Tuđman je bio zakopčan i jako je držao do forme, jer je bio slabije obrazovan Zagorac, sa skromnim backgroundom, koji je važnost forme naučio u prijestolničkom Beogradu, u ”hodnicima moći”.

Zoka naprotiv u hrvatski politički diskurs uvodi ”huliganizam” (M. Kasapaović), ne samo u formi, nego i u sadržaju. Tuđman je sebi zadao misiju da stvori državu (imao je tzv. viziju) i njene institucije, skupljao je i kupovao ljude gdje god je mogao… Milanović nastoji rasturiti državi, ukinuti svaku političku formu, a rastjerao je svakoga živoga iz stranke i s ljevice, osim čankoliza i pripuza.

Plenković je pak vrlo inteligentan i jako formalan – rečenice ga idu, jer mu misao glatko teče, nema onog Milanovićevog mucanja, zamuckivanja, inkonzistentnosti, non sequitura itd. što mu se sve događa jer se ne kontrolira, budući da je shvatio da ne mora, dok je prije bio strašno potisnut i samo pazio kakav dojam ostavlja (to prije dolaska na vlast).

Josipović je jako, jako inteligentan čovjek, ali egotističan, samo na sebe usmjeren i daleko najbolji sugovornik (privatno). Javno ne želi ništa volontirati. Svoju viziju nije ni sam sebi povjerio, a bila je da prigrabi apsolutnu vlast (nije uspio), odnosno, B-varijanta, da podijeli desnicu, koju je doživljavao kao političku i osobnu prijetnju (to je uspio, on je najzaslužniji ili najodgovorniji za uspon trećeputaških alternativa koje je sve poticao). Na kraju, preko HTV-a, osigurao je da se promovira Most, a Bandića je iz zatvora digao na nacionalnu scenu – on je dogovorio suradnju s Čačićem… Svašta je Ivo radio, ali je previše vješt da bi to spoznala javnost, pa su mislili da je zavezan, dobričina i bezeznjak, jer se po medijima uvijek šire neke takve poluprijesne gluposti, što nastaju u spoju neznalaštva i cinizma.