Piše: Blažo Davidović

Nakon početnog šoka uslijedilo je bljedilo u licu, nestao je kiselkasti osmijeh slatkorječivog frajera. Držao sam papire u zraku visoko, visoko, onako slavodobitno, on je znao da je riječ o medicinskoj dokumentaciji, o dijagnozi života, smrti i proljetnih trešanja, pa se skvrčio i bojažljivo gledao u mene, pa daleko na kraj tunela… Pa opet u mene, kao da se pogledom drži za opstanak. Nastavio sam relaksirajućim tonom:
– Da li si ikada bio u neposrednoj blizini, ujedno i u svojevrsnom intimnom, psihološkom odnosu sa bogatašem koji umire? Baš tu, baš tada, sada, ovdje? Kao ti, sada, recimo? Adio, nema više. Riječi ne izlaze, a novaca nema. Umiru jednostavno. Kao sirotinja.
– Oh… Hm…Ne znam, nisam… Čemu ovaj tunel i prigušena svjetlost, tvoje bijele rukavice i crveni šal, zašto sam vezan?
– Da ti bude lakše. Inače bi, dakako, pobjegao. Tko bi još sa tri karcinoma prepotentno hodao redakcijskim prostorijama B92 i nadrkano papagajski ponavljao da je urednik? Tko bi ostao u krevetu? Rak pluća, rak kože i rak jetre, sve metastaze metastazirale, ode ti kosa u kurac, sve mršaviji ćeš biti, još malo pa morfij i to je to. Umireš u mukama.
– Sotona?
– O ne, sačuvaj me Bože! Klasična osveta.
– Zbog čega, tko, šta?
– Jedno jutro me pogodila gospođa M. Emocijom u glavu, u srce, onako direktno, kao dobar dan nekog nervoznog poštara u Sremskoj Mitrovici. Ne znam gospođu M, ali ta njena težina, taj bol i nepravda, sve je to nekako prešlo u mene. Kao zaraza. Nisam odgovorio na tu pismenu komunikaciju. Šta da kažem ženi koja već dva karcinoma u obitelji ima? Ne jedan, ejjjj… Malo je to, reče Bog, malo je, evo i drugi, dajmo gospođi M. dva karcinoma! Neka visi po bolnicama. Neka plače, stenje, kuka i jeca. A ja sam, pazi sad, vrtio se po netu, da ubijem nelagodu… Da joj ne odgovorim jer, tobože, čitam nešto na internetu. Tvoje gluposti. Urednički odobrene. U par mjeseci gotovo deset nevjerovatno glupih, neprovjerenih, amaterskih, nestručnih tekstova o navodnim lijekovima protiv karcinoma. Sad se fino liječi! Time što si objavio. Magareće mlijeko, recimo… Pij vodu, samo vodu, čišćenje, voda ubija rak, aha… Dubi na glavi i recitiraj Balaševića. Recepti, terapije su to.
– Izmišljaš.
– Teško je izmišljati takve besmislice. I zamisli, nije ti palo na pamet da to, možda, čita upravo bolesnik? Osuđen na smrt? Pukneš taj jebeni tekst i odeš kući da smrdiš pritupoj ženi sa pundžom? Jebeš je urednički? Nije ti palo na pamet da provjeriš ta navodna istraživanja koja animiraju budale po internetu širom svijeta? Nema medicinskog fakulteta, nema katedre za onkologiju, nema društva liječnika, nema provjere nikakve, kao da objavljuješ guzice Severine.
– Gospođi M. rado bih se ispričao.
– Ona je u tunelu. Ovdje. Sluša. Ona je svjetlost.
– Varaš. Opasni trik je to. Znam.
– Ah,ma daj… Nitko ne vara bolje od urednika. Nitko nepismeniji od novinara. Nitko gluplji od medijskih stručnjaka.
U tunelu u sred mraka, ubrzo je nestalo zraka.
Netko se probudio.
Netko nije.