Piše: Đurđa Knežević

Malo, malo pa pitanje abortusa postane opet zanimljivo u javnosti, naravno – ovisno o formatu onoga tko ili što diskusiju potakne i iznova otvori. Ovog puta, odluka Ustavnog suda RH, od pred koji dan, da započne rad na 25 godina starom zahtjevu za ocjenu ustavnosti zakona iz 1978., koji ženama daje pravo na pobačaj, razlog je da se ponovo bavimo nečim čime se civilizirane zemlje više ne bave. Zapravo, strašan je osjećaj da se nešto što je temeljno ljudsko pravo, tjelesni integritet i suverenitet (u ovom slučaju ženske) individue, dovodi u pitanje izjednačavanjem žene kao ljudskog bića s ne-bićem, ne-čovjekom, ako hoćete.

Do sada su razlozi bavljenja abortusom, u usporedbi s ovim, bili gotovo benigni. Tako,recimo, ako se do javnosti probije jedan od brojnih slučajeva ilegalno obavljenog abortusa (a probit će se samo oni koji su rezultirali lošim posljedicama po ženu), tada o tome čitamo u rubrici crne kronike, i to kratko i nerazumljivo. Ako su temu lansirali najmoćniji ljudi svijeta, svjetovni i/ili duhovni, o tome će se pisati daleko više i “ozbiljno” debatirati na mnogo boljim stranicama novina ili tv i radio programima no što su to crne kronike. Pa eto, upravo se sada, barem za Hrvatsku, dogodilo lansiranje prava na abortus s najvišeg mjesta, Ustavnog suda. Upregnut će se svi popovi i fiškali, feministkinje i grupe za abortus ili grupe protiv njega, ukratko svi oni i one koji o tome nešto znaju ili misle da znaju ili ih se to tiče, kao i svi oni koji nemaju pojma o tome ali imaju određen interes.

Prije govora o našim predstojećim tegobama, podsjetimo na neka, relativno nedavna, mjesta u vezi s pitanjem abortusa u najvišoj svjetskoj politici. Tako je, recimo, tijekom svog mandata Barack Obama, jedan od najmoćnijih svjetovnih vladara, slijedeći vlastito predizborno obećanje, potpisao izvršnu uredbu kojom se ukida zabrana da SAD financira međunarodne skupine za planiranje obitelji ako promiču pobačaj. Odgovor jednog od najmoćnijih svjetskih duhovnjaka, bivšeg pape Benedikta XVI., stigao je promptno. Papa se naime, i sasvim očekivano, našao ozbiljno iznenađen i uvrijeđen. Pandorina je kutija time ponovo bila otkrivena, (sveti) duh iz boce pušten je na slobodu, potom je krenulo. No kao i uvijek, sve je išlo po starom, sa starim i, nažalost, lošim argumentima na objema stranama. Papa & the Gang puhao je u stare diple provjerenog stila i zvuka, dok im je argumentacija uvijek ista, tada, kao što je i ova danas, od svete majke crkve do majke Markićke & the Gang, ništa se tu nije promijenilo. Za katoličku crkvu ne samo fetus već i embrio (to je ono što se prostim okom ne razlikuje od salate) jest dijete koje je osoba od trenutka začeća, i točka. Ako za katoličku crkvu život predstavlja već embrio, iz kojeg ljudsko biće tek nastaje, onda bi konzekventno trebalo štititi i ono iz čega nastaje embrio – svaku jajnu stanicu i svaki spermij, jer su oni elementi tog života. Po onoj pjesmici Monthy Pythona “Every sperm is sacred…”

Doktori se decenijima natežu s određivanjem granica do kada se, do kojeg stadija razvoja ploda smije izvoditi abortus. To se dakako mijenja, malo je to 24 tjedna po začeću, pa 22, pa 18, pa 12, nešto kao ruski rulet za žene koje traže abortus. A sve vezano uz dostignuća medicine i tehnika koje mogu sve raniji plod održati na životu i izvan maternice, što je pak rezervirano za razvijenija društva i unutar njih za one koji su bogati pa im je to i dostupno. Posljednje o čemu se govori jest razvijenost pluća ploda, prije toga se granicu određivalo tamo gdje (i kada) se plod počeo micati, a vidjet ćemo što će biti sljedeće.

Pravnici također ne ostaju dužni podastrijeti javnosti svoja mišljenja, pa se već ozbiljno govori o osobnosti fetusa i konzekventno o njegovim pravima. Postoje tako brojni pravni slučajevi u Sjedinjenim Državama u kojima je presuđeno ženama zbog “prenatalnog zanemarivanja djeteta”. Bilo je i zanimljivih slučajeva presuda prema kojima je žena proglašavana krivom jer je “jela što joj se sviđalo bez razmišljanja što je dobro za njezino nerođeno dijete”. Kakav je međutim utjecaj duhana, alkohola i loše hrane na spermije, nije tema zanimljiva ni liječnicima ni pravnicima niti popovima.

Feministička argumentacija i argumentacija grupa koje se zalažu za pravo na abortus uglavnom je reaktivna. Uzvraća se da abortus nije umorstvo, da je fetus samo potencijalno osoba, a promoviranje fetusa u osobu nije ništa drugo no prinudno materinstvo. Odnosno, dodjeljivanje jednakih moralnih prava fetusu, čime se brani njegovo pravo da ga se ne abortira, direktno negira slobodu žene koja ga želi abortirati.

U svemu tome, u žaru dokazivanja i osporavanja, i to svih zainteresiranih strana, o ženi se razgovara tek kao o idealnom kontejneru za fetus. To jest, u centru diskusije jest fetus a ne i žena o kojoj se, kada ju se uopće mora spomenuti, govori eufemizmom “materinski okoliš”. Kontejner, okoliš, sve samo ne individuum. Pa i feministkinje se uglavnom zalažu za pravo na kontrolu vlastitog tijela i rijetko idu dalje od toga. A radi se upravo o pitanjima koja potom i iz toga slijede, a odnose se na to tko, što, koga i zbog čega kontrolira i želi i dalje držati pod kontrolom. No vrlo jednostavno pitanje koje dolazi prije svih ovih jest što prethodi, što uvjetuje abortus? Odgovor je kratak, jasan i očigledan – seks. No cijela debata oko abortusa počinje upravo nakon toga izvornog mjesta, to jest, nakon što se seksualni odnos dogodio. Ako bi se naime tematiziralo i seks, čime bi povezanost reprodukcije i seksualnosti bila očigledna, susreli bismo s sa nekoliko problema. Prije svega s tim da je seksualnost mjesto ugode i zadovoljstva, a ne samo mjesto reprodukcije, kao i s tim da u seksu sudjeluju i muškarci, kojima se baš nikako ne može dogoditi da ostanu u (neželjenoj) trudnoći (osim Schwarzeneggeru, ali na filmu), pa da ih potom još i netko maltretira zahtjevom da u tom stanju ostanu. Lišeni su svake brige o mogućnosti da budu uhvaćeni u grijehu, jer od začeća se ne štite oni već žene (kojima katolička crkva to uostalom zabranjuje), a i ondje gdje bi i sami to mogli, uglavnom su, barem ovi naši balkanski đuvegije i đilkoši, alergični na kondom. Ta je alergija neobično raširena i među turbo-hyper intelektualcima. Gotovo u istoj mjeri kao i alergija na dezodorans.

Catharine McKinnon piše ironično i pomalo gorko, “Većina žena koja traži abortus postala je noseća kroz seksualni odnos s muškarcem. Većina njih nije namjeravala, a još je manje željela začeti. Nasuprot toj činjenici ženskog iskustva, koje povezuje seksualnost s reprodukcijom i rodom, debata o abortusu usmjerila se na odvajanje kontrole nad seksualnošću od kontrole nad reprodukcijom…” Sve to čini situaciju pomalo shizofrenom jer je, s jedne strane, nadzor i nastojanje da se seksualnost minimalizira, a ponajbolje zatre, a s druge strane tendencija k neograničenoj reprodukciji. Još bi bilo najbolje kada bi mogle začeti po duhu svetom…

Liječnici, naravno ne svi, brinu o fetusu i kako ga što ranije proglasiti mičućim, dišućim, kad se počinje razlikovati od salate time što počinje osjećati bol, pa svime time i odrediti kada je vrijeme da ga se štiti od majke-kontejnera ako bi se ovoj prohtjelo da sama odlučuje želi li imati djecu ili ne. Onda stižu pravnici, također i na sreću ne svi, preuzimaju medicinske elemente pa određuju kad fetus postaje persona, koja onda ima i svoja prava koja se može sudski zastupati.

Na kraju tog niza stiže teška artiljerija ideologije katoličke crkve, uz svesrdnu podršku bratske pravoslavne crkve, a nađe se tu i protestanata, koja bi, naravno, htjela totalnu kontrolu misli i duša, koju je najlakše provesti preko kontrole tijela. U najsažetijem vidu, oni bi ženu najradije vidjeli kao seksualno frigidnu, ali spremnu dati maternicu na raspolaganje u svrhu rasploda. Eh, da je samo moguće nacionalizirati te maternice, kako je sugerirao jedan mudrijaš u poljskom parlamentu. Nikakva kontracepcija, nikakva zaštita ne dolazi u obzir jer to pak otvara mogućnost za seks samo iz užitka. A to protuslovi objema razinama kontrole, nad seksualnošću i nad reprodukcijom. Drugim riječima, nema žena/kontejner što uživati u seksu ako mu jedini cilj i svrha nije prokreacija. Rigidnost koju katolička crkva pritom pokazuje upravo je zapanjujuća, jer je u stanju primjerice ostaviti afričko stanovništvo bez kondoma, koji bi ih nota bene štitili od AIDS-a, samo s razlogom što kondom istovremeno štiti od začeća. Neka pomru od AIDS-a, ali neka se plode i množe. Pri svemu tome toliki fanatizam zaštite života embrija ravnog rotkvici ili fetusa, pod svaku cijenu, uz istovremeno blagosiljanje vojske, rata i svega što uz to ide (čitaj: ustanova vojnih ordinarijata), što nije ništa drugo doli podjeljivanje blagoslova ubijanju. Osobito ako se ubija za naciju, državu, Boga i ostale zemaljske bogove. U tom slučaju oni mogu odlučivati o životu ili smrti odraslih ljudi, dok žena nema pravo odlučiti niti o tome kakav će joj biti vlastiti život, a kamo li o životu ili smrti nečega što jest živo, ali je dio njenog tijela i nije čovjek.

Kako ćemo sada, kao društvo, odgovoriti na ovaj novi izazov? Političari (dosad) ili mucaju ili izbjegavaju odgovore ili podmeću. Zanimljiv je u ovom posljednjem smislu način razmišljanja Bože Petrova, on kaže po običaju da se neće miješati pa se već iza zareza umješa. To jest, kaže da treba vidjeti argumente koji će biti podastrijeti pa onda valja odlučiti. Drugim riječima, dosadašnje pravo na abortus je time dovedeno u pitanje, jer o njemu tek treba odlučiti, a kakvo će biti (i hoće li ga uopće biti) to će se dogoditi kad se podastru argumenti. Koji, čiji, kakvi argumenti? Niti ih ne treba čekati da se pojave. Na žalost, već su notorni. Kako se spremaju ili će se spremiti feministkinje da dočekaju taj novi desni, patrijarhalni udar. Vidjeli smo kako su to nedavno učinile/i prije svega Poljakinje i Poljaci. Snažna, jednoznačna politička akcija, pod glavnim motom: Pravo na abortus, uz cijeli niz akcija diljem cijele zemlje, od trolanja premijerke putem Interneta, napuštanja mise u crkvama do brojnih demonstracija, uspjela je masovno mobilizirati građanstvo. Prije toga, vrijedi se prisjetiti borbe njemačkih feministkinja protiv, glede prava na pobačaj, veoma restriktivnog paragrafa 218. Akcije, a osobito demonstracije održavale su se diljem Njemačke, bile su izrazito politizirane, a jedan od vrhunaca kampanje bio je objavljen članak pod naslovom “Mi smo pobacile!” u časopisu Stern, 1971. godine. Bile su to izjave 374 ugledne Njemice koje su izvršile pobačaj.

Kako će izgledati akcije ovdje u Hrvatskoj, teško je prognozirati; još je teže biti optimističan. Ovih dana je, naime, feministička udruga CESI najavila “akciju” na Cvjetnom trgu (ekvivalent tom mjestu je recimo foaje HNK) gdje će se dijeliti majice i kondomi (ah, kako originalno), podignut će se divovski kondom, nekako se podrazumijeva da će u njega obučen biti jedan divovski eregirani penis, što samoj stvari daje osobit feministički pečat. Zamišljamo prosječnu građanku Hrvatske, srednje ili niže obrazovane, uglavnom bez posla, izmaltretiranu kućanskim poslovima, oplahnutu katoličanstvom i patrijarhalnu po obrazovanju i daljem društvenom “njegovanju”, no koja neće imati ništa protiv abortusa jer joj je nažalost nužan, i koji je već vrlo vjerojatno i uradila; toj će prosječnoj građanki Hrvatske, umjesto jasnog poziva u borbu protiv zabrane abortusa, borbu koju može veoma lako prepoznati i kao svoj interes, biti također objašnjeno funkcioniranje točke G (a to joj u obrazovanju još jedino nedostaje). I to nije sve, pjevač jednog poznatog benda nastupiti će kao “Doktor orgazma”. Ovo posljednje je mišljeno valjda kao duhovito, no samo je običan i oduran seksizam i, što je najstrašnije, proizveden je od grupe koja se naziva feminističkom. Jer tko je majstor, pače doktor, koji sređuje ženama orgazme? Muškarac. On će to ženama objasniti, srediti, izvesti ako treba, bez njega, muškarca, nema ni orgazma. Lezbijke su nakon ovoga vjerujem u velikoj zabuni (bogme se i sama pitam tko je tu lud) oko vlastitog orgazma bez muškog doktora ili pjevača, svejedno. Makar, ruku na srce, mnoga istraživanja govore da ti doktori za orgazam, a takvim se smatra valjda svaki muškarac, i nisu baš efikasni. Naime, veoma mnogo žena u heteroseksualnim vezama pojma nema što je to orgazam, čule su za to ali im se nije posrećio “doktor”.

No ostavimo se tih zaista štetnih gluposti. Ako odgovor feminističkih organizacija na zaista moguću veoma lošu situaciju po žene i prava na abortus bude u ovakvom stilu, žene mogu odmah pripremiti vješalice za kapute (tradicionalno sredstvo ilegalnih i, naravno, po život opasnih abortusa) ili nazvati prvu quasi-babicu koja će to obaviti na kuhinjskom stolu između grincajga i prljavog suđa.

(napisano na osnovi autoričinog članka iz 2009.)