Vidim da se na društvenim mrežama odvija živahna rasprava o izboru novog predsjednika/ice SDP. Pa hajde da se, na poticaj nekih frendova, i ja uključim u tu raspravu.

Prvo, što me svi fejs frendovi pitaju, mogu li zamisliti Aleksandru Kolarić na čelu SDP-a? Ne mogu, prvo formalno – jer su organizacijske mogućnosti za to male; ona u ovom trenutku nije član SDP-a, pa ne može ni konkurirati za tu dužnost. Mora, dakle, pričekati izbor novog čelništva pa dočekati mogući poziv da ponovo pristupi SDP-u. S druge strane, ona traži – koliko sam vidio s portala – smjenu, odnosno ostavku kompletnog vodstva SDP-a, što je teško zamislivo budući da je to vodstvo nedavno izabrano na izborima; birala ga je većina članova, dermokratski, među više kandidata, na tajnim izborima. Formalno, dakle, ona traži puč unutar stranke, koji bi – da je sve po njezinom- završio uklanjanjem ne samo vodstva, već i izbacivanjem većine članova SDP-a, svih koji nisu po njezinu ukusu. Odnosno, sviju koji su ikad izrazili naklonost Milanoviću. Mislim da su te želje odista nerealne.

Nije slučajno da na društvenim mrežama njoj u prilog najviše koteširaju ljudi koji su u izbornoj kampanji otvoreno agitirali za HDZ i protiv SDP-a. Naravno, izbor tako radikalne osobe značio bi cijepanje jedne moćne i utjecajne stranke koja u ovom trenutku artikulira stavove lijeve polovice Hrvatske. Čini mi se pritom malo priglupim da simpatizeri HDZ-a preporučuju tko će doći na čelo SDP-a; neka to ipak prepuste članovima SDP-a; valjda će oni sami znati izabrati svojega lidera/icu.

Drugo što treba raščistiti, jest pokušaj sugestije kako je SDP doživio katastrofu i kako je Milanović rođeni luzer. Ne slažem se s tim; SDP jest doživio poraz, za mnoge neočekivan, jer su tjednima prije ankete davale prednost Narodnoj koaliciji, iako je bilo jasno kako se ta prednost topi. Istopila se naposljetku potpuno, dobrim dijelom Milanovićevom krivicom. Milanović jest proteklih godina gubio izbore (ali neke je i dobio), ali uvijek je SDP s njim na čelu predstavljao veliku i snažnu stranku; mnogo jaču nego što je ona to bila u doba Račana.
Ovaj put on je pogrešno postavio strategiju, ali ne, kao što neki misle, proširivanjem koalicije na HSS. Ta stranka povijesno ne pripada desnici, uvijek je bila antiklerikalna i imala je permanentno utjecajna lijeva stranačka krila. Za pobjedu nad HDZ-om je doista trebala dovoljno široka stranačka koalicija, i to je Milanović dobro osjetio.
Ono gdje je pogriješio, i to katastrofalno, jest pokušaj podilaženja radikalnoj desnici, dodvoravanje šatorašima korištenjem njima bliske šovinističke retorike.

Principijelan političar lijevog centra ne smije se služiti takvim sredstvima, ne smije se uopće družiti sa skupinama koje ruše pravni sustav zemlje. To je etički imperativ koji pred lidera ljevice postavlja njegovo izborno tijelo. Ja ne mislim kako je Milanović iskreni šovinist ili čovjek koji bi se rugao nekome zbog činjenice da su mu roditelji bili pripadnici socijalističkog establishmenta. On je htio samo biti vješt i lukav pa destabilizirati tom činjenicom Plenkovića u očima njegova biračkog tijela. Htio je nadigrati hadezeovce njihovim sredstvima!

Zanemario je pritom etičke principe birača ljevice koji su to kaznili neizlaskom na izbore. I, naravno,iako je pobrao pohvale desnih komentatora poput Raspudića, glasače desnice nije pridobio (jednako kao što ih nije pridobio ni Ivo Josipović, koji se doduše udvarao nešto finije). Za pouku lijevim liderima ubuduće!

Zaključimo, Milanović je pogriješio, praveći se pametan i prefrigan, izgubio je izbore. I mora otići s čela stranke; ne samo zbog izbornoga gubitka nego i zbog iznevjerenih etičkih načela nas koji glasamo za SDP.

Istodobno, uza svu tu sklonost rečenici i gesti previše, bez obzira na “višak testosterona”, nestrpljivost i agresivnost, valja imati na umu da je Milanović političar izuzetne inteligencije, dobro obrazovan i iznimno vješt u verbalnim duelima. U dvije tv debate (osobito u drugoj) inače elokventni i pametni Plenković pored njega je izgledao izgubljeno.Mislim da onaj tko dođe na čelo SDP-a mora sve učiniti da ga zadrži u stranci (želim i Milanoviću da sputa svoj ego i prihvati sekundarnu rolu). Ne znam koliko ima istine u tome da mu se nudi mogućnost odlaska na dobro plaćenu funkciju u inozemstvu, ali mislim kako bi kvaliteta saborskih rasprava ili javnih političkih panela bila bitno okrnjena bez njega.

Kao glasač SDP-a prisvajam sebi pravo da komentiram zbivanja u toj stranci. Pa i ponešto sugeriram. U ovom trenutku nemam potpun uvid u to tko je zainteresiran da istakne kandidaturu za čelnika stranke. Mogu samo zasad reći za gospodina Piculu kako bi to bio političar po mjeri HDZ-a, ne samo zbog činjenice da je vrlo blizak Plenkoviću i Stieru (kojemu je napisao čak i predgovor za knjigu, o kojoj je sjajan tekst napisao Viktor Ivančić). Već ga zamišljam u debatama s hadezovcima kako na napade odgovara mrmljanjem i uvlačenjem glave među ramena. Dolaskom Plenkovića, nažalost, HDZ se promijenio samo izvana. A u parlamentu ga predstavljaju radikalni desničari Hasanbegović, Esih, Culej, Brkić, Kujundžić, desni fanatici koji s umjerenim konzervativizmom nemaju veze. Stoga će SDP-u trebati malo stameniji i borbeniji lider od finog i pomirljivog Picule.

No, o tome…