Danas su mi iz kaveza pobjegle sve činčile. Bilo ih je tristotinjak. Tko bi im znao točan broj? Počela sam s one prve dvije što si mi ih darovao za jedan od naših ljubavnih blagdana. Ovaj se zvao Dan plave komode. Ništa nisam znala o tim životinjicama, a kako su se množile geometrijskom progresijom, kupovala sam im zasebne kaveze. Grupirala sam ih po nekom svom sistemu. Uvijek po par zajedno, ali sam pazila da barem ne budu iz istog poroda, iako je svih tristotinjak, ako ih toliko ima, zapravo u jednom velikom incestu. Kao da je to njima važno!

Kavezi su skupi, to sam shvatila nakon dvadesetog, pa sam ih počela posuđivati, a onda i nalaziti na smeću. Tek mi je nedavno pukao film. Sve sam ih premjestila u vrtni kavez kojeg mi je izradio tata. Velik kao špajza, mogla sam ući u njega i stajati uspravno. E, ta je vrata netko otvorio i sad nema niti jedne činčile. Gdje su?

U početku sam im davala imena. Prvi par zvao se Šebi i Šik. To je zbog te komode koju smo zajedno pofarbali. Tad smo se i  zaljubili. Brusili smo tu komodicu, još i sad ima udubljenja od brušenja na jednom mjestu. Brusili smo i gledali se, pa smo zaboravili da je već nastalo udubljenje. Ali to je šebi, dapače. Kapnula mi je boja blizu oka. Rekao si da mi se slaže s bojom očiju i da je ne treba očistiti. Komoda je tu, u dnevnom boravku, a prapraprabaka i njen muž sad trče po Jurišićevoj. Možda su ušli u slastičarnicu kod Trovača. Tamo smo se ljubili cijelo popodne uz jednu kavu i boem kocku, i nismo se otrovali.

Mislim, da nisam kupila neke police u Ikei, možda ti i ja ne bi ni postali par. Kad si mi došao sastaviti te stvari, imao si curu. Mislila sam da nije fer što mi dolaziš u kuću, što ti kuham kavu i što te gledam dok radiš. Sviđale su mi se tvoje ruke s crvenkastim dlačicama i zavidjela sam toj curi. Ipak je to neka pravda, neka ravnoteža. Sigurna sam da je u zadnjih nekoliko mjeseci isto tako netko zavidio meni. Onda sam kupila još stvari, ali sam te zvala da sastavljaš jednu po jednu. Nakon svake sastavljene, bio si više moj. Kod plave komode stvar je postala jasna.

Kad su Šebi i Šik dobili djecu, veselili smo se kao da su naša. U početku ih nismo vidjeli jer su bili skriveni duboko u slami. Bilo ih je četiri. Tko zna što je sada s njima? Krenut ću u grad i prvo što ću vidjeti bit će krvave mrlje. Ne znaju činčile gledati preko ceste. Ne znaju vozači da ih na cestama Zagreba ima tristo i da moraju paziti. Uostalom, činčile su neka vrsta štakora. To mi barem mama govori kad god se sjeti.

– Bolje da si od njih kaput napravila, bilo bi više koristi. Moja prijateljica ima bundu koja vrijedi deset tisuća eura.

Kaput od činčile, bože! Nekadašnji statusni simbol, a danas bi me odmah zalili bojom. Ako su ušle u banku, vidim paniku. Ljudi urliču, zaštitari su u čudu. Kako da pucaju u to sitno nešto što se miče? Oštetit će mramorni pod. Netko će se sjetiti i zvati Prijatelje životinja. Do tada, činčile će njuškati i trčkarati, plašiti ili uveseljavati. U banci nema hrane, osjeća se zlo, pa izlaze van na cestu i odmah pod metalnim kotačima tramvaja stradava njih još nekoliko. Ljudi opet vrište jer ne mogu gledati smrt životinja, kao da ih kod kuće ne čeka mrtvo pile ili prase, koje će pojesti za ručak. Ostatak velike obitelji ide dalje. Vodi ih miris hrane. Ne ulaze u dućane s cipelama, odbija ih miris ljepila, parfema. Samo hrana.

Dolac. El Dorado. Kako stradavaju pod kotačima kamiona za dostavu, tako se topi i moja nada. Kao da sa svakom činčilom umire i naša ljubav. Otapa se arktik, ruše se obale, odvaljuju stijene. Sigurna sam da već i njoj učvršćuješ raskliman stolac, karnišu, WC dasku. Ona ne brije po Ikei, niti ne farba komode u namjerno otrcani firnes, ona dere po antikvitetima. To ti je veći izazov.  Do sada nisi imao posla s restauracijom, razumijem donekle.

Na ulazu u Dolac, činčile se kao po dogovoru, razilaze. To je njihov novi dom. Morat će ga dijeliti sa štakorima i žoharima, ali – njihov problem. Moj je problem prazan kavez. I ti. U tatinoj radioni ima tvog alata. Što ćemo s njim? Poklanjaš mu? Još prije dva tjedna dogovorili ste se da ćete zajedno urediti drvenu ogradu na stepenicama za gornju sobu. Pa to spada u restauraciju! Možda da pričekamo da se malo izvježbaš tamo, kod nje, pa da onda dođeš? I zar zbilja ništa nećeš reći? Jesi li rekao onoj bivšoj curi da je ostavljaš zbog mene?

Evo jedne činčile. Sama je. Ostala je u ovom velikom kavezu i nije otišla s čoporom. Skupinom. Jatom. Što joj bi? Vrata kaveza su širom otvorena, a ona ne izlazi. Je li to onaj sindrom psa koji unatoč odvezanoj lajni ne bježi? Uplašena je. Znam, uzet ću je i odnijeti tebi. Pa uzgojite sada vi dvoje novih tristo činčila. Ulazim u kavez, zatvaram vrata. Inače su pitome, ali sada je drugačija situacija. Činčila je sama i prema njoj dolazi neki div. Zato bježi, ali nema kud. Brzo je ulovim. Odlazim u podrum i nalazim jedan majušni kavez. U tome ću je nositi. A kleo si se da me voliš najviše. Joj, te muške kletve! U mojoj glavi stvari su složene ovako: sve će činčile umrijeti. Neke pod kotačima, a neke će ipak pohvatati deratizacija. Kad situacija bude čista i ja ću biti izliječena od patnje za tobom. Ovu jednu ću vam pokloniti kao vjenčani dar.

I tako, danima ne izlazim iz kuće, ovu jednu preostalu činčilu njegujem, hranim i mazim. Znam, osjetit ću kad sve budu mrtve. Vrtim programe, ležim na trosjedu u dnevnom boravku, tata mi donosi čajeve i šuti. Zna on sve. Vijesti o činčilama ima čak i na teletekstu. Govore, iz nepoznatog izvora, bez panike, i slične gluposti. Na kompjuteru upisujem ‘činčile u Zagrebu’. Iskaču najnoviji članci, ali oni su stari već nekoliko dana. Znači, vjerojatno su sve mrtve. Čak su ih i na Dolcu poubijali. Nisu pametnije od štakora, a u neku ruku su puno pitomije pa su bile lakši plijen. Sad se može napraviti kaput.

Upalih očiju, vidno mršavija, oblačim se, tata me gleda i drži sendvič za mene koji je napravio uzalud već po ne znam koji put. Uzimam onaj kavez, a on mi bojažljivo govori da oni od jedne činčile ne mogu praviti legla, da im treba par. Bijesno svjesna glupe činjenice i svog previda, izlazim.

U mojoj ulici iznad Kvaternikovog trga sve je mirno, ali na stanici dolje nešto je čudno. Već izdaleka, dok se spuštam niz strminu, učini mi se da je pločnik pun golubova. Prilazim bliže i vidim da to nisu golubovi. To su činčile. Prekrivaju sve, sav pločnik, čak se penju i na postolja kipova. Auti uopće ne voze, ljudi se pažljivo probijaju vukući noge. Nov način hodanja moram usvojiti i ja. Tako se probijam polako, do glavnog trga treba mi sat vremena. Činčile se glasaju, skviče, posvuda su.

Grad je dobio tepih, dobio je bundu: meku, tamnosmeđu, lelujavu, zvučnu, živu. Nema zvukova prometa, nema škripe tramvajskih kotača, nitko ne trubi nervozno, ljudi ne razgovaraju jer moraju paziti kuda hodaju. Pomislim  kako na televiziji nije bilo vijesti o ovome. O onih prvih tristotinjak su izvještavali, čak su rekli i da je situacija čista.

Hodam dalje, u ruci mi se klati kavez s vjenčanim darom. Dolazim do metalnog konjanika na trgu i penjem se nekako na stepenicu. Ima još ljudi koji imaju dogovor kod konja. Neki u ruci imaju zrnje, pa hrane nekolicinu tih štakorčića, kao što su prije hranili golubove. Gledam trg, prizor je nevjerojatan. Zagreb je postao krzneni grad. Vjerojatno izgledam kao da sam luda, jer usred svih tih životinjica, držim jednu u kavezu.

Ipak, ne opterećujem se. Moram tebi i tvojoj novoj djevojci dati dar. Nadam se da ćeš shvatiti ironiju. Zapravo je dobro da je samo jedna činčila, a ne par, neka dobiješ krnji poklon. Zadovoljna, krećem dalje opreznim korakom, ali ne znam na koju bih stranu trebala ići. Sjetim se da zapravo ne znam gdje stanuje tvoja nova cura, a da ti nemaš baš nikakvu adresu. Prije mene živio si kod prijašnje djevojke, onda kod mene. Baš si kao pčelica.

Čučnem i promatram svoju činčilu. Otvaram joj vrata, ali ona ne želi izaći.