Piše: Žarko Jovanovski

Maks Luburić izašao je iz zgrade u kojoj su bili smješteni logoraši zavrnutih rukava svoje ustaške crne uniforme i posve krvavih ruku skroz do laktova. Bilo je točno 17 sati i njegovo radno vrijeme upravo je završilo. Ušavši u upravnu zgradu koncetracijskog logora Jasenovac zatražio je od nižerangiranog ustaškog časnika da mu donese papirnate maramice pošto je ustanovio da se ne može oprati jer vodinstalateri još nisu otklonili kvar na umivaonicima u zajedničkoj kupaonici. Za brisanje Luburić je koristio isključivo papirnate maramice da ne bi oštetio svoje nježne, njegovane ruke. Međutim, posilni je samo slegnuo ramenima nakon što je salutirao visko uzdignute desne ruke i izrekao meketavo “Za dom spremni! Gospodine bojniče, papirnatih maramica – nema!”.

“Za dom…” – hladno i kratko je uzvratio Luburić, a onda namršetno procijedio – “Kako nema pička mu materina?!”

“Jednostavno”, nastavio je nižerangirani ustaški časnik – “Poglavnik je još prošlog mjeseca naredio da se sve zalihe papirnatih maramica u NDH pošalju na Istočno bojište hrvatskim vojnim snagama koje se tamo rame uz rame s Wehrmachtom i Wafen SS-om bore protiv komunista. Znate, sada je tamo ciča zima, a poglavnik čim je dočuo za problem curenja noseva naših vojnika na tim niskim temperaturama rekao je doslovno – ‘Dok sam živ neće Niemci pomisliti da sam na Istočno bojište poslao same šmrkavce kojima stalno cure nosevi a ne prave hrabre bojovnike…’ ”

Slušajući sve ovo Vjekoslav Maks Luburić je jedno vrijeme stajao skamenjen i vrlo, vrlo bijesan. Krv mu se još cijedila s ruku stvarajući oko njegovih nogu pozamašnu lokvicu.

“Spojite me putem brzoglasa žurno s poglavnikom!” – urlao je Luburić hodnicima uprave logora Jasenovac. Ubrzo je bio upozoren da su sve telefonske veze sa Zagrebom u prekidu. Partizani su negdje kod Ivanić Grada opet prepilil nekoliko stupova koji nose telefonske žice. Onda je bojnik Luburić totalno popizdio. Zatrčao se van i upao u prvi automobil parkiran u dvorištu. Pogledom je potražio ključeve za paljenje mašine, a onda je shvatio da to nije takva vrsta auta. Zatim je žurno izašao van te zavrtio kurblu i tako konačno pokrenuo motor automobila. Onda je krenuo cestom prema Zagrebu bjesomučnom brzinom od 25 kilometara na sat. Brže nije ni mogao s obzirom da je neasfaltirana prometnica bila potpuno uništena jesenjim kišama i gusjenicama brojnih njemačkih tenkova koji su tim putem žurili na Istočno bojište.

Kada je stigao u Zagreb, stao je uz škripu kočnica ispred poglavnikovog Glavnog stana. Žurno se uputio u njegov ured na drugom katu. Tajnica ga je tijelom pokušala zaustaviti, ali on ju je nemarno ali snažno odgurnuo i u velikom bijesu zgrabio kvaku vrata poglavnikovog ureda još uvijek krvavih ruku i zavrnutih rukava svoje lijepe crne uniforme s namjerom da svom vođi sve skreše u lice u svezi nedostatka papirnatih maramica ovdje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. “Pa bogamu, ne može to tako raditi…” – dernjao se on putem.

Poglavnik nije bio sam u uredu. Pored njega je sjedio njemački veleposlanik, njegova ekselencija Siegfried Kasche. Oboje su u trenutku Luburićeva upada automatski okrenuli glave prema vratima. Sasvim iznenađeni samo su pasivno promatrali kako bojnik ljutito hita prema njima. Kasche je u trenu pomislio da se radi o državnom udaru. Scena ga pomalo podsjetila na upad esesovaca u njegov ured na Noć dugih noževa koju je, uzgred rečeno, jedva jedvice preživio. No prevario se. Ovaj put nije bio u pitanju nikakav prevrat ni državni udar. Bojnik Luburić je onda naglo stao ispred njih i već je htio isporučiti sav svoj bijes poglavniku u svezi nestašice papirnatih maramica u NDH no poglavnik je naglo ustao prišao mu u dva brza koraka, odvalio šamar-dva, te se zaderao na svog podčinjenog: “Kako se Luburiću usuđuješ prekidati važan razgovor jednog hrvatskog poglavnika s najvišim predstavnicima diplomacije Trećeg Reicha! Marš van inaće ću te namah dati srieljati! Pričekaj vani kao i bilo tko drugi koji bi kod mene u audienciju. Marš van svinjo jedna balkanska jugoslavenska nekulturna!”

Luburić iznenađeno ustuknne korak-dva, a onda se bez riječi, pognute glave zasramljen usmjeri van iz prostorije. Zatvori vrata što je laganije mogao, a onda sjedne pokunjen na stolicu pored tajnice. ‘Čekati’, pomislio je mrmljajući si u bradu. ‘Nemam drugijeh mogućnosti… Ali ma kako on mene može proglasiti jugoslavenom? Kako…? To je jedna velika uvrieda za mene…’

Čim se poglavnik vratio i sjeo ponovo preko puta njemačkog veleposlanika Kaschea, stao se naširoko i nadugačko izvinjavati zbog nemile scene a Kasche ga je samo smirivao odmahujući rukom – da razumije kako je teško s vojnicima, da mu je sve jasno i da se poglavnik ništa ne brine te ga potom upita: “Gospodine Paveliću, molila vas, je l’ vi mene mogla, Mein Gott, objasniti zašto vaša bojovnik ima ruke krvava do laktovi?”

Pavelić je razmišljao jedno pola minute kružeći očajnički pogledom po zidovima tražeći u mislima neko uvjerljivo objašnjnje za krvave Luburićeve ruke. Pa nije Kascheu mogao reći istinu! Onda se dosjetio. “Gospodine veleposlaniče, to nije krv. To je od soboslikarskih radova koje naša vojska izvodi trenutno na terenu.”

“O to vrlo pohvalna!” – rekao je veleposlanik Siegfried Kasche – “Ja imala izvještaj da vaša vojska samo palila i ubijala, Mein Gott, gdje god stupila sa svoja čizma.”

“Nikako!” – usprotivio se Pavelić odlučno mašući glavom – “Ustaška vojska isključivo gradi ceste i nove stanove za radnike po NDH pa ih poslie mora naravno i obojiti. Znate, moji bojovnici naročito vole bojati zidove crvenom bojom. Čak se trudimo da ta crvena boja bude što viernija boji crvene sa njemačke zastave!”

“O, Mein Gott!” – zadovoljno je kimao glavom njemački veleposlanik – “Ja vrlo ugodno iznenađena s vaša ustaška graditeljska vojska, Mein Gott vaša balkanski napori meni sve predivno zvučala…”

Dalje je razgovor službenih predstavnika dviju nezavisnih država tekao u vrlo smirenom i prijateljskom tonu kako i dolikuje međudržavnom susretu na tome visokome nivou. Dogovarali su se o zajedničkom napad na komuniste u Bosni i o njihovom uništavanju u dolini Neretve u okviru skorašnje vojne operacije Weiss. Cilj današnjeg sastanka bio je da njemački veleposlanik uvjeri poglavnika u nužnost suradnje ustaških oružanih snaga i četnika. Veleposlanik je imao informacije da bi tu moglo biti problema, međutim Pavelić ga je uvjerio u suprotno na kraju izjavivši da su, ako se njega pita – “četnici vrlo dragi i simpatični ljudi” i da “tu nikakvih problema ne može ni bit kada se radi o suradnji oko uništenja komunista” i da jedino što mu se kod četnika ne sviđa, “… to su njihove duge brade – to bi mogli malo skratiti i urediti i onda ja ne vidim nikakvijeh problema da ostanu u NDH kao ravnopravni krvoločni građani ove naše tvorevine”.

Kada je sastanak završio, Poglavnik je veleposlanika ispratio iz ureda. Luburić je tu još sjedio krvavih ruku i čekao gledajući u pod. Onda je naglo ustao i salutirao podignuvši desnicu visoko u zrak zaderavši se stari hrvatski pozdrav iz opere Nikola Šubić Zrinski – “Za dom – spremni!”.

Njemački veleposlanik mu je srdačno prišao te ga je odmah stao grliti: “Ja čestitala na vaši soboslikarski i graditeljski napori za boljitak vaša SDH! Gospodin Pavelić meni sve objasnila.”

“NDH…” – ispravi ga poglavnik tiho.

“SDH, SDO, NDH – mene bila svejedno, Mein Gott…!” – sasjeće ga veleposlanik Kasche.

“Ali vi gospodine Luburiću – ja vrlo zadovoljna s vaši napori u farbanja nova zgrada, Mein Gott…”

“Kakve nove zgrade, kakvi soboslikarski radovi, kakvo farbanje?” – pitao je zabezeknuti bojnik Luburić.

Iza njemačkog veleposlanika Pavelić se u očaju razmahao rukama igrajući igru pantomime. Pokušao je Luburiću doznačiti da samo kima glavom. Međutim Luburiću se učinilo da bi trebao pogoditi ime filma. U glavi mu se stalo rojiti – ‘Strani film. Dvije riječi… Ne, ne… Jedna riječ. Crno bijeli film. Velika ljubav… Romantičan film s nacistima. Bogalj? Ne, ne… Bogart?! Humphrey Bogart? Casablanka? Pa da… Casablanka! Kako sam glup…”

Onda je Luburić izlanuo glasno upirući prstom u poglavnika – “Casablanka!”

“Kakav Casablanka?” – pitao je njemački veleposlanik Kasche dok se okretao prema Paveliću koji je sada osramoćen gledao u strop i rumenio u licu. – “A vi Luburiću dakle nemate crvene ruke zbog soboslikarski radovi? A to ipak krv kako ja isprva mislila, Mein Gott?”

“Ne”, rekao je Luburić začuđeno “Ja se u životu nisam nikada bavio soboslikarskim radovima.”

“Dobro” – rekao je njemački veleposlanik – “Pa zašto vi onda imala krvava ruke do lakatovi?”

Sada je Luburić pola minute razmišljao što da odgovori. Razmišljao je i razmišljao i na kraju se dosjetio. – “Popravljao sam zidni sat u susjedovu stanu pa sam se porezao na malenu oprugu…” Onda se kiselo nasmiješio. ‘Ako prođe, prođe…’ – razmišljao je u sebi.

“O vi urar, Mein Gott!” – oduševljeno je kliknuo veleposlanik Trećeg Raicha.

“Pa da…”, rekao je Luburić gledajući kroz prozor. “To mi je najdraži hobi u životu…”

“Znate što? Ja imala sat koji draga uspomena na moja pruski djeda i sada ona nažalost više ne radila. Vi ga popravila…? Vi to znala popraviti?” Istog trena veleposlanik je izvadio svoj maleni sat iz džepa sakoa i već sljedećeg momenta stao ga gurati u Luburićeve krvave ruke.

Potom se naklonio i na izlazu iz poglavnikova ureda još je rekao: “Ja vas nazvala za par dana da vidjela kako vi popravila moja ura, Mein Gott. Može? Može… Izvrsno, Mein Gott! Ja sada morala hitno ići Fuhreru podnijeti izvještaj… Sieg Heil, Mein Gott!” Zatim je digao desnicu u zrak. Razočarani i izmoždeni Pavelić je samo mlako i nevoljko zadigao svoju desnu ruku dok je Luburić digao svoju ruku entuzijastički što je više mogao – sve dok ga nije zaboljelo desno rame. U sljedećem trenu veleposlanik je izašao i zatvorio odlučno vrata za sobom. Dok je silazio stepenicama trljao je ruke zadovoljno jer će njegov džepni sat, njegova uspomena na dragog pruskog djeda uskoro opet ići tika-taka.

Veleposlanik je svoj sat i dobio natrag nakon tjedan dana. Za popravak je trebalo nekoliko dana više nego je mislio. Prvo tri dana da ga operativnim putem izvade iz Luburićevog želuca gdje ga je Poglavnik silom utrpao u napadu gnjeva i ljutnje odmah nakon što je njemački veleposlanik napustio njegov ured i još četiri dana kod najboljeg zagrebačkog urara, koji je sat na kraju i popravio.