I otvorim njihovu internetsku platformu koja se bavi predstavljanjem latvijske literature u inozemstvu. Udružili se eto njihova rezidencijalna kuća za strane pisce i prevoditelje, njihovo društvo pisaca i njihova zajednica nakladnika i knjižara, pa rade. Najmanje 15 godina pokušavala sam tako nešto pokrenuti, osnovati, umrežiti u Hrvatskoj. Pregovarala sam s ministrima i ministricama, s nakladnicima i piscima, s gradskim očevima i majkama. Rezultat je ravan nuli. Ne, čak je gori od nule. Rezultat mi je minus deset. Potrošila sam vrijeme. Postigla sam kratkoročnu sumnjivu lokalnu slavu. Vrijeđali su me ili hvalili bez razumijevanja. Slično su prošli i svi drugi, koji su nešto pokušavali. Skupa smo jedna hrpa smiješnih luzera.

Uzaludan nam je trud bio. Dječja knjiga ne susreće publicistiku, publicistika nema pojma što je poezija, prevodi se na engleski, a ne zna se da li se prevelo nešto na francuski, kupus samo takav.

Ono što je postignuto barem na sajmu u Leipzigu uništeno je. Ali onako pošteno dibidus uništeno. Na sajmu knjiga u Frankfurtu nikad ništa nije ni postignuto. Na sajmovima u Bolonji i Londonu neke mrvice. Knjige koje su objavljene na drugim jezicima raspršene su po bespućima Amazona, tamo ih se jedino može detektirati.

Niti jedno društvo pisaca, niti jedna udruga ne uspijeva napraviti sustavni pregled poput ovog latvijskog, a koji bi pomogao nekome iz inozemstva da se brzo snađe: Koji književni festivali postoje u zemlji, koji su pisci nagrađivani, koje su knjige prevedene, koji novi trendovi vladaju, koje potpore za prijevod se mogu dobiti od Republike Hrvatske, koji rezidencijalni programi postoje, kome se uopće obratiti ako – kao ja u Latviji i u još 56 zemalja, jer eto radim jednu antologiju s piscima iz 57 zemalja – tražite neki kontakt, neku preporuku, neku informaciju.

O tome što će biti na sajmovima koji upravo predstoje u Frankfurtu i Leipzigu nemam pojma, a kažu mi i nadležni na ovim sajmovima da ni oni nemaju. U dear Croatia svatko kuha svoju juhicu: ministri i ministarski pomoćnici, načelnici, dočelnici, pročelnici, potpročelnici, pobočnici i protočnici, HDP i DHK, PEN i nakladnici, sajmovi, zajednice, udruge, centri, festivali, rezidencije. Nikako se ujediniti, nikako napraviti nešto sustavno, smisleno, zaposliti par ljudi – mladih, koji govore strane jezike – u nekakvom centru, agenciji, institutu, neka se zove kako hoće, dati tim ljudima prava i odgovornost. Onako kako to rade svi drugi. Pitati Latvijce, Slovence, Poljake, Nizozemce, Nijemce kako li to oni rade.

Pozdrav s Premude – i evo, prošetajte se malo po ovom linku: http://latvianliterature.lv/en/about-us