Piše: Zlatko Gall (Slobodna)

Zašto su manjinci došli u žižak medijske pažnje? Odgovor je jednostavan: zbog Milorada Pupovca i njegova SDSS-a odnosno Furia Radina zastupnika talijanske manjine koji su se – vidi vraga – eto drznuli poručiti Andreju Plenkoviću i HDZ-u da će ostati bez njihove podrške ukoliko u Vladi bude sjedio Zlatko Hasanbegović. Što je, naravno, za svakog desničarskog domoljuba baš ozbiljan „grijeh“. Jer, zaboga, ne samo da se „napada“ na novu ikonu tvrde desnice već napad – ako ćete i ultimatum – dolazi od strane jednog Srbina.
U medijskom dokaznom postupku o besmislenoj saborskoj kvoti od čak osam zajamčenih manjinskih mjesta pedantno se nabraja koje sve velike i stare demokracije nemaju takvu praksu „pozitivne diskriminacije“. Pače, inzistiranje na manjinskoj kvoti u Saboru doživljava se kao tipično hrvatsko „guzouvlačenje“ Europi, kompleksaško dokazivanje svog europejstva i pripadnosti njenom civilizacijskom krugu.
Zanimljivo je da ama baš nitko nije spomenuo još jednu saborsku kvotu – onu za dijasporu. Iliti, po naški, XI izbornu jedinicu. Zašto su oni dobili svoje mjesto u Saboru? Po logici osporavatelja manjinske kvote, zbog tog istog „guzouvklekačkog“ odnosa prema Europi. Jer, kako je to svojevremeno u jeku rasprava o opravdanosti glasanja dijaspore i postojanja XI. izborne jedinice tvrdio Vladimir Šeks, europski trend je uključiti dijasporu u politički život matičnih zemalja. A mi smo naravno usvojili europske normative.
Ono što je po pitanju dijaspore bilo „pristajanje uz europske norme“ u slučaju manjinaca, kako to tvrde aktualni osporavatelji njihovih osiguranih saborskih mjesta, naravno ne stoji. Štoviše kad je riječ o Pupovcu ili Radinu a ne o hadezeovskim kadrovima iz Mostara, saborska „pozitivna diskriminacija“ postaje „razorna za društvo“ – kako to piše u jednom od komentara na tu temu. Zašto? Zna se. Stoga što manjinci, iako u Hrvatskoj žive, životare i plaćaju sve poreze, nemaju ono što uvijek daje dijaspora: zajamčenu podršku HDZ-u. Koji je, recimo, 1995. prema tadašnjim pravilima u Saboru imao čak 12 zastupnika iz dijaspore. Dakako, najviše iz Bosne i Hercegovine. (…) HDZ je naravno u svakom izbornom ciklusu mogao računati na sigurnih pet zastupničkih mjesta „izvana“.
A onda je ove godine po prvi put izgubio jedan saborski mandat. Čudno? Nimalo jer HDZ-u ga je uzeo glavom i bradom bivši hadezeovac odnosno nezavisni kandidat Željko Glasnović. Dobro poznat po svojim radikalnim izjavama te žestokom desničarenju koje je očito po volji dijelu birača HDZ-a sklonijih Hasanbegovićevoj ljutoj travarici nego li Plenkovićevoj kamilici.
Je li HDZ izgubio taj jedan glas? Teško. Jer iako je pristojni Andrej Plenković neke recentne izjave novog saborskog zastupnika iz dijaspore nazvao „neprimjerenima, Glasnović je zapravo (i) glas HDZ-ovih radikala. Hoće li taj glas biti gromak ili šapat ovisi o samom Plenkoviću odnosno o njegovom umijeću „pacificiranja“ radikala u stranačkim redovima te samog Zlatka Hasanbegovića koji prilično uspješno glumi kolateralnu žrtvu zaokreta od Karamarkove politike i ucjene manjinaca. I eto nas opet u istoj kvadraturi zatvorenog HDZ-ovog kruga (…)
I za kraj jedno retoričko pitanje: je li Željko Glasnović koji uživa podršku dijaspore samo slučajan eksces ili ipak glasnogovornik dobro znanog glasačkog stroja (ne naravno dijaspore u cjelosti) iz susjedstva i iseljeništva? Stroja koji je s Plenkovićevim zaokretom i raskinućem braka s pravašima u Hrvatskoj sve rijeđi. Uostalom, pokazuje to možda i aktualna peticija kojom se traži opoziv Glasnovićevog mandata. Imat će zacijelo isti rezultat kao i ona famozna peticija kulturnjaka o Hasanbegoviću kao ministru kulture no veoma kratkom roku broj potpisa na njoj debelo premašio onih 5211 glasova koje je Glasnovićeva nezavisna lista dobila u XI. izbornoj (BiH) jedinici. Srećom, ipak se čini da u domovini stvari stoje nešto drugačije nego li istočnije od Sovića.