Prvo sam popio nekoliko viskija da se ohrabrim,
potom se naoružao tavom i mesarskim nožem,
stavio masku za varenje (da me krv koju prolijem ne oslijepi)
i na koncu izmolio nekoliko Očenaša da mi Bog oprosti
što ću uskoro postati ubojica.

Vitlao sam nožem i tavom dva sata, ali prokleta kuja
uvijek je bila barem dva koraka ispred mene i
toliko me preznojila da sam posljednjim atomima snage
pootvarao sve prozore kako bih udahnuo malo zraka.

A onda, gle, kurva je tek-tako izletjela kroz prozor.
Bez pozdrava! Ni riječi zahvale što sam je toliko dugo trpio.
Sad sjedim sam za kuhinjskim stolom i više ne slušam njezino zujanje.

(Uh, jebote, ne bih nikad rekao da će mi nedostajati kučka lajava…
Ali možda se ipak vrati? Uostalom, zar u svakoj normalnoj vezi nema bar malo svađe?)