Žrtve fašizma izgubile su svoj trg 10. prosinca 1990. i to na Dan ljudskih prava! HDZ-ova gradska vlast je donjela odluku o preimenovanju trga u Trg hrvatskih velikana.»Ukidanje Trga« shvaćeno je kao umanjivanje i opravdavanja fašističkih zločina, a oni koji su se protiv toga i pobunili, nazivani su od strane političkog vodstva desnog bloka »diletantima i egzibicionistima«. Ime Trgu žrtava fašizma je vraćeno tek 2000.-te godine.
Prije početka masovnog ustanka u Hrvatskoj su poduzimane neke veće organizirane akcije pod organizacijskim vodstvom Komunističke partije Hrvatske (KPH). Tako je iz Siska 22. lipnja 1941 izašao prvi partizanski odred, sastavljen od hrvatskih komunista koji je izveo nekoliko diverzija i oružanih akcija.
Piše: Vesna Nikolić (Kontraportal)
Također, u noći 13. srpnja zagrebačka organizacija KPH pokušala je osloboditi 92 zatvorena komunista i antifašista iz ustaškog logora u Kerestincu, ali ta akcija nije uspjela. Većina je poginula u sukobu sa ustašama ili su bili zarobljeni i potom, streljani. Iako su ustaše već u prvim danima krenule sa masovnim likvidacijama zagrebačkih Židova, Srba, komunista i ostalih antifašista, Zagreb je čitavo vrijeme rata bio poprište intenzivne antifašističke borbe pod vodstvom KPH. Broj Zagrepčana koji sudjelovali u Narodnooslobodilačkom ratu iznosi oko 50.000 osoba od čega su 15.000 bili omladinci. Po zagrebačkim ustaškim zatvorima, mučilištima i gubilištima, poput zatvora na Savskoj cesti, Trgu N , koji se danas zove Trg žrtava fašizma, Dotrošćine i Rakova Potoka ubijeno je na tisuće Zagrepčana, a tisuće su odvedene u koncentracione logore izvan grada i tamo pogubljene. Zbog velikog otpora fašizmu i borbi građana grada Zagreba Josip Broz Tito je odlikovao je 1975. grad Zagreb Ordenom narodnog heroja.
Žrtve fašizma izgubile su svoj trg 10. prosinca 1990. i to na Dan ljudskih prava! HDZ-ova gradska vlast je donjela odluku o preimenovanju trga u Trg hrvatskih velikana.»Ukidanje Trga« shvaćeno je kao umanjivanje i opravdavanja fašističkih zločina, a oni koji su se protiv toga i pobunili, nazivani su od strane političkog vodstva desnog bloka »diletantima i egzibicionistima«. Ime Trgu žrtava fašizma je vraćeno tek 2000. -te godine.
Ustanak u južnoj Lici
U drugoj polovici srpnja 1941 u Hrvatskoj izbija oružani ustanak koji je dobio svoju prvu masovnu osobinu u krajevima nastanjenima pretežno srpskim pučanstvom na što je utjecao sve veći krvavi ustaški teror i početak okrutnog istrebljivanja Srba. Naime, i same objave ustaških zakonskih odredaba koje su do krajnosti diskriminirali taj dio populacije opravdavaju pravo srpskog naroda na oružani ustanak. U prilog toj činjenici postoji mnogo povijesnih podataka o ustaškom teroru koji su se događali prije srpnja 1941. Npr., već početkom svibnja 1941 osnovan je koncentracijski logor Jadovno pokraj sela Trnovac na Velebitu u Lici. Logor je istovremeno postojao sa logorima u Gospiću i na Pagu. Prema prikupljenim podacima u tzv. grupi gospićkih logora u koje ubrajamo Jadovno, Gospić i Pag gdje je stradalo je najmanje 10.502 žrtve. Taj broj nije konačan jer su ustaše mnoge ljude odvodili mimo sudskih odluka pa ih nisu evidentirali. I zato je logično da je ustanak izbio prvo u Lici, zatim na Kordunu, Baniji i sjevernoj Dalmaciji.
U južnoj Lici partizani su 27. srpnja oslobodili mjesto Srb, a što se tiče krajeva s pretežno hrvatskim stanovništvom ustanak je zahvatio najprije Gorski kotar, Dalmaciju i Hrvatsko primorje. Kasnije je došlo do krize ustanka u Kninskoj krajini i južnoj Lici, kada su četnički i velikosrpski elementi, uz pomoć talijanskog okupatora, nastojali razbiti ustanak i Talijane prikazati kao zaštitnike srpskog stanovništva od ustaškog režima. Međutim, partijska organizacija uspjela je, uz pravodobnu pomoć Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske (CK SKH) , na vrijeme suzbiti širenje utjecaja četnika, iako su oni tamo i dalje imali svoje najjače uporište na području Hrvatske. Tijekom jeseni 1941 ustaničke jedinice, koje su bile u fazi konsolidacije i učvršćenja, imale su već svoje slobodne teritorije između Save i Jadrana. To je bio početak narodnooslobodilačkog rata na području Hrvatske.
Osobina ove vrste ratovanja nazvane su narodnooslobodilački rat i taj se pojam počeo upotrebljavati za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata za oružanu borbu naroda protiv okupatora odnosno kolonijalne vlasti, za nacionalno oslobođenje i progresivan društveni poredak. Narodnooslobodilački rat se često pogrešno poistovjećuje pokretom otpora jer pokret otpora je imao također, za cilj da raznim načinima borbe , pa i oružanim akcijama nanose štetu okupatoru, bez težnje da se kroz tu borbu i nakon poraza okupatora organizira novu vlast na oslobođenom području i ostvari novi društveni poredak. Narodnooslobodilački pokreti kroz rat su imali šire i dalekosežnije ciljeve , izgradnja novog društvenog poretka. Najznačajnija osobina narodnooslobodilačkih ratova je u tome što u njemu sudjeluju najširi slojevi naroda. Takvi ratovi na tlu Europe su se vodili na području bivše Jugoslavije, Albanije, Grčke, a bilo je i u Poljskoj nekih sličnosti sa tom vrstom ratovanja . Pokret otpora se razvijao na okupiranom teritoriju Sovjetskog Saveza, u Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj itd. Borba naroda Bugarske, Češke, Slovačke i Rumunjske imala je svoje zasebne osobine jer je završnim etapama rata u tim zemljama došlo do ustanka naroda pa se na taj način pridonijelo padu postojećih režima.
Međutim, jedinstvena za čitavo područje okupirane Europe je bila dvostruka uloga četnika jer su četnici samo u početku okupacije bili skupina koja je pružala povremeno otpor snagama Osovine na temelju čega su pred Saveznicima uz propagandnu pomoć vlade u izbjeglištvu stvarali o sebi lažnu sliku i mitove da predstavljaju neku vrstu jugoslavenskog pokreta otpora. Čim su četnici shvatili da partizane vode komunisti, te da su im upravo oni glavni remetilački čimbenik za stjecanje vlasti po završetku rata, priklonili su se suradnji sa silama Osovine u borbi protiv partizana.
Talijani koji su omogućili prijeratni opstanak i dolazak malobrojnih predstavnika ustaške organizacije na vlast ostvarili su čvrstu suradnju sa četnicima nakon okupacije u onim dijelovima NDH koji su se nalazili pod talijanskim vojno-političkim nadzorom . Ta izdajnička i totalno apsurdna suradnja četnika sa talijanskim fašistima je počela onda kada su mnogi Srbi pred ustaškim terorom morali pobjeći u planine iznad svojih naselja. Tako je glavni cilj četnika u početku bio samo spašavanje vlastitih života, ali i života sunarodnjaka.
Kad je u Srbiji i Crnoj Gori u prvoj polovici srpnja 1941, a zatim potkraj mjeseca i u NDH i Sloveniji, došlo do partizanskog ustanka pod komunističkim vodstvom , u strahu za vlastiti život, i srpski su nacionalisti iz redova građanskih stranaka počeli surađivati s partizanima.
Međutim, nakon što su isplivali na površinu teški zločini izraženi kroz teror prema nesrpskim civilnim stanovništvom, prema Hrvatima i Muslimanima, te krajnje antikomunistički ideološki stavovi i namjere da šire ideju da treba surađivati sa talijanskim okupatorom stvarajući nekakvu posebnu autonomiju za srpsko stanovništvo pod okriljem i zaštitom talijanskih fašista, među njima izbija sukob, četnici i partizani su se pretvorili u ogorčene neprijatelje i to do kraja rata. Nakon tog se većina oružanih skupina srpskih nacionalista udružila sa četničkim pokretom generala Mihailovića. Prvi četnički vođa koji je počeo surađivati sa Talijanima bio je Ličanin Stevo Rađenović, a nakon njega Talijanima se pridružio i Dobrosav Jevđević, glavni politički predstavnik četnika u dijelovima NDH pod talijanskom okupacijom, kao i Ilija Trifunović-Birčanin, kojeg je Mihailović u travnju 1942. imenovao vojvodom svih četničkih formacija u Dalmaciji, Hercegovini, zapadnoj Bosni i Lici.
Istovremeno i vodstvo ustaškog pokreta od početka ustanka na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine još je intezivnije propagiralo tezu da je partizanski pokret zapravo srpski pokret predvođen komunistima nevjernicima i Srbima protivnicima Hrvatske i svega hrvatskog.
Iako su Hrvati sve više masovno pristupali u NOP-u , ustaše se nisu pokolebali tom činjenicom pa su i dalje partizanski pokret poistovjećivali sa srpskim nacionalističkim pokretom. U svojoj su promidžbi neprestano naglašavali da su glavni ciljevi partizanskog pokreta uspostavljanje komunističke vlasti i obnova Jugoslavije u kojoj će vladati Srbi. Na toj laži su gradili svoje političko uvjerenje da su hrvatski partizani izdali Hrvatsku. Zanemarujući brojnost Hrvata među partizanima, a i sam utjecaj hrvatskih partizana na partizansko vodstvo nastojali što više umanjiti i omalovažavati. Hrvatsko nacionalno pitanje su svodili uglavnom na pojednostavljenu interpretaciju državnosti, državnu simboliku i izraženi militarizam iako nikako nisu mogli prikriti činjenicu da je NDH bila podvrgnuta volji i državnim interesima Trećeg Reicha i Kraljevine Italije, njezinih vojnih, političkih i ideoloških saveznika te da su saveznicima sila Osovine ustupili velik dio hrvatskih teritorija koje su one proglasile svojim državnim teritorijem.
Na toj istoj tezi i današnji hrvatski nacionalšovinisti temelje osnovne poruke svog pokreta i omalovažavaju sve tekovine NOB-a i razdoblja mirne i naprednije socijalističke ere. Današnji povijesni revizionizam nisu pokrenuli oni, već mnogo moćnije kapitalističke države svijeta koje ponovo starim dobro prokušanim metodama ostvaruju svoje ogromne ekonomske interese pomažući stvaranja i održavanja mnogih oblika reakcionarnih politika i organizacija. Inovacija je jedino u tome što su više u redove reakcije uključili i komunističke disidente preko kojih na učinkovitiji način provode antikomunističku propagandu.
Ustaške vlasti su bile vrlo osjetljive na prve pojave organiziranijeg otpora, a pogotovo na pojavu partizana u srednjoj Posavini i na prva puškaranja partizanskog odreda oko Siska. Počele su se širiti glasine kako u šumi Brezovici ima oko 400 partizana pa su ustaše krenule da poduzmu hitne mjere protiv »odmetnika« u gustim šumama u Posavini. Tako su 19. rujna krenuli u vojno-redarstvenu akciju sa oko 650 ustaša, domobrana i žandara, uključujući i mobilizirane ljude iz sela srednje Posavine pod komandom ustaškog satnika Ante Moškova iz poglavnikovog tjelesnog zdruga iz Zagreba. U potragu su se uključila čak i pet aviona da bi opkolili šume Brezovicu, Zalukinju i Bukovicu. Opkoljenih 49 boraca Sisačkog partizanskog odreda uzmiču bez pružanja otpora i prelaze preko rijeke Save kod sela Crnac na područje Banije.
Noću 20/21. rujna stigli su u šumicu između sela Moštanice i Petkovca. Tu su ih dočekali seljaci iz Moštanice, nahranili i napojili, a Mirko Jasić iz sela Moštanice, noću 21/22. rujna
odvodi sisačke borce na Šamaricu gdje je boravio odred »Kaline« Artura Turkulina Tujka. Nakon toga i grupa boraca Jandre Čipora i Jose Tuškanca iz tajne baze Golo brdo kod sela Jazvenik – Vurot, ukupno 28 ljudi, preko Starog Praćna i rijeke Kupe prelaze na Baniju i dolaze na Šamaricu u sastav odreda »Kaline«.
Iz šuma Posavine i Pokuplja iz kotara Sisak na Šamaricu je došlo 77 boraca, među kojima 10 žena. Nacionalni sastav novodošlih boraca bio je 72 Hrvata, 3 Srbina i 2 Slovenca, a po socijalnom sastavu 25 radnika, 37 seljaka i 15 intelektualaca.
U logoru Milošev komac na Kalinama smješteni su Siščani i Kalinaši zajedno, što neki smatraju objedinjavanjem Sisačkog partizanskog odreda i partizanskog odreda »Kaline«. Vlado Janić Capo bio je komandant Sisačkog odreda, a komandant partizanskog odreda »Kaline« Franjo Ogulinac Seljo, Artur Turkulin Tujko postao je politički komesar.
Dolaskom Sisačkog Narodnooslobodilačkog partizanskog odreda (NOPO) na Šamaricu Okružni komitet KPH Sisak uspostavio je vezu sa partijskim organizacijama kotara Petrinja i dijela kotara Kostajnica.Te veze nije bilo u vrijeme kada je u ovim kotarima bilo najteže – u vrijeme ustaškog genocida nad stanovnicima srpske nacionalnosti. Dolazak Sisačkog partizanskog odreda na Šamaricu i Baniju mnogo je značio za razvijanje bratstva i jedinstva Srba i Hrvata, jer je poslije masovnih zločina nad srpskim stanovništvom, moglo doći do krize. Bratstvo i jedinstvo osobito se izrazilo prilikom polaganja zakletve u šumi Šamarici 28. rujna 1941. godine i kasnije.
Prva zajednička akcija
Napad Siščana i Kalinaša na Mali Gradac počela je 26. rujna, a na Gornji Klasnić u ranu zoru. Borba je vođena do 9 sati, kada je napadnutim žandarima stigla pomoć. U Malom Gradcu poginuo je 1 žandar, a 5 žandara je ranjeno. Iz Sisačkog partizanskog odreda poginuli su Stjepan Bezuh Hrvat, Milan Kajgana i Jovan Drobnjak Srbi, a ranjen je Stevo Čikara. U Gornjem Klasniću poginuo je 1 ustaša iz Maje, a dvojica ustaša iz Maje i 3 domobrana iz Gline su ranjeni tokom intervencije u smjeru Gornjeg Klasnića. Iz odreda »Šamarica« poginuo je Sava Miočinović, teško je ranjen Ranko Papuča Rankica i lakše Đuro Zlonoga. Žandarske stanice nisu bile tada osvojene, ali su se žandari iz straha od novog napada istoga dana povukli u Kraljevčane i Maju, odnosno u Glin
Time je, stvorena prva slobodna teritorija oko Šamarice u krugu: Kraljevčani, Maja, Gređani, Obijaj, Bosanska Bojna, Donji Žirovac, Rujevac, Zrinj, Mečenčani.
(Nikola Vidaković: Sjećanje na osnivanje i rad partijske organizacije do početka ustanka 1941. Općina Gračac u razdoblju od 1918. do aprila 1942. godine.)
Kroatizirani antifašizam
Do 1990. godine, dan 27. srpnja obilježavao se kao Dan ustanka naroda i narodnosti SR Hrvatske. Na taj isti dan ustanak se obilježavao u Bosni i Hercegovini. U istom mjesecu srpnju, također se obilježavao Dan ustanka naroda SR Srbije (7. srpnja), naroda SR Crne Gore (13. srpnja), naroda SR Slovenije (22. srpnja), a u SR Makedoniji taj dan se obilježavao 11. studenog. Ako se malo prouče mjesta i događaji u kojima se obilježavao Dan ustanka svake republike onda možemo zaključiti da glavni kriterij za određivanje datuma i mjesta je bilo prvo uklanjanje okupatorsko-kvislinške lokalne vlasti i uspostavljanje narodne vlasti kroz odbor ustanika. U kasnijim fazama NOB-a na oslobođenom teritoriju su se formirali narodno oslobodilački odbori odvojeni od partizanskih vojnih formacija. U narodne odbore žitelji oslobođenog područja bi birali svoje civilne zastupnike i to su bili začeci nove narodne vlasti, njene trodiobe i novog pravosudnog sistema. Naravno, u odbore nisu bili birani suradnici okupatora ili kriminalci. Postoji ogromna arhiva zapisnika o radu tih odbora te iz njih možemo saznati kako su nastali i kako su se razvijali narodnooslobodilački odbori što revizionisti NOB- i socijalističke radničko-seljačke revolucije se plaše spominjati i eksponirati kao top temu jer je to dokaz da se komunisti nisu borili isključivo samo za vlast, već su se borili da radni ljudi postanu nositelji vlast i da sami upravljaju društvenim i proizvodnim procesima. Stvaranje narodne vlasti kroz revoluciju predstavlja promjenu koja se kreće od naroda, odozdo prema gore, a ne od državnog vrha, odozgo prema dole, kao što je bilo u Kraljevini Jugoslaviji za vrijeme oktroiranog ustava, ili pak u vrijeme NDH kada režimsko vodstvo imenuje načelnike općina i ostalih regionalnih cijelina .
Bez ikakve zle namjere da se odriče bilo kakvo pravo države Hrvatske na obranu države i hrvatskog naroda , Domovinski rat i NOB nemaju nikakvu dodirnu točku u moralnom smislu. Domovinski rat je u svojoj biti bio sukob dva fašizma od kojih niti jedan nije poražen. Jedini gubitnik u tom ratu je radnička klasa. Zadatak Domovinskog rata je bilo stvaranje i održavanje nacionalističke mržnje da bi rušili sve tekovine socijalističke radničke revolucije, dok je Narodnooslobodilački rat imao sasvim suprotni zadatak, a to je uništenje te mržnje i stvaranje bratstva i jedinstva radnika i seljaka različitih nacionalnosti. Zadatak Domovinskog rata je i kroatiziranje NOB-a i to je jedino što je dopušteno malograđanskoj „ljevici“ u Hrvatskoj u vezi antifašizma, jer organizirane ljevice nema.
Dugogodišnjim naglašavanjem hrvatstva partizana, umjesto zajedništva jugoslavenskih svih partizana jer su zajedno obranili intrese Hrvatske i naroda Hrvatske, podvaljuje se mlađim generacijama da su se samo partizani hrvatske nacionalnosti borili da povrate okupiranu teritoriju. Također, svoditi NOB samo na borbu za očuvanje teritorija je komadanje NOB od socijalističke revolucije. Partizani se nisu borili za ovakvu etnički očišćenu teritoriju u kojoj je zahvaljujući potenciranju mržnje prikrila prevara zvana pretvorba i privatizacija te je preko noći stvoren imućan sloj građana koji su postali gazde novonastalim najamnim radnicima. Poslije “oslobođenja” od socijalizma mnogi radnici “za nagradu” ne dobivaju dostatnu plaću, mnogi je uopće ne vide mjesecima jer su prezaduženi ili je uopće ne primaju, ne zato što nisu radili, već suprotno, ili su “otpisani” jer su “prestari” ako imaju više od 35 godina ili su, jednostavno, proglašeni kao višak radne snage. Partizani se nisu borili za „svoje“ ili „tuđe“ gazde. Borili su se za oslobođenje rada od parazita. O tome se šuti kao da je to sramota. Vlada cenzura i ona najgora, autocenzura.
radio gornji grad 
