Sjajimo kroz noć

Sjajimo kroz noć,
posvuda kroz noć prekrivenu oblacima
Moj avion u kome je također noć, kasni s polijetanjem,
dok čekamo.. na pisti Heathrowa opranoj kišom.
Sklopljenih očiju i ja čekam prigušenih svjetala u tijelu aviona na svom sjedalu sa slovom i brojem polijetanje tih osamsto i nešto milja put svog doma. Put Zagreba.
Tek na trenutak otvaram oči i gledam u briljant kapljice kiše koja klizi niz prozor aviona. I ona sjaji…
Ponovno zatvaram oči u taj poseban svijet u kome kao da čujem sve i ne čujem ništa, nešto, malo nešto nalik sveopćem komešanju putnika.
Koliko nas zapravo ima?
Sve je ispod glasa u tom svijetu polutišine, polumraka, polusvijetla, čekanja, u svijet polazaka, odlazaka, dolazaka,visina, daljina, mirisa, kuckanja, klapkanja, sjedanja, dizanja, otvaranja, zatvaranja, mreškanja, komešanja, žamora, razgovora koje ne razaznajem.
Sve se polako suzuje u neki svoj prostor, neki moj prostor.
Dremuckam i slušam pokrivena mojom starom pahuljastom bijelom vestom koja me tješi. Fino mi je. Toplo. Umorna sam i zaspala bih, osjećam miris smilja. Odakle? – pitam se i otvaram oči prema mladoj ženi ispred mene meke plave kose, koja miriše na smilje.
Ponovno zatvaram oči.
Čekamo i dalje. Slušam zvuk avionskih motora koji čekaju.
…mi sjajimo kroz noć.
Netko otvara i zatvara torbu, netko poklopac stolca ispred sebe, netko traži nešto, netko se ponovno ustaje, netko zakopčava pojas i ponovno ga otkopčava. netko sprema nešto u torbu, netko nešto vadi.
Sjajimo kroz noć, tu na pisti koja čeka.
Osjećam miris kaogume i tek otvorenih stranica sjajnog papira netom kupljenog časopisa, osluškujem sve te čujnosti i nečujnosti oko mene.
Mislim na mladu žene ispred mene i njenu kosu koja miriše na smilje.Željela bih ponovno biti mlada.Zavidna sam i nisam.
Volim svoju kosu zapletenu oko mene. Želim biti samo ja ta kakva jesam.
…Čekamo. I sjajimo kroz noć.
Vrijeme prolazi, čekanje traje.
Nisam nestrpljiva, paše mi taj konačan spokoj nakon cijelog dana putovanja.
Vrijeme prolazi, mnogih više nema. Zar je ovo sve?
Ne otvaram oči. Drijemam a ne drijemam pokrivena, jer pomalo se bojim, naravno, kao i uvijek.
Volim je, tu moju vestu..jer me podsjeća na nevinost i nježnost, potpuno bezrazložnu iskonsku nevinost i nježnost.
Kamo god pošli, još uvijek smo željni nježnosti kojoj nije potreban razlog, niti ime.
Osluškujem svijet ispod mojih kapaka dok sjajimo kroz noć.
Nižu mi se u slikama fizionomije ljudi oko mene, mojih suputnika. Pomalo je sve smiješno:
tata i sin iza mene nalik likovima iz filma “Ritam zločina”, suviše zdrava mlada amerikanka do njih, tinejđerka ispred mene suviše izravnane kose, frend i frend lijevo od mene koji pričaju o 14 stupova od armiranog betona, mladić u stoljnjak sakou dva sjedala desno od mene, zgodan, stasit nezanimljiv..zašto sam ga upamtila?, poznati zagrebački estetski kirurg naprijed u “biznis” klasi i njegovi Šladming/Saloon frendovi – u zalud im sva lova, izuzetno nabildani mladić istetoviranih ruku u jednoj od onih sportskih majci potkošulja širokog izreza oko ramena sve do struka – (srećom hladno je i ne znoji se, valjda), amerikanka ozbiljnih godina kratko ošišane kose s očalama i robotiziranog pogleda i sve postaje smiješno i smijem se u sebi, nečemu, što nemam sa kime podijeliti.
Grozna sam, svi i sve mi je smiješno i mislim na svoju prijateljicu kojoj bi sada isto tako bilo sve smiješno. Fali mi. Fale mi neki ljudi.
Svejedno se smijem, u sebi i sretna sam, dok se smijem.
Mislim na ruke tihe, pokorne žene mojih godina do mene.
Ne smijem se više. Ozbiljna je, putuje prema doma i misli na svoju kčer.
Otvaram oči i gledam njene ruke skupljene preko njene velike torbe. Gledam njenu crnu kosu skupljenu u natapirani konjski rep tipičan za žene mojih godina učvršćen kopčom u obliku mašne za kosu. Sve je malo passé, ne vintage već passé. Sve je skupljeno, sve učvršćeno svime, sve čuva.
Žena je i želi biti lijepa.
Ona je žena a ja kao da sam još dijete. Ne mogu prelomiti u sebi osjećaj da ne želim spadati nikamo.
Ljuljam se na ljuljačkama, ležim u travi, volim svoje haljine, ustajem rano, nisam mama. Je li me prestalo boljetii što nisam mama? Nisam valjda trebala biti.
Umorna sam, Umorna je. Znam kako joj je. Zna kako mi je.
Topla je ta moja bijela vesta koja me tješi.
Volim je, vestu.
Sve će biti dobro.
Sklapam oči bez misli.
Rulamo pistom, odvajamo se od tla, polijećemo rašireni nad tijelom planete,
Mislim na tebe,
….dok sjajimo. Kroz noć.