Trenutci što su k’o godine dugi,
Palače mašte dignute u eter!
I strast što posloži tijela u živ pleter,
Dok udara srce na moćnoj oprugi.

Život šaren, visok, vazda razvijoren,
Od mišljenja tuđih čist i nezavisan.
S nebeskoga svitka jedan stih prepisan,
Da ljudima zbori, čvrst i neosporen.

Život koji znade čekanja u kutu,
Nepravde i prijezir, dobrote na grame.
Gdje lažljivci budu kraljevi od drame,
Kad podstavu vjetar okreće kaputu.

Promiče u beskraj taj kadar izmjenjiv,
Strah i nada, porez na novčić priskrbljen.
I na kraju tu je, pomalo pogrbljen,
Život meni predan, jedan, nazamjenljiv.

(13. rujna 2016., Flora Green)