Piše: Zlatko Gall (Slobodna)

Ministri HDZ-a iz tehničke vlade su, pet do dvanaest, opet zaigrali na kartu „rimtuti tiku“. I turili nam kitu. Odnosno, svojom većinom glasova uredbom o izmjeni Zakona o HRT-u produžili su mandat v.d. glavnog ravnatelja Siniši Kovačiću do 1. listopada. Čime je HRT i službeno zaslužio promjenu imena u B-net. Iliti „Bujančev network“.

Nova shema naime pokazuje da je dosadašnji bogobojažljivi i „domoljubni“ program koji se nakon uredničkih promjena na Prisavlju poput caulerpe taxifolie proširio svim kanalima biti još nabrijaniji. Kaneći zacijelo, barem dijelom svojih „političkih“ emisija koje bi vodili i abonenti iz “Bujice“, umjesto Glasu Koncila biti konkurencija i samom Buji. Cinici bi rekli: nedostaje još samo da se jutarnji program najavljuje s „Faljen Isus“ – kako se, vele kuloari, već pozdravlja po nekim uredima na Prisavlju – a kasni noćni odjavljuje zbornim pjevanjem „Bože čuvaj Hrvatsku“. Ili uz poklič „smrt hereticima – sloboda narodu“.
HRT je doista pravo „čuđenje u svijetu“. Državna kuća koju plaćamo da bi bila javni servis nije samo „jadni servis“, informativni „pogon“ kojem lekciju dijele konkurentske komercijalne televizije kad god se dogodi nešto bitno a izvještavanje iz svijeta ne svodi tek na prepričavanje tamošnjeg jutarnjeg tiska, „zabavni program“ lišen ikakve zabave – ako pod zabavom ne računate reketiranje narcisoidnih nižih političkih bića po provinciji serijalom „Lijepom našom“ – ili sportski program s komentatorima zbog kojih se gasi ton na prijemniku. Hrvatska radio televizija je, posebice nakon zatiranja hvaljene programske sheme na svom Trećem, postala karikatura. Uz pravi povratak u „crno-bijeli svijet“ JRT-a i njegove jednoumne političke i svjetonazorne uniformiranosti. Nažalost bez „Malog“ i „Velog mista“, „Gruntovčana“, „Kuda idu divlje svinje“ i niza tadašnjih serijala ili dokumentaraca koje do besvjesti, potvrđujući svoje aktualne niske vrhunce, reprizira Hrvatska televizija. Danas – više od ijedne europske javne televizije – okađene tamjanom koji, eto, samo što ne suklja sa ekrana. U „prime timeu“ na prvom ali i svim ostalim „tajmovima“ na preostalim programima.

Zar je onda čudno da se prošle nedjelje dogodilo da su se slika i ton iz „Dnevnika“ po drugi put u istom danu plasirali poruku sisačkog biskupa Vlade Košića okupljenim vjernicima u Ludbregu da ne smiju glasati za one koji su nametali zdrastveni odgoj, donosili Lex Perković i „rugali se Hodu za život i domovinu“… „Hodu“ kojeg je domislila i povela Željka Markić, ona ista koja se u aktualnoj kampanji retorički pita do kad će Hrvati izvan Hrvatske na izborima biti građani drugog reda? Za razliku, valjda, od nas našijenaca koji plaćamo poreze, prireze pa i pristojbu tom nesretnom HRT-u zbog kojih je, čujem ovih dana, ovršeno devedesetak tisuća građana Hrvatske.

Košić i u jutarnjem terminu u izravnom prijenosu na „prvom“ – zbog kojeg je pomaknut redovni podnevni „Dnevnik“ a svečana misa iz Rima na kojoj je Majka Tereza proglašena svetom preseljena na „četvrti“ – te njegove izravne političke poruke od kojih se Andriji Plenkoviću i Reineru koji su nazočili „misi“ lice ozarilo osmijehom, možda je najbolje komentirao poslovično duhoviti (i bezbožni) „News-Bar“. Dovodeći stvar do svoje logične apsurdne završnice: promjene deset Božjih zapovijedi. Pa da umjesto sedme zapovijedi koja „zabranjuje nepravedno uzeti ili zadržati dobro bližnjega i nanijeti štetu bližnjemu u njegovim dobrima na bilo koji način“ bude ubačena nova: „glasaj za HDZ“.

Košić je bio šlag na torti u večeri u kojoj je glavni sadržaj bio najprije dokumentarac a za njim i TV specijal o Majci Terezi. Nije da ta časna žena nije to zaslužila ali u danu koji je na tom istom „prvom“ započeo king-kong size dvosatnim prijenosom mise iz Ludbrega, u doba ručka ponudio, kako i spada, „Mir i dobro“ a u večernjim satima na „četvrtom“ dokumentarni film „S krunicom u ruci – Lourdes 2012“… i sveta Majka Tereza postala je višak od kojeg vas mora zaboljeti glava. Naravno , ako je ateistička, agnostička ili naprosto glava koja misli – za razliku od Košića i mnogih niže rangiranih klerika – da Crkvi (i crkvama) nije mjesto u politici. Pravo na slobodu ispovjedanja vjere je, naravno neupitno. No, vrijedi li to i za one koji više vjeruju Dawkinsu nego li Crkvi, koji radije čitaju „Sebični gen“ i „Iluziju o Bogu“ nego li „Bibliju“ a „čuda“ – posebice u sportu – drže jednako mogućim kao i invaziju ET-jeva s Dawkinsovog letećeg čajnika? Očito ne vrijedi. Jer ako se riječ „bezbožništvo“ iliti ateizam i agnosticizam – što se ne smije brkati s borbenim boljševizmom koji zabranjuje ispovjedanje vjere – s oltara rabi kao psovka, nemaju li onda i ateisti pravo svaki estradni iskaz vjere busanjem u katolička prsa, izvan crkve i vlastite intime držati napadom na svoja uvjerenja? Ili barem posumnjati da je to estradno i paradno ispovjedanje vjere, na tragu narodske mudrosti „tko o čemu, invalidi o ratu a kurve o poštenju“.

Kao uvjereni agnostik (zlobnici bi kazali – kolebljivac) dopuštam mogućnost da je, recimo, zagovorom Gospe iz Međugorja Željko Babić sa svojim rukometašima u Krakovu pobijedio Poljake (mada su oni, vele, u boljim odnosima s Gospom od Hrvata) a Blanka u Riu izborila broncu. Baš kao što dopuštam mogućnost da je nekom etipskom maratoncu u pomoć priskočio sam Ras Tafari Haile Selassije I a islamskom atletičaru sam Alah – a ne Red Bull – dao krila. No, kojeg to vraga ima s nama (pre)ostalima koji baš ne djelimo vjeru u taj religijski doping? Ima li, u konačnici, za nas mjesta u Hrvatskoj okađenoj tamjanom i Košićevim naukom kojem HRT daje toliko mjesta u svojim programima? Ipak ima. Valja samo emigrirati. Pa postati dio dijaspore koja ne plaća ni televizijsku pristojbu HRT-a a ni poreze i prireze od kojih žive i Košić i političari i „bujančići“ s dalekovidnice. Možda nas tada čak u obranu uzme i Željkica Markić. Kao one istinske građane drugoga reda.

(Današnja kolumna Zona sumraka u tiskanom izdanju „Slobodne Dalmacije“)