Crkavanje noći

Klatno, iznad njega puši se nečija večera.
Mir je, miris iz tanjira kadi prostor ustajale sobe.
Čuje se dodir ljepljivih usana preko prebijene cigarete.
Prozor još uporno svjetlošću mjesečine u unutrašnjost gleda.
Muva sa dovratka pravi treći porodiljni krug, u nakani je da oplodi svojim naraštajem polisjelu koricu kruha.
Dolje ispod prozora miriše neko cvijeće, rezak miris dolazi sa slabim ponoćnim vjetrom, nosi mirisne kapi tog sjajnog polena.
Neko je vukao nešto teško ulicom već treću minutu, teturao se pod teretom, stenjao je, ponekad glasno psovao i pljuvao.
Klatno je otkucalo još jednom, pokrenula se poluga, sat je otkucao četiri puta.
Sklopljenih očiju pipale su ruke vlastito srce u mraku dok je bradavica gladno prkosila na mjesečini, gotovo tragičan nesporazum, nadolazeći orgazam srčanog mišića, stezao je brže i luđe.
Srce trenutkom divlja, tiho pod uzdahom pun užitka, otkucaje života sretnik osjeća.
Korak tihe životinje, sjene na zidu, susret ukočene posteljine i čovjekovih suvih tabana.
Iznad usnulog čela nepoznata sjaji ljudska prilika.
Sjaji i nestaje, neko mijenja stanice, vidi se prenos nekog konjičkog derbija.
Sjajni ljudi odzvanjaju niz ulicu, i niko se ne buni.
Mirno su čekali lučki psi da se posljednji tovar ribljeg otpada u provaljen kontejner zatvori.
Vrti se jutro, svjetlost se na istoku nespavajući prevrće.
Davilo je jastuk očajnički sve jače prevareno i budno ljudsko tijelo.
Odlazi u dan, netko juri stepeništem, zakašnjelo bunovne trčale su drveno snene noge.
Nije žurila misao, sunce je nasilno u prostoriju nalijetalo, otkrivalo je golotinju samoće, jedno obično samotno ništavilo.
Modar jutarnji oblak pun noći pokuca tijelo po truplu i još vrućoj kosti.
Davilo se zdrvenutom večerom gladno ždrijelo, da bi bešumno nestalo u dubini krevetne duplje.
Znojnog čela provirivale su umorne i krvave oči na razigrano jutro,
dok se božije derište glasaše čulno i radoću luckastom, magično i silovito ljudsku priliku sada jasno opija i sebi u zagrljaj povija.