Piše: Eduard Pranger

S mjesta na kojem su stajali Manda i Jure vidjelo se kao na dlanu čitavo Imotsko polje. Od Runovića i Imotskog, Crvenog jezera i Blaževića prema zapadu, pa sve do Gruda i nove ceste prema Hercegovini, na sjeveru. Odavde, planina se činila puno većom nego što je zaista bila i svojom masivnošću ulijevala je strahopoštovanje; podsjećala je čovjeka koliko je malen i nevažan i gdje mu je zapravo mjesto. Oduvijek je život u Imotskoj krajini bio surov i težak, a stari su ga ljudi u svojoj mudrosti znali pretočiti u neku svoju, samo njima razumljivu simboliku. Možda je i to bio jedan od razloga zašto je groblje sagrađeno upravo tu, ispod strmih padina Biokova.
Obiteljske grobnice šarenile su se plastičnim cvijećem i lampionima svih boja i veličina još od Dana mrtvih. Podosta njih srušio je i po stazama između grobova porazbacao vjetar. Iza tek izgrađene betonske ograde cvalo je nekoliko manjih stabala badema. Ni najstariji ljudi ovoga kraja ne pamte kada je krajem siječnja badem pokazao svoje bijelo ružičaste cvjetove.
– Je krajem veljače, je. Sićan se kada je procvalo u vrtu staroga Bare, još su bajami od lane bili gôri, ali u prvon misecu… – šaputala je Manda Juri koji je stajao svečano i ukočeno pored nje.
Pokop je završio i oni su se priključili gomili koja je krenula prema kamenoj crkvici na izlazu. Manda mu se još više primaknula i uhvatila ga pod ruku.
– Dobar je bija Žugo, dobar. Taj je iskamena zna kunu iscidit. A mlad je umra, Bog da mu da pokoj duši… I lipu mu je pištulu don Jerko održa, nisan ga dugo čula tako lipo zborit.
Namrgođen, Jure je po prvi put progovorio:
– Kako i ne bi, ima je računa.
– Kakvog računa?
– Ajd, ajd, ne pravi se lulava!
– Misliš ono s Anđom…
– A e! A s kojon on uselu nije? Mlad pop, vozi dobro švapsko auto, ima motor od iljadu kubika, a pun para…
Ljutit, gledao je ženu ispod oka. Manda se jedva primjetno zacrvenila i brzo promijenila temu.
– A čula san da su ga pokopali s mobitelon…
– Pa šta? Danas se to tako radi.
– A daj…
– Šta daj? A kad čovika živog ukopaju, kako će se javit?
– Aha… Onda da i ja tebe zakopan s tvojon Nokijon?
– Mrš! Zakopaću ja tebe, nesrićo!

Nekoliko dana kasnije, u konobi, sjedili su mladi don Jerko i Jure.
– Slušaj Jerko, iskreno, ča bi ti učinija da te žena privari?
– Ne znam, ja sam ti svećenik, to se meni ne može dogodit.
– Ipak… Recimo da nisi pop, pa da ti se to dogodi? Šta bi ti?
Pred njima je bio do pola ispijen drugi bokal vina, pršut i sir odavno su pojeli.
– Kažem ti da ne znam, to je teško pitanje. O komu se radi?
– O jednon mom poznaton.
– Poznatom?
– Da.
– Ja ga znam?
– E…
– Onda mu reci neka on dođe k meni ako mu treba savjet.
– Neće ti on doć od sramote!
– Pa što, ja sam svećenik, meni može sve reći.
– A-a, velim ti da neće, jedva je i meni reka.
– A ja ga, veliš, znam?
– Je.
– Hm…Ne može to tako, ako hoće savjet neka dođe. Ne mogu ja o njegovim problemima razgovarat s tobom i još ovako, u konobi. To ne ide.
– Neće ti doć, velim ti – uvjeravao je Jure svećenika pijanim glasom. – A bojin se da bi moga i neko zlo učinit.
– Kakvo zlo?
– Moga bi je ubit!
– Koga?
– Pa ženu, dakoga drugog!
– Je l on iz naše župe?
– Je.
– A jel siguran da ga ona vara?
– Dašta je nego siguran!
– A s kim?
– E to se još ne zna.
– Pa kako onda zna?
– Zna, mi muški to znamo!
– Dobro, a imaju li djece?
– Ni to ti ne mogu reć!
– Eto vidiš!
– Šta?
– Pa to. Ne mogu ja o tome razgovarat s tobom, trebam njega.
– A što je bitno s kim ga ona vara i jel imaju dice? Važno je da ga vara, razumiš!
– Razumijem ja tebe, ali što ti u stvari od mene hoćeš?
– Pa savjet, za njega. Za tog mog prijateja…
U polumraku konobe svećenik ga je pažljivo gledao.
– A da nisi ti taj prijatelj, Jure?
Čovjek preko puta oborio je pogled na bokal s vinom i procijedio kroz stisnute usnice:
– Pa i da jesam, a nisam, sve to nije važno. Recimo da jesam! Reci ti meni: žena me vara, što mi je za činit?
– Pa prvo moraš biti siguran.
– Siguran sam.
– Kako znaš?
– Reka san ti da mi muški to znamo!
– Onda ovako: recimo da tebe vara žena i da je hoćeš ubit, tu postoje dva izlaza. Jedan je da joj oprostiš…
– To ne dolazi u obzir!
– Čekaj! Slušaj me, ne prekidaj! Ti si me pitao, a ja ću ti sad reć. Dakle, možeš joj oprostit, a možeš je i kaznit, kako kažeš. E sad, ako napraviš neko zlo, nedajbože da je ubiješ, evo što će se dogoditi: ako imaš sitne djece, a ti je imaš, ostavit ćeš ih u najgorim godinama i završit ćeš u zatvoru. Ti u zatvoru, djeca na ulici. To je strašno, ali ono najstrašnije tek slijedi. Kad izađeš iz zatvora više nećeš biti mlad. Tko će te zaposlit? I tko želi imat posla s ubojicom? Niko. I kako ćeš objasnit djeci koja su već odrasla što je bilo i zašto si sve to napravio? Nikako. Onda, morat ćeš u kuću dovest drugu ženu jer djeca trebaju nekog, a trebaš i ti. Pitam ja tebe, koja će žena poći za ubojicu? Nijedna. Ako je i nađeš, možeš misliti kakva će to žena biti. A i da imaš sreće, morat ćeš sve ispočetka. Morat ćeš je dakle pronać, zavest, pa napravit pir, a znaš i sam koliko sve to košta. Puno previše. Onda ćeš je morat naviknut na sebe i na djecu, a to nije lako, to se radi godinama. A onda, možda bi i ona htjela svoju djecu, tko zna? A djeca se moraju slagat međusobno, jel tako? A ako ti sve to i uspije, ko garantira da te i ova nova žena neće prevarit? Niko! I onda, hajde sve ispočetka… Živjet ćeš vječito u nekoj sumnji i podozrenju, a to ti moj Jure nije nikakav život. Nikakav!
– Dobro, neka bude kako ti veliš, al kako da joj se oprosti? Znaš ti koja je to sramota…
– Znam, ali oprost je, Jure, najveća ljudska vrlina. Reci ti meni, jel još neko osim tebe i tvog prijatelja zna za tu prevaru?
– Mislim da ne…
– Eto, treba samo jedan dobar razgovor i puno dobre volje i to je sve. Taj tvoj prijatelj Jure, on njoj treba oprostit, a ona će to znati cijenit. Za cijeli život, vidjet ćeš. Tko jedanput tako učini neće više pogriješiti do kraja života.
– Misliš?
– Znam. Idi ti lijepo njemu i sve mu tako objasni kao što sam ti ja reko, a on neka razmisli. Neka dobro razmisli. Vidjet ćeš da će sve na kraju izaći na dobro. Hajde sad, i pazi kako voziš, nismo baš malo popili…
Prošlo je od tog razgovora tri dana dok Juru i njegov razlupan automobil nisu pronašli u provaliji, uz cestu.

Tjedan dana kasnije, negdje iza ponoći, don Jerku je zazvonio telefon.
– Jere, ti si?
– Mande, rekao sam ti već da me više ne zoveš na mobitel. Ako moraš, zovi me na fiksni u ured, a ne na ovaj broj.
– O tome se i radi…
– O čemu?
– Jere, bojin se…
– Što je bilo, o čemu se radi?
– O mobitelu.
– Kakvom mobitelu?
– Jurinom, onim s kojim smo ga pokopali…
– Što s njim?
– Zvoni! On me zove, sa svog mobitela!
– Kako? On tebe zove iz groba?
– Pa da, jesi gluv! Zvoni, ne prestaje!
– Pa javi se.
– Javi mu se ti kretenu, jesi poludia!?
– Ja?
– Da ko nego ti! Pa ti si svećenik! Imat si me moga, sad mi i pomozi! Da si odma doša vamo!
Veza se prekine. Don Jerko uzdahne i odloži aparat, pa zagasi svjetlo na noćnom ormariću. Iz mraka se javi ženski glas.
– Tko je to bio?
– A niko, opet ona luda Manda.
– Šta sad oće?
– Ma ludača, kaže da je zove muž, mobitelom.
– Jerko? Pa on je mrtav…
– Pa da, velim ti da je luda. Hajde Anđo… Spavaj sad, kasno je, a i ja sam umoran. Moram sutra rano ujutro u Split.