severna priča

umreću negde na severu
sa suzama i srećom tudjeg deteta u svom krilu
umreću a neću znati to
od pamtiveka sam mislila kako je ostariti sam
strast iznad strasti
i kako je moćno udisati svaku reč svih jezika na jednom jeziku
mom
umreću bez potištenosti od koje sam satkana
i nijedan delić mene pobuniti se neće
slavu će dočekati i od mene živeti
jedna disleksična devojka očiju boje safira
što nikad nikoga slušala nije sem sebe
i ponekad mene
i ovaj čovek što sada leži pored mene
umreće sa mnom svečano
možda je to njihova zasluga što ja ovako dugo još živim
umreću a da neću znati kako se to radi
osim ako mi on to ne pokaže
dok paunica doziva pauna da se u postelju vrati
i da mi pokaže kako sve izgleda kao onaj prvi tren bez prekida
bez stranaca u našim životima
i životinja koje su htele da pojedu vazduh
i smestile se bestežinski izmedju nas
kao nešto važno
ova je priča ipak od pamuka
zgazila laž iz sredine knjige
ova je priča ubila
porcelanske zube i debele butine jednog mračnog nestajanja
što se prikazivalo kao nastajanje
o umreću kroz katarku i preseći ću sve
i neću biti sena u senci
niti ću ikada više pomisliti na nešto što nije bilo
i ne bih se u mladost nikada više vratila
ni u juče se ne bih vratila
niti ni u jedan tren koji je bez njega bio
niti ću ruke svoje ikada sklopiti umiranjem
jer neću znati to