Otišao je još jedan moj prijatelj. Nikola Petrak. Pjesnik, esejist, prevoditelj, leksikograf, urednik. Vrhunski intelektualac.
Desetak godina smo zajedno radili na Krležijani, prvoj hrvatskoj personalnoj enciklopediji. Viđali se svakodnevno, vodili duge razgovore; s Petrakom se moglo pričati o svemu, nije bilo teme u koju nije bio upućen. Govorio je nekoliko jezika, pročitao brdo knjiga. Bio upućen ne samo u književnost, već i u likovnu umjetnost, kazalište, glazbu…

Zanimala ga je i politika; živo je komentirao sve što nam se događalo dramatičnih devedesetih kad smo radili u istoj redakciji. Od njega sam svašta čuo, mnogo naučio. Bojim se da u našim mlađim generacijama više nema intelektualaca te širine, upravo enciklopedijskog, eruditskog znanja.

Ali nije Petrak bio nekakav starinski knjiški tip, kojega ne zanima suvremena umjetnost. Bio sam posebno impresioniran kad sam vidio na HTV-u reprizirane njegove emisije iz šezdesetih o likovnoj umjetnosti, o Warholu, popartu, opartu… Bili su to polusatni tv eseji o recentnim fenomenima koji su se upravo događali u svijetu. S mnoštvom informacija, a tada nije bilo interneta. Fascinantna je bila i sama činjenica da je takav ozbiljan program išao tada u programu javne, zapravo jedine, televizije. I da je takav intelektualac bio tamo urednik i novinar.

O svojoj poeziji Nikica je uvijek govorio sramežljivo, iskreno se diveći velikanima, ni ne pomišljajući da se uspoređuje s njima, čak i kad su ga u njegovim šezdesetima zasuli književnim nagradama i kad je postao i akademik.
A tih godina napisao je niz vrhunskih pjesama koje su svjedočile ne samo o erudiciji, već i o njegovoj melankoliji, strahovima, ljubavima; kad su se skladno spojile njegova emotivnost i poznavanje kulture.

Nikicu ću pamtiti po onim trenucima kad bih ga u dugočasnom druženju, nakon poneke čašice, uspio nagovoriti da kazuje poeziju. Kad bi se uvjerio da to doista želim, i ja i oni uz nas, počeo bi govoriti stihove, vrlo rijetko svoje, uglavnom pjesnika koje je volio, kojima se divio.

Bio je jedan od najboljih kazivača poezije koje sam čuo u životu, prekrasnog toplog baritona, savršene dikcije, a s dubokim razumijevanjem smisla i emotivnosti stihova koje govori. Nadmašivao je time sve glumce, sve poznate deklamatore. Jer vještinu je znao oplemeniti razumijevanjem smisla i izvornom emocijom. A znao je bezbroj pjesama napamet; vrlo dugih; jednom mi je čak priznao da zna napamet i cijelo Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje. I ispričao kako ljeti, kad ode u Popoviće kraj Dubrovnika, voli satima udičariti pod Konavoskim stijenama u svojem kaiću govoreći stihove iz Ribanja.
Nedostajat će mi naši razgovori, dragi prijatelju, tvoj bariton i slapovi stihova koji odjekuju našom redakcijskom sobom u Leksu…