Piše: Edit Glavurtić
Svojim si poršeom projurio na drugu stranu točno deset godina prije nego što sam se rodila, pa mi nije preostalo nego brzo odrasti, i dva desetljeća poslije, kasnih osamdesetih uživati u tvojim filmovima. Bilo je to jedne jeseni slične ovoj, u mraku zagrebačke Kinoteke, prikazivao se ciklus zbog kojeg sam redom propuštala crtanje večernjeg akta, na polugodištu riskirala dvojku i bijes profesora Atača.
Što je to značilo kad je svaka minuta s tobom vrijedila i bijesa i kazne, sve sam te filmove već gledala na televiziji, ali ovo je bilo drugačije, mrak kino dvorane svemu je davao drugu dimenziju, onaj jedan poseban fluid u kom se film i stvarnost gotovo dodiruju. Osamdesete su bile jedno dobro vrijeme, puno snova i nade, u kina smo odlazili kao u crkve, strpljivo čekajući u redu za karte nekad i duže od sata, a kad bi se u ruci napokon našao taj komadić papira radost je bila neopisiva. Kao propusnica za raj. Za dva sata snova. Živjeli smo za filmove, željeli biti poput filmskih junaka, kopirali frizure, odjeću, cijelu večer bili pod dojmom onog što smo gledali. Tko bi tada pomislio da će se moda ubrzo promijeniti, da će doći vrijeme superheroja koji spašavaju svijet iz svemira, iz budućnosti, iz vode, sve uz nevjerojatne efekte, toliko stvarne da se čini kao da se sve odvija baš sad pred tobom. Pa opet, ti filmovi ne pamte se dugo, niti se željno iščekuju, vrijeme se ubrzalo, pa se sve konzumira brzo i odmah traži novo, drugačije, brže, veće, bolje, uzbudljivije.
A ti, ti si bio lik iz jedne sasvim druge epohe. Nisi spašavao svijet, bio si neponovljivo običan momak, pobunjeni neshvaćeni osamljenik koji se borio s drugima i sa sobom, i gubio sve bitke redom. I u tome se događalo nešto čudno i sasvim neshvatljivo, gledajući te nije više bilo strašno izgubiti, poraz kojem si ti posudio lik bio je sasvim podnošljiv. Tvoj grč nemoći i pobune prepoznavali smo kao vlastiti. Način na koji se tvoj život završio sukladan je energiji koja je u tebi gorjela, poludivlje i gladno, tražeći svoj put i svoje oslobođenje kroz eksploziju, sekundu.
Nadam se da negdje gore za tebe postoji najšira autocesta koja se može poželjeti, i najbrži crveni porše kojim prašiš kroz oblake, onako nehajno zavaljen u sjedalo, u jednoj ti ruci volan, a u drugoj cigareta. I to je da znaš, danas potpuno van mode. Kao i stari filmovi, rijetko ih tko gleda. Ni Kinoteke više nisu zanimljive. Snovi su postali jeftini, potrošna, zamjenjiva roba. Ali što govorim kad sve to s tobom ionako nema nikakve veze, ti bi se na sve samo nasmijao, jer bio si autsajder, i bilo bi ti svejedno. Baš takav, neprilagodljiv i svoj, postao si jedan od najvećih, zato tvoj let kroz oblake još uvijek traje.
radio gornji grad 
