Piše: Marijan Grakalić

Fotografije vode i njeznih predodžbi što se u mlazu izdižu prema nebu iz fontane smještene na platou ispred Doma hrvatskih umjetnika i u kadru dodiruju rano nebo, maglom zaodjenuto sunce, još gole martovske krošnje drveća ili udaljene zvonike zagrebačke katedrale istovremeno uokviruju suštinu onog stalnog i onog prividnog, bitnog i prolaznog, trajanja i trenutka. Pred našim očima zbiva se preoblikovanje i trenutna petrifikacija vodenog mlaza u do sada još neviđenu stellu koja postoji samo na fotografiji gdje funkcionira kao umjetnički agens koji nadopunjuje i proširuje vizuru i estetiku grada i njegovih prostora koji se sada privode smislu dijalektikom vode u naličju i svega što je u pozadini. Sve teče iako je u zastoju, sve se mijenja iako podrazumijeva kako samo ne poznaje vrijeme jer djeluje neprolazno pa ono tako i nije njegova briga. I sama fotografija time poprima svojstva suprotna tom nestalnom agregatnom stanju osnažujući vizuru golom čvrstinom i sigurnošću koja se metafizički skriva u svim onim željama što ih se mnije kada se ne želi priznati čudljivost vremena.

Difuzna svjetlina naglašava magloviti predosjećaj života vodene stelle dajući dojam sličan onom koji kojeg imamo kada promatramo amebe ili topljenje kristala. Tako svaka od izloženih fotografija poprima karakteristični i jedinstveni žig pomoću kojeg se lako može odijeliti ono što postoji od samog mlaza, od vjerojatnog ali ipak nestvarnog vodenog bića. Time ujedno jedno beskrajno brzo, kratko i tečno umjetničko opažanje potaje nepomično i time izražava svoju prednost nad naizgled neprolaznim i to baš u trenu prije nego što počne da se rastapa i nestaje. Zamagljene, mutne, prozirne, prelivene i izlivene preko vlastita omotača vodene kapi sugeriraju kao centralno mjesto opažanja upravo ono bitno, povratak u prvobitno, nejasno i nesvjesno, u postanak koji je po svojoj prirodi nepromjenjiv.

(Uz Izložbu fotografija Karmen Stošić ”Imaginarij”, kafe LP, Račkoga 11. Izložba se otvara 2. rujna u 19.00 sati)