tko vjerovao njegovim uzaludnim demonstracijama zatajenja pištolja, trčanju za nesuđenim atentatorom itd.; nedugo potom – Pukanić je ubijen.
Strašno.
Stoga, najozbiljnije shvaćam ovu prijetnju gospodinu Cvitanu.
U nas, u Hrvatskoj, uslijed najbizarnijih i najapsurdnijih presedana valja toliko puhati i na hladno, da bismo od silnog puhanja svu struju mogli proizvesti vjetroelektranama.

Ipak, logično bi bilo zapitati se sljedeće:

Za razliku od Pukanićevog slučaja, ovdje mediji, možda i nesvjesni te činjenice, ne govore o egzekutivi, nego o NARUČITELJU. Fascinantno je pritom da se expressis verbis kaže da su svi detalji atentata poznati, da ne samo da je pripreman nego se reagiralo u već poodmakloj fazi izvedbe, i da se – za razliku od inih atentata – ovdje nedvosmisleno zna tko je naručitelj.

Ako je tome tako: Zašto se naručitelja ne uhiti?

Ne pitam ovo zato jer bih insinuirao mogući spin Dinka Cvitana, etc.: ne, s ovakvim stvarima nikada ne kalkuliram, spekuliram, niti – unatoč Erdoganovom puču – mi na pamet pada da to ne bi bilo tako kako izgleda.

Ali, baš zato – čekajte, ako je naruđba dana, dakle, čin postoji: čin naručivanja ubojstva Dinka Cvitana, priprema je obavljena, izvedbi se prionulo, osujećena je u poodmakloj fazi, i – i što sad? Sad dakle ne treba uhititi samo aktere egzekutive, nego i naručitetlja, jer, uvjeravaju nas, sve se zna.

Može li mi netko objasniti zašto se to ne čini?

SKAREDNA STRATEGIJA

U Hrvatstskoj pravosuđe odavno u dosluhu s medijima rabi nedopustivo skarednu strategiju: prije no što se nekoga sudi ili osudi, kreće prepariranje javnosti: sud, u posvemašnjoj suprotnosti s idejom pravde i onom pravednosti, stvara pritisak javnosti, dapače mogli bismo kazati da se Sud i pravosuđe svjesno supstituiraju Sudom (ili predra-sudom) javnosti, e kako bi u tim uzavrelim strastima prožetom ambijentu svaka vrst nelogičnosti prošla na sudu neopaženo (recimo: nevjerodostojna je madam koja je svjedok u korist Sanadera, ali je vjerodostojan svjedok koji ima optužbu za 18 milijuna!).

Zašto se ovdje uzavrelost gomile podgrijava jasno je. Ali, kako je to moguće, to objašnjava ovaj Budenov pasus:

“Što znači biti građaninom u modernom demokratskom smislu prije ćemo naučiti iz par američkih filmova nego iz čitave hrvatske literature uključujući tu i sve Krležine likove. Jer građaninom se ne postaje pukom pripadnošću socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih građana. Kada onaj donedavno možda još polupismeni kauboj prihvaća u vesternu šerifsku značku i stavljajući život na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u linč, onda on stupajući u neposredan odnos s beskonačnom vrijednošću zakona, pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti, upravo proizvodi mitsku sliku rođenja građanina, autentične građanske socijalizacije. U slavnom filmu Sidneya Lumeta, “12 angry men”, Henry Fonda kao član porote spremno prihvaća neugodni položaj usamljenog pojedinca nasuprot složnoj većini i do kraja zastupa svoju istinu, uspijeva promijeniti mišljenje ostalih članova porote te na kraju spašava nevinog. Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih. I šerif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada. Nasuprot Krležinim Leoneu Glembayu i gospodinu “doktoru”, dvama likovima iz silne plejade hrvatskih građanskih osujećenika, čije pobune u pravilu završavaju u nemoćnoj frustraciji – rodnom mjestu ressentimenta iz kojeg se reproduciraju prevratnički projekti političkih ekstremista – stoje ovi američki celuloidni junaci u onom istom odnosu u kojem su svojedobno stajali Grci nasuprot barbarima.”