Od kad je krenuo juriš na 3. program Hrvatskog radija, napadaju ga uglavnom oni koji ga ne slušaju niti su to ikada činili, pa niti čuli za njegovo postojanje, a šanse da ga počnu slušati (pa čak da se i desi jurišom zahtijevana, u međuvremenu i postignuta promjena) su – nikakve.  Jednako tako, brane ga uglavnom oni koji ga također ne slušaju, niti su ga slušali a isto je tako malo vjerojatno da će to i ubuduće činiti. Osobito sada, kada je došlo do promjene, koja ga je dodatno razmontirala i svela na najnižu razinu od vremena njegova nastanka. Kako je sam juriš, sada već polu-bivšeg, ministra kulture RH  počeo kao puka političko-ideološka diskvalifikacija, tako se, kako je u nas uglavnom i običaj, i cijela “diskusija” zadržala na toj razini.

Piše: Đurđa Knežević

Počnimo, ne od početaka, koji se protežu kroz malo duže vremensko razdoblje, a na koje ćemo se vratiti, već, za sada, od nedavnog početka “juriša” na radijski 3. program, a taj je pokrenut trima “opširnim” to jest, prostim i ponekom “baroknom” prosto-proširenom Hasanbegovićevom rečenicom-invektivom. Izdiktirao je ministar kulture, mrzovoljno i kroz zube, da se tu radi o leglu jugonostalgičarsko-ljevičarsko-komunističko… (ove se “misaone” kobasice stalno ponavljaju pa je bolje uštedjeti prostor i čitateljsko strpljenje), uputivši jasnu poruku zna se kome. Po recepturi državnih sistema na način Hitlera i Staljina, itd., itsl., poslušnici netom prije toga postavljeni na čelo Hrvatske radio-televizije, nadležni za 3. program HR, kreću u provedbu “misli”, mentalnog i strateškog naputka ministra-terminatora hrvatske kulture.

Nevolja je u hrvatskoj verziji i shvaćanju demokracije da ministar s osjećajem punog prava, gotovo dužnosti, komentira neki javni medij nalogodavnim tonom, kakvim u nekoj drugačije shvaćenoj i prakticiranoj demokraciji ne bi smio ni pisnuti. I to ne samo kako bi kazao nešto loše (jednako kao što bi se morao suzdržavati i od komplimenata), već jednostavno stoga što javnim službenicima nije dopušteno da posežu u, doduše i u nas proklamiranu, ali gnjavatorsku i valjda nedomoljubnu pa stoga ignoriranu autonomiju medija. Naši “vladari” i inače sebe vide pomalo šizofreno, čega, kako s time i biva, nisu niti svjesni, pa će (ne samo spomenuti ministar), kad god im se prohtije, javno zastupati nešto što spada u domenu njihovih privatnih interesa, svjetonazora i sl., da bi potom hitro iz javne, službene pozicije uskočili u svoju ulogu građanina. Naslušali smo se od svih njih kako oni eto nešto izjavljuju/komentiraju kao građani, pridodat će veoma često još i ‘obični’, sluteći valjda da su sada, s javnim funkcijama, malo ‘neobični’, to jest znatno više rangirani građani; još će dodati da na to valjda imaju pravo, kao da se čude glupom puku koji to ne razumije. I tako, kad im zatreba, postaju obični građani a ne ministar/ica, predsjednik/ica, premjer/ka, čemu mogu vjerovati samo idioti. Uz, dakako, njih same. Obzirom na to u kolikoj mjeri je takav stav raširen, najvjerojatnije je ipak da oni o tim dosadnim finesama demokratskog postupanja pojma nemaju, a učenju, izgleda, nisu skloni.

Ponovilo se to, nikad naučeno gradivo iz demokracije i u ovom slučaju s nasrtajem na 3. program radija. Hasanbegović je, naime, kako ne bi bilo zabune odakle crpi inspiraciju, iz kojeg misaonog sklopa i kojeg društvenog sistema, rekao još i više, to jest gore. Rekao je naime da “on kao ministar na to ima pravo”. Intelektualac, kako mu iz razumljivih razloga tepa desnica ali (bez ikakvog vidljivog razloga) i neki koji se ne vide u tom političkom polju, ne samo da ne vlada vlastitim predmetom profesionalnog bavljenja, to jest, povijesnom znanošću, već ne razumije elementarna pravila demokracije. Ili možda i razumije, ali mu je do nekog drugog, dijametralno suprotnog sistema vlasti, što, ruku na srce, niti ne skriva mnogo. U tom smislu, s tima i takvima se zapravo nikad ne zna, razumiju li oni išta ili naprosto muljaju. U tom se smislu dobro prisjetiti velebnog nauka jednog Karamarkovog ministra, koji mirno izjavljuje “Svi smo mi antifašisti, antikomunisti, sve što treba”.

Naime, ono što, vjerujemo,  ipak samo ne znaju, jest to da onog trenutka kad su postavljeni na mjesta javne uprave, na vlast (kako im više godi čuti), njihova privatna građanska pozicija se podređuje onoj koju javno obnašaju. Na vlasti moraju poštovati i provoditi ustav i zakone države kojoj služe. Privatno im se koješta može sviđati ili ne, ali nisu na vlast izabrani zbog svojim privatnih, intimnih misli i preferencija. Da kratkotrajni ministar u trenutku kad je izvalio što je izvalio nije bio ministar, moglo se samo odmahnuti rukom; napokon, takvih nam ne nedostaje. Moglo se možda, u nedostatku pametnijeg posla, sastaviti dvije, tri rečenice i poručiti mu da  svojoj lapidarnosti ipak doda koji argument o tome što je to doista sporno s 3. programom HR i na njemu. U kojim emisijama se to očituje, što je to točno u njima loše, površno, ispod razine jednog ozbiljnog radija, gdje su sadržajne pogreške, pa onda pokazati nisku intelektualnu i/ili znanstvenu razinu priloga ili, s druge strane, ukoliko su pogreške zanatske, pokazati jesu li emisije traljavo urađene i urednički obrađene, da li možda novinari/ke račlaju ili rabe krive termine. Pa i ta nesretna jugonostalgija koja, kad se pravo uzme, drma jedino desničare, sudeći jednostavno po tome koliko o njoj govore: intelektualac in spe Hasanbegović bi učinio svima uslugu, ne samo da pojmovno locira jugonostalgiju tamo gdje mu se priviđa, već prije svega da objasni po čemu netko ne bi smio biti nostalgičan za Jugoslavijom. Nostalgije su uglavnom besmislene i u domeni su emocionalnog nedostatka, žaljenja za prošlim “zlatnim vremenima”, kojima pozlatu daje ružnoća sadašnjosti i nije zgorega zapitati se ima li prosječan/na Hrvat/ica koji/je odrastao u 70-im, 80-im i 90-im godinama prošlog stoljeća (a bogme i milenija), razloga za (jugo)nostalgiju? Da ne ulazimo u pojedinačno, u osobna (o)sjećanja i doživljaje, dovoljno je upozoriti na razliku (tada i sada) u BDP, državnom dugu,  broju ne/zaposlenih, kvaliteti i dostupnosti besplatnog školstva, razlici osobnih bogatstva između pojedinih kategorija (u broju građana i visini bogatstva), kulturnom životu i mogućnostima da se u njemu sudjeluje i kao proizvođač i kao konzument, itd. Kome je do nostalgije, ima ne samo veoma dobre razloge, već na nju ima i pravo, ako mu već čini život ljepšim.

No u ovom kontekstu još preciznije, Hasanbegović i svi zborski pjevači trebali bi objasniti u kojoj mjeri nečija pretpostavljena jugonostalgija (ako se već ne radi o kažnjivom djelu) utječe na rad na radijskom programu? Reći će vjerojatno da se radi o jugonostalgičarskim prilozima, no i to se mora pokazati – da oni doista postoje, pa onda još i dokazati da to utječe loše na kvalitetu priloga. Jer, recimo, kako stoje stvari s na primjer nostalgijom za Austro-Ugarskom? Da su radnici/e na 3. programu HR KuK nostalgičari, a pritom dobro rade svoj posao, bi li i tada vrli intelektualac zatražio da ih se sve naglavačke pobaca iz programa? Da ne govorimo o svim tim njemačkim i francuskim kompozitorima, književnicima, esejistima… koji su pojeli gotovo sav prostor. Uhapsiti frankofile i germanofile i sve ostale nenarodne elemente na Trećem i puštati Thompsona da pjeva o ustaškim koljačima Juri i Bobanu, a Josipa Jurčevića da znanstveno utemelji taj humanizam. Tako valjda misli kratki ministar kulture. Da je, međutim, kao što se priča, intelektualac, znanstvenik, i prije svega obični građanin sa službom u znanstvenom institutu a ne na mjestu ministra, postupio tako da je doista napravio analizu i tako podastro barem nešto dokaza, bio bi to dobar poticaj za, u stvari nužnu, diskusiju o 3. programu HR.

Svakako, nakon instrukcija šizofrenog  građanina – ministra kako postupati s 3. programom Hrvatskog radija nije trebalo dugo čekati na reakciju. Smijenjena je glavna urednica, postavljena je nova s, kako se ubrzo pokazalo, isključivo komesarskom funkcijom, to jest da pomete Treći od svih ‘jugonostlagičara’ itd. Nije se gubilo vrijeme na procedure i analize, na procjene kvalitete, nisu se pojavile neke nove ideje oblikovanja i smjernice rada programa, što je nekako za očekivanje kad je već dovedena nova osoba. Izostanak analize, pa onda uglavnom i poštivanja demokratskih procedura, te minimuma pristojnosti u odnošenju, kako prema zaposlenicima, tako i slušateljima, moglo se i očekivati jer je upravo takav stil rada primijenio Hasanbegović divljajući po ministarstvu kulture i oko njega, to jest, po kulturnim ustanovama i kulturom uopće diljem RH. Prema istoj ministrovoj špranci, i u preuzimanju 3. programa na juriš izostale su nove ideje, planovi razvoja i inovacije, a program rada nove ravnateljice Nevenke Dujmović sveo se na ukidanje i izbacivanje. U kreativnom dijelu programa, međutim, slušamo – reprize, kako govornih emisija tako i glazbenih. Glede ovih posljednjih, ovo što radi novopostavljena urednica je uvredljivo za inteligenciju i dobar ukus slušatelja. Naime, slušaju se neautorske glazbene emisije, tzv. “emisije iz plahtica”, to će reči, nizanje glazbe sa najavama i odjavama. Bez popratne opreme, teksta. Slušam 3. program decenijama i tvrdim da se to tijekom tih nekoliko decenije nije dogodilo. Za takav pristup ne treba radijski program, svatko si sam može puštati cd-ove i neće mu niti trebati najava i odjava. Sve je to, taj desni udar na jedno važno kulturno dobro,  pratio i podupirao teški gnjev narodnih masa, u stvari onog dijela koji ne bi pronašao frekvenciju 3. programa HR niti da im je napisana na ceduljicu, sve s Hasanbegovićevim jurišnim mislima na transparentu.

Stanje društva u Hrvatskoj dovodi nas veoma blizu osjećaja tragičnosti, zapravo, pitanje je u kojoj smo mjeri društvo a ne tek nakupina ljudi različitih etničkih, svjetonazorskih, partijskih oznaka. Područje je to, dakle, u kojem je praktično nemoguće govoriti o stvarima samim, jer predmet rasprave je efemeran, nevažan, sporedan, ali zato svaki govor smjesta biva obilježen ideološki i kvalificiran politički, pa je onda samo pitanje tko je na vlasti, koja politička, svjetonazorska opcija, koja će presuditi, bez diskusije, bez argumenata, palac gore ili dolje, lapidarna rečenica, dvije, i… stvar opstaje ili propada.

U ovom, još jednom u nizu žalosnih slučajeva nametanja ideologije namjesto razgovora o samom predmetu, i slijedom toga političkih presuda s poznatim konzekvencama, dvije su ključne stvari o kojima se jednostavno ne raspravlja. Prva je  rezon postojanja 3. programa HR, a druga kritički govor o njemu, njegovoj proizvodnji i kvaliteti proizvoda. Prvu, postojanje dakle jednog takvog programa profiliranog za zahtjevnije korisnike, koji će promovirati visoke standarde kulture u najširem smislu, koji će kritički propitivati najrazličitije aspekte umjetničkog i duhovnog stvaralaštva, koji će k tome biti otvoren svjetskoj kulturi, a osobito kulturi susjednih zemalja, kako tradiciji tako i trenutnoj stvaralačkoj produkciji, jer bez toga bi bio sakat, izoliran i jednostavno siromašan. Pa čak i da nema vrijednih uzora (a ne samo da ih ima, već bi nam trebali biti modelom) u srodnim programima u kulturno i politički razvijenijim zemljama, takav program je za RH conditio sine qua non. Prigovor koji se zna čuti, da mu je je slaba slušanost, slabouman je jednako kao što je besmisleno braniti ga tvrdnjom o velikoj, najvećoj slušanosti nekih emisija na 3. programu. Slušanost jednog kulturnog radija ili neke njegove emisije ne može biti mjera koja će mu određivati opstanak, jednako kao što i slabašna posjećenost, recimo, Povijesnom  muzeju ili Muzeju hrvatskih starina, ili muzejima uopće i mnogim drugim kulturnim ustanovama, ne može biti mjera njihove vrijednosti za kulturu uopće i nacionalnu osobito. Pa i da nitko ne dolazi u muzeje ili ne sluša 3. program RH i da cijeli filharmonijski orkestar svira za desetak posjetitelja, problem nije u svirci velikog orkestra za deset slušača, već u stanju kulture i našoj kolektivnoj svijesti o njoj, o njezinoj univerzalnoj vrijednosti. U osnovi, to je i problem ljudskog opstanka, jer nakon golog života, kultura je sljedeće i ustvari jedino mjesto gdje ljudska vrsta postoji i opstaje.

Druga prethodno spomenuta stvar jest pitanje može li se, bolje rečeno, smije li se o 3. programu HR govoriti kritično? Osobito sada, kažu neki, možda ne bi trebalo, ionako je ugrožen od domaćih zelota… Odgovor, i to bez oklijevanja, bio bi: mora se govoriti, i to upravo zato da se govorom o njemu, o njegovoj imanenciji, probije začarani krug jalovih ideološko-političkih etiketiranja i nadmetanja. Hrvatska se inteligencija ponaša kao hrčci u koloturi. Kada su naime na vlasti neki nama skloniji, onda se šuti jer nam daju da radimo. Kad dođu oni drugima skloni, opet se šuti jer nećemo sada govoriti kritički i time se uhvatiti u kolo s njima protiv nas samih. Tu slijede poznate narodne mudrosti o vodi na mlin, bacanju djeteta  s prljavom vodom… u izrekama, kojima se naputak može sažeti još jednom takvom narodnom mudrošću, onom o korisnosti jezika za zubima; e, tu smo šampioni.  Dihotomija Mi-Oni prekriva svaki sadržaj, svaku nijansu, svaku vrijednost, pokrivač je ispod kojeg su sve i svi isti. Dobro ili loše nisu kategorije o kojima se raspravlja. Treći (kao i bilo što drugo iz te jadne hrčak-kulturne vizure) je dobar ili loš ovisno o tome tko je na vlasti. To, međutim, nije točno. Jedna, naime, vlast (nominalno lijeva) uopće ne brine i jedva da zna što se ondje događa i kakav se program radi i odvija, ali se veoma slično komesarski postavlja u nekim drugim stvarima. Nemojmo zaboraviti donedavne vladare s Prisavlja i gnječenje mozgova i programa. U vrijeme Gorana Radmana kao direktora HRT provedena je kompletna reorganizacija radija na različite odjele: Produkcija, Glazbeni sadržaji,  Kultura, umjetnost i religija, Informativni program, Dokumentarni program itd… i puštena u uzajamnu trgovinu. Produkcija “kupuje” tj. prihvaća ili odbija predložene programske sadržaje od urednika koji rade na pojedinim odjelima. Uvedeno je tako da se uoči svake fiskalne godine predaju tzv. konceptualne ponude u kojima se predviđa sadržaj, ciljana publika i troškovi, i onda to producenti i glavni urednici odbijaju ili prihvaćaju. Takav sistem tržnice doveo je do toga da je prestala postojati redakcija Trećeg programa, nego se na njemu emitiraju svi sadržaji koje glavni urednici i producenti prihvate prema konceptualnim ponudama.Tvorci programa, djelatnici, time prestaju imati svoj glas a sam program praktički gubi suverenitet nad osmišljavanjem i oblikovanjem programa. Tako demontiran HRT i u njemu 3. program HR već u ovoj fazi tek je podsjećao na vremena u kojim je imao vlastite urednike, i govorne i glazbene, gdje je postojala redakcija na čijim se sastancima raspravljalo o slušnoj cjelini cijelog dana. Reklo bi se, Treći se našao na rubu provalije a nova je urednica, prema već opisanom revolucionarnom naputku, učinila i korak dalje pa je tako zatražila nove konceptualne ponude za jesen, što je naprosto suvišno. Naime, sve emisije koje je smjesta po dolasku ukinula trebale su ići do 31.12. 2016. One su mogle (i morale) obaviti posao, kako je pravilima na HRT postavljeno a za što nije bilo prepreke jer su  za njihovu realizaciju bila osigurana sredstva i termini. Također to nije smjela učiniti, jer se, prema istim pravilima, konceptualne ponude  predaju na početku kalendarske godine. No njoj se očigledno žurilo.

Desna politička opcija, posvećenija je ideologiji i kontroli, znatno više “brine” o programu, revnija je i ne osobito osjetljiva na demokratske procedure, s poznatim i sada već osjetnim posljedicama po 3. program HR, koje prijete oštećenjem sluha. Istina je međutim također, da im je aktualno rasturanje 3. programa HR znatno olakšano sa prethodnom (upravo opisanom) demontažom svakog suvislog sistema na radiju uz, dakako još i “popularizaciju” Trećeg. Na toj osnovi, novoj urednici je znatno olakšano guranje Programa ne na najniže grane, već ispod njih, sa jedinom intencijom da ga oblikuje kao, u osnovi, katolički radio. Naime, i to se ne smije zaboraviti niti preskočiti, 3. program je imao problema znatno prije ovog desničarskog juriša. No problem tada nisu bili pretpostavljeni jugonostalgičari/ke koji ondje navodno rade, već promjene u koncepcijama rada, primjetna tendencija da se program “olakša”, da se “razbiju” ili “razbaruše” predugački blokovi, malo manje klasične muzike, ponajmanje avangardne muzike, dodaj malo pop-a, tko će slušati duge eseje, daj malo skraćivanja, malo dinamike… Jutro na trećem je već jako dugo postalo uglavnom neslušljivo. Što li se točno mislilo s “olakšavanjem i razbijanjem, popularizacijom”, i nije teško pogoditi. Je li se radilo o lovu na više slušatelja? Teško je međutim zamisliti da će neki slušatelji već udobno smješteni u “laku, razbijenu i popularnu” shemu, recimo 2. programa HR, preći na Treći, ali je lako zamislivo da neki slušatelj/ica Trećega – ugasi radio. Ukinute su, ili već nekako nestale, neke veoma dobre emisije (da spomenem izvrsni Praskozor, s kratkim aktualnim komentarima iz kulture i društva, s  izmjenama vrsnih autora/ica, ili emisiju klasične muzike Jutarnji Capriccio), smanjen je obim ozbiljne  glazbe, uvedeno je more talk-show-ova s urednicima koji nisu uvijek obdareni radijskim sposobnostima i znanjem pripravni, cijeli niz panel razgovora, koje se emitira nemontirane, u kojima kao da se svi pomalo dosađuju, što često i nije nelogično obzirom na kvalitetu razgovora, intervjui u kojima se za ne mali broj sudionika ne zna što ih kvalificira da budu intervjuirani osim što su si sa urednikom/com na ti i iz kojih smo saznali malo toga mimo intervjuirane osobe same. Da nije bilo izvrsnih muzičkih urednica, koje su spašavale emisije, dosta toga bilo bi neprobavljivo. Na sreću, ostalo je dobrih emisija, istina zguranih u kasnije večernje i noćne ili rane jutarnje termine. Još uvijek, pa i takav kakav je donedavno bio, 3. program RH je ono daleko najbolje u radijskom prostoru što imamo, neusporedivo s ičim drugim. Ustvari, što smo imali, jer s ovim cunamijem koji provodi nova urednica otišli su doduše neki urednici/e koji su i trebali otići (sporan je i ustvari nedopustiv način kako su otišli), no ukinute su emisije kakvima bi se i mnogi slični radijski programi u Europi podičili. Na nekima, kao što su bile primjerice emisije Ljubice Letinić, moglo bi se djecu u školama učiti kulturi radija. Stvarno bi bilo zanimljivo čuti obrazloženje ukidanja tih emisija. Naš je problem, rekoh, u hrčak-kulturnoj inteligenciji. Nismo pisnuli kad su iz iz etera nestajali Praskozor ili Jutarnji capriccio. Tada su na vlasti, to jest, na Prisavlju valjda bili “naši”, nismo se dakle pobunili kad su “naši” izbacivali, koga? “naše”, “njihove”? A radilo se naprosto o izvrsnim emisijama. I tu je cijela zabuna. Moji nisu slabi novinari i/ili voditelji en gross, zato što mi je valjda ugodnije u toj grupi ljudi (a nije, jer me se ne tiče grupa nego proizvod), moji su oni koji rade dobar program, dobre emisije. I to, naravno, ne zauvijek, već od uratka do uratka.

Sve nas to polako dovodi do slušatelja/ica. Pokušajmo zamisliti, recimo, neki otok, s uzmimo desetak tisuća stanovnika (bez turista, naravno). Na otoku nema kazališta, nema niti kina (osim dvaju koja rade za sezone), s dvjema javnim bibliotekama, niti jednom knjižarom, od koncerata dolaze turbo-folkeri, cajke i cajkeri, ponekad se pojave i opskurni likovi koji sami sebe nazivaju znanstvenicima i mrcvare povijest vukući je po blatu Endehazije … I naravno popovi, koji određuju što je kultura. Nije nezamislivo da na tom jadnom otoku živi nekoliko desetaka, stotinjak, možda i koja tisuća, tko zna, ljudi kojima su interesi, recimo, širi i drugačiji od opisanoga. Ljudi koji bi poslušali dobar esej, saznali koja su recentna kulturna zbivanja u zemlji ali i svijetu, koji rado, često i pasionirano slušaju klasičnu i avangardnu glazbu, koji bi rado čuli što njihovi suvremenici/kulturni djelatnici iz zemlje i svijeta imaju kazati, koji imaju sposobnost slušati pola sata pametnog štiva, pa i duže, koji nemaju problem, dapače, sa slušanjem recimo “4 33” Johna Cagea, ali nisu pripravni podmetnuti uši za “muziku” pop-evki, itd., itsl., sve dakle ono što sigurno neće nigdje drugdje, niti u jednom mediju naći tako sustavno i zgusnuto. Pa onda još ima takvih i na nekim drugim otocima, stvarnim ili simboličkim, u zaparloženoj i od svakog tračka kulture i kulturnog života opustošenoj provinciji. Te rijetke biljke ne bi trebalo, ne smije ih se lišiti tog jedinstvenog izvora, oni su (zajedno sa svima onima koji su blizu centara, odnosno u slučaju Hrvatske centra) baštinici i baštovani kulture. Dobro, može se Hrvatska lišiti tog oblika kulture i preuzeti one oblike koji, kako je ovdje skicirano, na ne baš izmišljenom otoku. U tom slučaju neizostavno plovimo na rub ravne ploče.