Piše:Edit Glavurtić
Kad sam u subotu ujutro kupovala novine smijala sam se naslovnici na kojoj turski predsjednik poziva ljude da izađu na ulice i stanu pred tenkove. Pa koja bi budala stala pred tenk da zaštiti nekog tko se sakrio u fotelju, mislila sam. A kad tamo…
U međuvremenu puč je ugušen, u tri dana uhapšeno je i smijenjeno pedeset tisuća (!) ljudi, a narod traži (ne predsjednik zaboga, nego narod!) smrtnu kaznu za one koji su se pobunili, da ne bi godinama u zatvoru hranili teroriste. Eto, kako je sve jednostavno kad se na pravi način lijepo objasni! Evropa na to, reda radi, protestira zbog onih smrtnih kazni, ali ne previše glasno, i ne previše uvjerljivo. I nekako mi se čini da će više misliti na tri milijuna onih jadnih izbjeglica u turskim logorima, koji bi mogli osvanuti na njenim vratima, nego na „teroriste“ koje će bez suda i suđenja ubijati po zatvorima.
Polovica uhićenih su intelektualci, naravno, ljudi koji su kadri misliti svojom glavom, svakom su totalitarnom sistemu prijetnja, kroz cijelu se povijest pokazalo da diktatori (svi isti i svi jednaki!) najprije udaraju na inteligenciju. Tako je bilo u Rusiji, Kini, Njemačkoj, Turskoj, svugdje. Uništi one koji kritički misle, pa će oni koji preostanu bit će u takvom strahu da se neće usuditi pisnuti. Osim njih ostat će demos, izmanipulirana masa koju je vladajuća elita uz pomoć medija uspješno odgojila i oblikovala. Da nije, ne bi svojim tijelima zaustavljali tenkove.
Jutros mi više nije nimalo smiješno dok čitam da je u Turskoj uvedeno tromjesečno izvanredno stanje, valjda da se dovrši posao, ali to ne znači ukidanje temeljnih građanskih prava, ne, ne, kaže predsjednik, nego uklanjanje prijetnji demokraciji. O kako me strah takve demokracije i ne znam bojim li se više nje, ili se više užasavam onih koji u njeno ime tako olako spominju smrtne kazne i nemaju problem pobiti tisuće ljudi samo da bi ostali na vlasti. I nema veze što smo u dvadeset prvom stoljeću kad vrijede isti zakoni kao i u petnaestom ili desetom, ostalo je samo stvar kozmetike ili kako bi se danas reklo PR-a. Pod maskom demokracije uvaljuje se svašta, od čudnih referenduma do krvoprolića, s pozadinom vrlo osobnih osveta, borbi za moć ili golih koristoljublja. Ali to masa ne vidi jer joj je označen smjer u kom treba gledati. A oni koji vide… za njih je svejedno,jer oni ionako odlaze prvi.
