Piše: Žarko Jovanovski

Konobar je stavio na šank pred mene petu pivu te večeri. A bila je to moja noć iz snova. Nitko me ništa satima nije pitao, muzika nije bila preglasna, pijanstvo me obuzimalo lagano – kako i treba biti, a cigareta je još bilo dovoljno u kutiji.

Ali ništa nije vječno. Nešto iza 23 sata pojavio se na vratima. Bradati starac u crnoj pohabanoj komandosici. Kao da je netko skinuo s filmskog platna usranog lika iz američkih priglupih filmova o glupavim vijetnamskim veteranima i translatirao ga pred moje oči. Klatio se pijan jedno vrijeme kod ulaza. U ruci mu prozirna pičkasta torbica, onakva u kakvoj ženama u trgovinama pakiraju parfeme. Drži je za jednu ručku. Drugu ručku torbice jedno vrijeme pokušava uhvatiti, ali ga jebe ravnoteža pa ne uspijeva. Unutra, u vrećici nekakve knjige.

Prvo je odgegao do konobara. Snažnom gestikulacijom krenuo je žicati pivu. Nisam drugo ni očekivao od ovakvog tipa. Kao, veli on frfljajući, sutra će donijeti lovu jer sada nema para kod sebe. Konobar ga odjebe profesionalno. Zna on da lovu ne bi nikada vidio.

Nisam ga smio pogledati u oči. To je bila velika greška. Naravno, od konobara starkelja se zaletjela ravno prema meni. Uzalud sam istog trena krenuo buljiti na suprotnu stranu. U dva skoka bio je već tu.

“Ej stari…” – započeo je tip zaplićući jezik. Bazdjelo mu je iz usta po nikotinu i alkoholu. Šutio sam. Možda shvati ekspresno da nije poželjan.

“Ej, stari, imaaam za tbe nešo… Pava prrrrilika… Knjige poezije – to su moje knjige i dam ti za dvajst kuna komad.” Onda je stao, “Alo, konobar koko je Žuja? 14 kuna? Ma dam ti za 14 kuna komad. Jebeno dobra literatura…”

Samo sam mahnuo rukom da me ne zanima ali sam skužio odmah da me neće tek tako ostaviti na miru. Krenuo mi je gurati jednu od svojih knjiga pred lice. Uzmem je nevoljko u ruke. Naslov: Besparica. Jebo te bog i tvoju poeziju! Koji glup naslov. Nisam smio to uzeti u ruke. Starac je namirisao krv pa je pred mene na šank u sljedećem trenu bacio u lokvicu pive i još neke svoje ukoričene glupave umotvorine. Jebo mu pas mater i životu. Voliš li ti mene uopće. Hrvatska. Viškovi… Koji su to sve stupidni naslovi za knjige! Neš se ti leba najest od pisanja.

“Nije ti to za mene” – ogradio sam se odgurnuvši knjige pola metra po glatkom drvenom šanku. “Ne jebem ti ja poeziju. To ti je meni sve trlababalan da joj prođe dan. Odi dolje kod onih što igraju bilijar. Tamo ti je praunuk Tina Ujevića. On strašno voli poeziju.”

“Stvarno? Koji?” – pitao je pijani starčić buljeći prema bilijarskom stolu – “Onaj s irokezom ili onaj s majicom Juventusa?”

“Oba su ti ljubitelji poezije. Odjebi od mene. Odi njih zajebavati.”

“Ma, eo, dam ti dve knjige za 14 kuna…”

“Odjebi frajeru!” – postao sam konkretan.

“Eo dam ti tri za 14 kuna…” – bila je uporna bradata starkelja.

Onda mi je pukao film. Ujebao mi je večer skroz na skroz. Pao mi mrak na oči. Uzeo sam njegove usrane knjige sa šanka i pobacao ih sve na pod te ih s ogromnim guštom krenuo gaziti sve dok nisu postale neprepoznatljiva kaša papira. Starac je samo klateći se pasivno gledao kako mu rasturam knjige.

“E, stari, pa nisi trebao… Mogo si samo reć da neš kupit i gotovo…” – rekao je glupavi pjesnik zblenuto.

“Ma goni se ti u tri pičke materine sa svojim knjigama! Je l’ ti sad jasno kako stoje stvari?”

“A jasno je…” – odgovorio je tiho dok je klečeći pokušavao sakupiti gomilu raspadnutih listova s poda. Na tren je cijela rupčaga zurila u nas. Ma ko im jebe mater! Otpio sam gutljaj iz boce. Starac se potom šutke pokupio iz birtije.

Nešto poslije ispio sam i svoju sedmu pivu. Dobro raspoloženje mi se vratilo. Ponovno sam imao svoj unutarnji mir.

Skoro će jedan iza ponoći. Počelo mi se spavati. Vrijeme je za ići doma. Izašao sam iz birtije pozdravljajući konobara. Vani je snijeg poprilično napadao. Livada ispred bila je skroz bijela. Već sam iz džepa počeo vaditi ključeve auta kad spazim pored parkirališta neku crnu masu prekrivenu s nešto pahulja. Približim se i natkrilim nad brdašce. Gledam i gledam, a onda skužim kako tu leži smrznut u snijegu onaj pjesnik koji mi je prije par sati htio utrapiti svoje maloumne knjige.

Da zovem murju? Ma, ću se ja sada zajebavati s tim… Ko ga jebe! Starac mi je skoro upropastio večer. Nek govno crkne! Boli me kurac! Uputim se onda prema autu, a onda stanem. Vratim se prema pjesniku zavaljenom u snijegu i odvalim ga psujući nogom nekoliko puta u glavu. Krv mu navre na usta. Nije se ni pomaknuo. Sigurno je već neko vrijeme mrtav. Ma neka crkne govno pjesničko! Onda ničim izazvan uzmem jednu od knjiga koje su ležale posute oko smrznutog starca. Otvorim nasumično jednu stranicu.

ako kupim cigarete
neću imati za pivo
ako kupim pivo
neću imati za cigarete
morat ću ti ovih dana
ponovno reći da te volim

Jebote, pomislim, tebi stari više neće trebati ni pivo ni cigarete.

A ljubav…?

Što si ti koji kurac ikada znao o ljubavi…?

* * *

Kada sam došao kući već je prošlo dva sata. Legnem u krevet ali san nikako ne dolazi na oči. Upalim svjetlo i potražim olovku. Onda sam napisao svoju prvu pjesmu u životu.

mrtav starac leži u snijegu
pored njega
mrtva djevojčica sa žigicama
i razbacane knjige
i žigice
a ljubav?
što su koji kurac oni uopće znali o ljubavi?