Piše: Zlatko Gall (facebook)

A dobitnik je… Bob Dylan! Vijest da je Dylan dobio Nobelovu nagradu za književnost svakako jeste senzacija. Ako ništa, posve je zatekla poslovično napaljene britanske kladioničare. Jer na tamošnjoj „kladioničkoj burzi“ Dylanove dionice nisu stale najbolje. Zgodno je podsjetiti da su mu izglede procijenili koeficijentom 50 naprama jedan za razliklu recimo od Harukija Murakamija (5 naprama 1), Ngugija Wa Thionga (7 naprama 1) ili Philipa Rotha (8 naprama 1).
No, s druge strane, Dylan je Nobela apsolutno zaslužio. Posebice kad se nagrada pročita u svjetlu službenog obrazloženja odnosno one itekako važne rečenice koja veli da mu dodijeljena jer je „stvorio novi poetski izraz unutar tradicije velike američke pjesmarice“. Suvišno je svako – zašto. Kao skladatelj i pjesnik Dylan je doista presudno utjecao i na suvremenike i na brojne kasnije generacije. Poveo ih je i putem toka svijesti, odveo u prostor „umjetnosti savjesti“ (iliti angažiranog iskaza), čudesne duhovnosti, poetskih introspekcija… Kao interpretator vlastite glazbe i stihova redefinirao je ulogu izvođača stavivši naglasak na sadržaj a ne na pjevačku formu. Od protestnih trubadura, Beatlesa i Byrdsa pa do najnovije generacije indie-folkera nezamjenjiva je i referencijalna točka. Često onaj presudni katalizator velikih glazbenih opusa i promjena.
Je li Nobelova nagrada za književnost u rukama Dylana o blasfemija? Nije, iako će, nimalo ne sumnjam, izazvati burne rasprave. Recimo, onih koji su i prije dodjele postavljali pitanje može li kandidat Dylan „proći“ u tako žestokoj literarnoj konkurenciji. Jer on nije „pravi pjesnik“ već, kako bi kazao samoironični Arsen Dedić, „pjesnikov bratić“, tek „primjenjeni poeta“. Dylanova je poezija doista uglavnom uglazbljena pa puristička izvedenica veli i okrnjena bez glazbene pratnje i odgovarajuće izvedbe. Naravno, u hipu se mogu pronaći i kontraargumenti budući da bi, ako bi se baš nagrada za književnost dodjeljivala samo romanopiscima i pjesnicima, iz igre ispali i dramski pisci. Pa tako svog Nobela ne bi dobilo čak 11 dosadašnjih laureata (poput Harolda Pintera, Samuela Becketta, Eugenea O’Neilla, Georgea Bernard Shawa…) jer i njihova djela „ovise“ o režiji i glumačkoj izvedbi na pozornici.
A Dylan je, kako god njegov poetski opus vagali, svog Nobela itekako zaslužio. Sjajan glazbenik ali i pjesnik, vrsni pisac koji je to pokazao i u svojim autobiografskim zapisima, ikona rocka, folka ili – najkraće rečeno – svega onoga što zovemo „americanom“ iliti američkim prinosom globalnoj (pop) kulturi, Bob Dylan je odavno za sve – osim valjda za pseudo-elitističke ignorante i urednike Radio Splita koji su ga skinuli s programa jer je „vrijeđao Hrvate“ – neprijeporna umjetnička činjenica. Nikakav lik iz nostalgijom nasaftane „bolje prošlosti“ već umjetnik jednako referentan, poticajan i značaja danas kao radoholičan sedamdesetpetogodišnjak kao i u vrijeme prva tri diskografska remek djela s početka šezdesetih („The Freewheelin’ Bob Dylan“, „The Tomes They Are A-Changing“ i „Another Side Of Bob Dylan“).
S diskografijom koja se protegnula i debelo u novo stoljeće te sa neokrnjenim ugledom žive i vraški aktivne institucije (a ne okamine) rock and rolla, Bob Dylan je doista jedan od istinskih velikana (najveći!) i ikoničkih figura popularne glazbe i kulture 20. stoljeća oko čije se središnje pozicije na rockerskom zidu slavnih nitko ne buni. Konačno, Dylan je tijekom pedeset i šest godina karijere bio i ostao nepredvidiv i svoj, umjetnik koji mijenja tokove ali i ikonoklast koji će i na koncertima sustavno dekonstruirati opća mjesta iz vlastite pjesmarice, ne dopuštajući da one i on budu tek sankrosanktni fosili bolje prošlosti.
Zna li se da je Nobelova nagrada za književnost često završavala u rukama pisaca koji su brodeći mimo struja mijenjali cijele literarne žanrove i umjetničke tokove odnosno bili toliko utjecajni da je – kako je to zgodno primjetio Geoffrey Himes u magazinu „Paste Monthly“ – „njihov utjecaj postao značajn koliko i sama djela“, Boba Dylana doista vrijedi smjestiti u ono časno društvo u kojem su Fauklkner i Marquez ili T.S. Eliot; pisci koji su pretumbali kanone te unijeli revoluciju u žanr; u roman i poeziju.
Dylan je sve to također uradio. Dokaznog materijala ima na pretek. Ne samo kad je riječ o glazbi, o krucijalnoj ulozi u prenošenju temeljnih vrijednosti američkog trubadurskog naglašeno angažiranog ili socijalno osjetljivog folk iskaza u „novo doba“, u amplificiranju folka čime ga je poveo i u nove žanrovske niše folk-rocka pa i country-rocka; o remek djelima poput „Highway 61 Revisited“, „Blonde On Blonde“, „John Westley Hardin“, „Nashville Skyline“… koji su trajno impregnirali globalnu rock scenu i popularnu kulturu uopće, već i o poeziji.
Vraški upečatljivoj i značajnoj i bez svoje organske glazbene pratnje i izvedbe. Njegovi opsežni narativi toka svijesti („The Lonesome Death of Hattie Carroll“) baš kao i minimalistički iskaz u pjesmama poput „One Too Many Morning“, buntovne protestne pjesme (kojima će trajni simbol biti „Masters Of War“), nadrealne vizije pretvorene u moćne slike svagdana („Desolation Row“), intimistički autobiografski zapisi („Tangled Up In Blue“), čudesna poigravanja s obrascima narodskog „storytellinga“ („Maggie’s Farm“) … sve su to djelići jedne goleme, utjecajne i veličanstvene Dylanove poetske ostavštine. Ostavštine koja, ako je suditi po niski fantastičnih albuma i pjesama iz aktualne produkcije, zacijelo još nije zaključena.

(Iz današnjeg teksta na Kulturi u tiskanom izdanju „Slobodne Dalmacije“ kojeg nema na webu)