Ekskluzivno objavljujemo priću Nova Šeherezada Pere Kvesića, dobitnika Književne nagrade Zvonimir Milčec za urbani tekst, kao uvod u ovogodišnji, četvrti po redu, Gornjogradski književni festival.

Bajke često završavaju na isti način – “i nakon toga su živjeli sretno”. U stvarnosti je jednako često upravo obrnuto – “prije toga su živjeli sretno”. Tako, recimo, on je poslom često putovao, ali je zato više nego pristojno zarađivao. To što je mnogo izbivao obilno su nadoknađivali strastvenošću kad je bio kod kuće. I živjeli su sretno… sve do dana kada je njoj sijevnulo da on redovno odlazi na put petkom navečer i vraća se u nedjelju. Zabrinula se – kakav je to posao koji se radi preko vikenda?

Postala je sumnjičava. Zamolila je prijatelja sa studija, kojeg suprug nije poznavao, da ga neopazice prati na jednom od tih putovanja. Prijatelj je izvijestio: suprug je otišao u jedan daleki grad, uzeo sobu u hotelu, bio ondje cijeli dan i drugi dan se vratio.

Platila je prijatelju troškove da još jednom prati supruga. Vratio se s podrobnijim izvještajem koji također nije otkrio ništa, te je samo raspirio znatiželju: suprug je otputovao u drugi daleki grad, uzeo sobu u hotelu, ostao u hotelu cijeli dan, a kada je izišao, uputio se ravno na željezničku stanicu, sjeo na vlak i vratio se kući.

I treći puta je prijatelj išao u špijunsku misiju: u treći daleki grad suprug je stigao ujutro, uzeo sobu u najbližem hotelu, odmah ušao u nju, nije izlazio do navečer, navečer je večerao u hotelskom restoranu, nakon večere otišao ravno na vlak i vratio se.

Suprugine sumnje su se samo raspirile. Ono što je saznala bilo je potpuno besmisleno. Suprug je tvrdio da ide na službeni put, a nikoga nije susreo; jednostavno je otišao nekamo daleko i vratio se. Zašto? Više nije mogla gnjaviti starog poznanika, pa je našla jednog mlađeg dalekog rođaka kojega suprug nikada nije upoznao i zamolila ga da potajice slijedi supruga na njegovu sljedećem putovanju. Da možda neka žena ne uđe u tu hotelsku sobu u kojoj suprug provede dan?

—————————————————–

Rođak je prionuo na zadatak punim žarom. Nabavio je narančastu periku, lažne brkove, velike sunčane naočale, šešir natukao nisko na čelo i zaogrnuo se širokom ribarskom kabanicom neupadljive boje. Prvog dana  nakon povratka, kad je suprug otišao na posao, došao je ispričati što je otkrio. Ništa. Ne, nikakve žene nije bilo ni blizu. Suprug je ujutro ušao u hotel, nije izlazio do navečer, a onda je otišao ravno na vlak. Putem je pojeo kobasice na uličnom kiosku.

Umjesto da se riješi neizvjesnosti, supruzi je postalo još gore. Svašta joj je počelo padati na pamet. Da možda neki muškarac ne uđe u sobu? Mladi rođak je ponovno otišao u obavještajnu misiju (zamaskiran u skijaša) i vratio se tvrdeći s uvjerenjem – ne, nikakav muškarac nije ušao u sobu u kojoj je suprug proveo dan niti mu se pridružio za večerom.

Supruga se gotovo izbezumila. Zašto njen voljeni svakog vikenda odlazi u drugi daleki grad (neki od tih gradova bili su čak u susjednim državama) i uzima sobu u hotelu i što li u njoj radi? Treći puta je rođak potplatio osoblje hotela i, glumeći njemačku sanitarnu inspekciju, ušli su čak i u sobu u kojoj je suprug boravio i otkrili što radi. Spavao je.

Supruga, mladi rođak, suprugina najbolja prijateljica i jedna susjeda s kojom je bila tako dobra da su se svakodnevno viđale oformili su manji štab i temeljito prodiskutirali situaciju. Jedino suvislo što im je palo na pamet bilo je da se suprug počeo baviti krijumčarenjem.

Rođak je našao dva poznanika koji su pristali za malu naknadu (plus putne troškove) pridružiti se istrazi. Rođak se zamaskirao u ženu i pratili su supruga na putu od željezničke stanice do hotela, pa od hotela do ulaska u vlak, gotovo neprekidno su ga nadzirali s tri strane, a odmah nakon što je izašao, jedan od pratitelja uspio je ući u hotelsku sobu i temeljito je pretražiti i bili su sigurni – ne, nitko nije pristupio suprugu ni na trenutak, ni s kim nije ništa izmijenio, ništa nije ostavljeno u hotelskoj sobi…

Supruga više nije znala što da radi i odlučila je suočiti muža s izravnim pitanjima. On je isprva sve nijekao tvrdeći da je bio na uobičajenim službenim putovanjima. Na to mu je ona priznala da ga već duže vremena prati i da zna da on odlazi u daleke gradove i ne radi ondje ništa. Aha, rekao je suprug, učinilo mi se da me prate neki čudni ljudi! Supruga je na trenutak izgubila živce i počela vrištati – da, netko te je pratio, ali ne razgovaramo o tome, razgovaramo o tome zašto putuješ i što na tim putovima radiš kad ništa ne radiš! Vidio je da mu nije ostalo ništa drugo nego priznati.

—————————-

Od malih nogu je volio šah. Već u osnovnoj školi pohađao je šahovsku sekciju. U gimnaziji je bio jedan od dvojice najboljih šahista u školi i išao na šahovska takmičenja. Drugi najbolji šahist išao je u paralelni razred i do mature nisu mogli ocijeniti tko je bolji, te je to pitanje ostalo neriješeno. Nakon srednje škole nisu se vidjeli više od petnaest godina, sve dok se nisu sreli u spavaćim kolima.

Pratilac spavaćih kola je idealno zanimanje za neoženjena muškaraca. Ima posla oko sat vremena dok se putnici smjeste i pregleda im vozne karte, a nakon toga svi pozaspu i potrebno ih je samo ujutro probuditi. Kad se probude, zatraže kavu, i to je uglavnom sve. Putnici spavaćih kola su uglavnom kulturan, civiliziran svijet, nema s njima problema. Dok oni spavaju, pratilac ima dovoljno vremena za čitanje knjiga i stigne pročitati sve novine. Preko dana je slobodan, može se šetati po stranim gradovima, kupiti poneku sitnicu koja mu zatreba… I tako je to bilo sve dok se njih dvojica nisu slučajno ponovno sreli; muž je išao spavaćim kolima na službeni put i otkrio da je pratitelj spavaćih kola stari šahovski takmac.

Naravno, iskoristili su priliku da odmjere snage i vide je li u međuvremenu jedan od njih postao bolji od drugoga. Igrali su do jutra, ali je rezultat ispao neodlučan. Još nekoliko puta su se slučajno sreli, a onda je suprug zatražio od starog prijatelja raspored njegovih putovanja i počeo prilagođavati svoja službena putovanja tome da se nađu zajedno u vlaku. No kako im to nije bilo dovoljno, nakon nekog vremena je suprug počeo putovati i vikendom. Igrali su  šah cijelu noć, ujutro je prijatelj odlazio u sklonište vlakopratnog osoblja, a suprug u najbliži hotel, te su se odmarali preko dana da mogu igrati punom snagom u povratku. No i dalje nisu mogli odlučiti tko je bolji…Malo pobjeđuje jedan, malo drugi; kako kad, ovisno o tko zna čemu.

Supruga je slušala u nevjerici, ali joj je laknulo.

– Kad je tako – rekla je – … pozovi prijatelja da te posjeti kod nas, pa igrajte šah ovdje koliko vas volja.

Suprug je obećao da će pitati prijatelja, a s idućeg putovanja se vratio s viješću da šahovski suparnik pristaje da ih posjeti.

—————————————————-

U dogovoreno vrijeme pospremila je stan, priredila večeru, a i sama se dotjerala. Čak je i djecu odvela baki, da ne smetaju. Prijatelj iz srednje škole je došao točno po dogovoru, u odijelu, uručio joj buket cvijeća, suprugu poklonio bocu finog vina, te su njih dvojica igrali šah do ponoći. I ovaj puta je ishod dobivenih partija bio otprilike pola-pola.

Ona je bila zadovoljna, uvjerena da je večer ispala savršeno, a zamijetila je u nekoliko navrata da ju je gost odmjerio od glave do pete s jedva suzdržanim odobravanjem. Ipak, nisu se dogovorili za naredni posjet, već je muž počeo ponovo putovati vikendom.

 

Kad je vidjela da je sve krenulo po starom, napala je muža, pritjerala ga je uza zid i natjerala da se izjasni što nije bilo dobro prilikom prijateljeve posjete. Zar nije bila dobra domaćica?

– Ne! Sve je bilo u redu! – neuvjerljivo se branio suprug.

– Pa zašto se onda ne želite ponovo naći ovdje i ovdje igrati šah?

Napokon je suprug priznao:

– Sve je bilo u redu, večera je bila odlična, kolači su bili sjajni, ti si bila pristojna, ljubazna i brižna domaćica, ali – sve u svemu – to nas je samo ometalo. Pa “hoćete li za stol jesti?” pa “jeste li za kavicu?” pa “recite mi nešto o mom suprugu kada je bio mlad…” Nismo se mogli posvetiti šahu kao što možemo u vagonu za spavanje kada svi zaspu!

Osim toga, rekao je, nedostajalo im je hipnotičko umirujuće kloparanje vagona kotača, ono lagano treskanje i njihanje u vlaku, onaj osjećaj da su u zatvorenoj kapsuli koja juri kroz noć i bez obzira na meteorološke prilike guta daljine.

Ona je ionako bila već navikla da on često putuje na dan ili dva-tri dana i to samo po sebi nije bio veći problem, da se nisu pojavile druge nevolje. Naime, kako ta suprugova putovanja firma nije plaćala, to je on već potrošio dobar dio ušteđevine koju su imali, a i ona je potrošila prilično financirajući svoju istragu, on ju je sve češće ostavljao posve bez novca kad je odlazio, tako da je sve češće svraćala susjedima i posuđivala po pedeset dinara, šalicu riže ili malo soli.

Svojevremeno su raspravljali, pa procijenili da on ima dovoljno dobra primanja da nije nužno da se ona zaposli, te odlučili da je bolje da ona ostane kod kuće i posveti se djeci i domaćinstvu. Ovako, s njegovim redovnim vikend-putovanjima, ta primanja su se pokazala nedovoljnima. Problem se činio nerješivim, a situacija iz dana u dan bivala sve gorom. Računi za struju, vodu, smeće, telefon i plin počeli su se gomilati. Kad je ranije zatrebalo kupiti nešto djeci, recimo nove cipelice, mogla je to bez razmišljanja. Našla se u situaciji da za nešto takvo mora unaprijed odvajati novce, stavljati ih na stranu i štedjeti. Stalno je bila zabrinuta i napeta, a u nekoliko navrata je i eksplodirala, svađali su se, a nikada prije nisu se posvađali, i ona je izgovorila riječi na koje prije ne bi ni pomislila:

– Vas dvojica ste latentni homoseksualci koji se to ni sebi ne usude priznati. Izađite napokon iz ormara! Vaš kupe spavaćih kola je bukvalno ormar u kojem se skrivate!

Suprug je odbacio optužbu pozivajući se na godine njihovog sretnog bračnog života.

– Dobro, ti si dvospolac – nije odustajala ona. – Ali zašto on nije našao nikakvu žensku iako je već u zrelim godinama? Imao je dovoljno vremena da nekoga pronađe, da je htio!

Suprug je branio prijatelja, da je imao nekih prolaznih veza, ali ništa se nije stiglo ustaliti upravo zbog njegova posla – pratilac spavaćih kola – koji mu ne dopušta da  živi ritmom kojim živi velika većina ostalih stanovnika grada, što uključuje i žene. Osim toga, bilo je tu i nekih žena, putnica, s kojima je imao povremene avanture u spavaćim kolima što ga je ometalo da na drugoj strani započne neku ozbiljnu vezu. Te žene bi mogle posvjedočiti da prijatelj nije homoseksualac. Ona se nije predavala – naravno da bi mogle posvjedočiti, ako i one nisu izmišljene. Što ako su to bili muškarci?

Učestali problemi u svakodnevnom životu sve češće su među njima izazivali svađe, a počeli su se svađati i oko beznačajnih povoda. Sve više je u njoj sazrijevala pomisao da joj ne preostaje ništa drugo nego napraviti nešto radikalno, drastično. Jedne noći je sanjala san koji ju je duboko uznemirio i koji nikako nije mogla zaboraviti.

Sanjala je da njih dvojica igraju šah, a umjesto stola između njih je bila ona. Klečala je gola, oslonjena na koljena i dlanove, a na leđima joj je bila šahovska tabla s figurama. Jedan od njih – nije znala koji – zabio joj se spolovilom odostraga, a drugi je gurnuo svoje u njena usta. Ona se ne smije ni pomaknuti da se figure ne poruše, pa održava njihove erekcije samo stiskanjem vaginalnih mišića i cuclanjem ustima i oblizivanjem jezikom. Što je najgore, u snu joj je to bilo krajnje ugodno, a i kad se probudila sjećanje na sanjano ju je uzbuđivalo.

———————————————

Jedna od osnova svakog braka su financije, a način kako supružnici uređuju financijska pitanja utječe na to koliko će brak biti uspješan. Njihov brak je došao u ozbiljnu krizu kad im je, umjesto krajem mjeseca, uzmanjkalo novca već nekoliko dana nakon što je suprug primio plaću, a neplaćeni dugovi su još uvijek ostali veći od onoga što bi mogli platiti od sljedećeg primanja. U kući je zavladalo pakleno stanje, pa se suprug požalio prijatelju šahistu.

Prijatelj je spremno ponudio da će pomoći. Dapače, odbio je da im posudi novce, već je inzistirao da ih pokloni. Živi u vlastitom malom stanu, režije su mu minimalne, hrani se uglavnom u vlakovima, ne troši gotovo ništa od plaće, godinama je sakupio znatnu ušteđevinu, nema nikoga svoga da treba brinuti o njemu, a osjeća se sukrivcem što mu je suigrač upao u financijski i životni škripac. Ponudio je da pokrije sve dugove i pokloni im još toliko da mogu bez muke dočekati sljedeći datum isplate plaća.

Suprug je rekao supruzi za prijateljevu ponudu. Nije im preostalo drugo nego da prihvate.  Kako je time njihov veliki gorući problem trenutačno riješen, odjednom su oboje bili dobre volje. Odlučili su posljednji novac koji im je ostao potrošiti na dobru večeru koju će supruga pripremiti kod kuće, a nakon večere će njih dvojica zaigrati „malo šaha“.

Ona je pripremila najfiniju večeru što je bolje znala i dotjerala se što je bolje umjela. Djecu je poslala roditeljima. Prijatelj je došao u odijelu, donio dvije boce izvrsnog vina i buket cvijeća. Svi troje su bili ponajbolje raspoloženi, a dobro raspoloženje je još poraslo kad su nakon dvije boce vina domaćini izvukli i treću. Obojica muškaraca su je tako gledali da nije bilo ni najmanje razloga za sumnju da su možda makar i latentni homoseksualci. Hihoćući se, povjerila je njihovu dobročinitelju što joj je na momente padalo na pamet.

Obojica muškaraca prihvatili su se nabačene teme. Prijatelj je bio pun razumijevanja za homoseksualce, pokušavao ih objasniti i branio ih svim silama, a suprug ih je napadao tvrdeći da su bolesni, nastrani, nakaradni, društveno neprihvatljivi i slično. Žestoko su se nadmetali argumentima kao da povlače šahovske poteze i nijedan nije mogao nadjačati drugoga, a ona je povremeno upadala pomažući jednom ili drugome dodatnim argumentima, primjerima i pitanjima. Nadmetali su se do dugo u noć i nisu došli ni do kakvog zajedničkog zaključka, pa je naposljetku gost morao otići a da nisu stigli ni rasprostri šahovsku tablu.

—————————————————

Šah je poznavala samo elementarno, kako se vuku potezi, ali nije bila dorasla igri s njima dvojicom. No šah i život imaju mnogih sličnosti i ona − iako diletant u šahu − nije bila početnik u životu. Kralj je najvažnija figura, ali je kraljica najefikasnija. A katkad se u šahu isplati žrtvovati figuru, pa makar i najvrjedniju, da bi se dobila igra… Naime, prisjetila se Šeherezade. Stoga je, čim se suprug vratio s posla, predložila da ponovo pozovu prijatelja neka ih posjeti čim mu to red vožnje dozvoli.

Zahvaljujući prijateljevoj donaciji imala je dovoljno novca da priredi odličnu večeru, ponovo se dotjerala, i tokom večeri je ispričala novu priču koja je muškarce navukla da počnu raspravljati. Što od vina, što zbog njene prisutnosti, njih dvojica su se ponovo dohvatili diskusije i ponovo sasvim zaboravili na zakazano šahovsko odmjeravanje.

Tako je ona našla recept kako da riješi svoj najveći problem u životu. Za svaku večeru koju su njih dvojica planirali da bi igrala šah unaprijed je smislila priču ili temu oko koje će se oni zakvačiti. Katkad joj je uspijevalo bolje, katkad slabije. Neke teme su raspravljali u nastavcima u dva ili tri uzastopna susreta, a neke su razriješili na brzinu, pa su nakon toga njih dvojica stigli odigrati dvije-tri partije, ali u tome više nije bilo problema jer se događalo da su joj mnogo češće, umjesto da se prihvate crno-bijelih polja s figurama, pomagali da opere posuđe i pospremi stan. Osim toga, suprug je obično, nakon prijateljeva odlaska, bio posebno strastven.

Prijatelj nije skrivao oduševljenje: „Ima putnika koji, umjesto da odu spavati, hoće razgovarati. Često sam na muci jer ne znam što bih s njima pričao. Ovi naši razgovori su mi dragocjeni, svaka tema mi je dobrodošla jer je mogu kasnije izvući u odgovarajućem momentu“.

Dobre priče kao i dobre teme imaju svoju snagu. Zbog toga je nevažno kako sam došao do ove priče, najvažnije je da sam vam je ispričao. To što sam je ispričao čini me pričateljem priča kao što kroćenje zmajeva čini nekoga krotiteljem zmajeva, a to da su zmajevi postojali prije krotitelja manje je važno. Za krotitelja zmajeva najvažnije je da postoje zmajevi.