Piše: Božica Jelušić

Danas sam završila četvrti svezak/ bilježnicu svojih uvjetno imenovanih dnevnika, obasižući tako nekih 500 rukom pisanih, iscrtanih i kolažiranih stranica, pod zajedničkim nazivom DNEVNIK ODUSTAJANJA. Dakle, početak je bio ponešto bizaran, vezan uz jednu složenu relaciju, kojoj sam trajanje procijenila na pet godina (što se nije ostvarilo), a zapisivati sam počela kad mi je faktografija stala izmicati, te mi se činilo da bi dobro bilo imati podsjetnik kad čovjeka počne mučiti “predosjećanje oluje”.Činjenice su kao nepromočiva kabanica, umotaš se u nju i ne prokisneš do kostiju od osjećajne slabosti. Naime, neugodne i bolne stvari potiskujemo i brišemo, često zaglađujemo i idealiziramo u ime pomirenja, jer nas samoća, u stanovitim godinama, plaši više nego boravak pod istim krovom s demonima očaja i razornim silama razočaranja.

No, kao i sve pravolinijske stvari, dnevnički su se zapisi oteli i sami izabrali put. U ispunjenim svescima ima pjesama, crtica, nekrologa, putositnica, mjestopisnih bilješki, kratkih priča, reakcija na dnevne događaje, fotografija, kolaža, skica, nacrta i “rasutog tereta”, dovoljnog za dvije solidne knjige. Ponešto od toga je tako ciljano i uporabljeno-u PETOKNJIŽJU uz moje skore obljetnice, te u ovim jednokratnim medijima, koji gutaju i odnose bez traga cijele legije i kohorte naših rečenica, bez obzira na njihovu dovršenost i dobrušenost, po čemu se, zapravo, razlikuju od knjige i literature kao takve.Često me pitaju što ću s njima “kasnije”, pa se šalim da ću ih prodati na aukciji ili spaliti na lomači, kao svojevrsni “čin poništenja”, ovisno o tgrenutku staračke zlovolje, koja me sigurno neće minuti.

Želim retroaktivno, u mislima, zahvaliti Z-u, koji me naučio da ne očajavam u zastojima, kad “ne mogu pisati”, kako sam mu se znala požaliti. Rekao je kako takvo stanje ne postoji, budući da i ovako ne možemo uvijek pisati pjesme, pa onda ” možemo pisati o pjesmama, svađati se ili slagati sa svojom lektirom, bilježiti tuđe dobre misli, slagati si materijal na male hrpe, a na poslijetku preostaje nam i “dnevničarenje”, pa barem nećemo morati plaćati psihijatra…” I zaista, kad pogledam, ne vjerujem da bi mi netko smislio bolju terapiju, nego što je ovo uranjanje u ustajalu vodu proteklosti, kad se podsjećam što je bilo i kako je prošlo, pa mi bude čak i žao što su me moji psihološki mučitelji i trošitelji ostavili na miru, budući da ta “ataraksija” umrtvljuje i kreativni poriv, barem privremeno!

Na poslijetku, otvarajući PETU BILJEŽNICU, a koja će se po lucidnoj Pavlovćevoj pjesmi zvati INTEGRALNA, zahvaljujem Slavici K. koja mi je jednu lijepu, s trešnjevim cvijetom na koricama već poklonila, pa mogu početi odmah danas, čim završim s užinom iz svoga vrta i kapučinom uz otvoren prozor, dok vani puše svježi vjetar. Ufam se da je to i “wind of changes”, budući da bi mi promjene odlično došle, kao i svakom stvorenju koje ne voli učmalost i pravocrtni život.. Sve je kako mora biti, pa će valjda i u ovom svesku prevladati željeni duh lakoće, jednostavnosti, neka Zen-struna, provučena kroz moj život i pisanje.A što se Bore tiče, da, ovako to ide: ” Hoću da imam sebe, da žarim se i zebem. / Hoću preobraženja, / Da se kao zemlja /neprestano linjam i mijenjam. /Da žutin i sniježim. Da znam da klijem i klicam. / I budem zemljan do kraja. / Ni djelić, ni šaraf, ni paraf, ni paragraf, / ja sam cjelovit,jedinstven, kompaktan, sav.”

And that is all about.

(6. kolovoza 2016., Flora Green)