Allenu nikad baš nije išlo dobro u životu. Nešto je davno, još šezdesetih, pokušavao u muzici hodajući od jednog do drugog njujorškog bara gdje je sviruckao svoje folk pjesmice. No koliko se god trudio, ljudi nisu nalazili da mu je muzika naročito zanimljiva. Poslije je radio kao građevinski radnik a penziju je zaslužio raznoseći poštu po Newarku.

Robert je zatim je odložio novine, pogladio svog crnog mačka Avrahama, uzeo gitaru u ruke, sačekao da prestane buka Boinga 747 koji je nadlijetao kuću te je započeo svirati pjesmu Woody Guthriea, Airline To Heaven.

There’s an airline plane
Flies to Heaven every day
Past them pearly gates
If you want to ride this train
Have your ticket in your hand
Before it is too late.

Onda je naglo stao, sporo odgegao do stola da pogleda pjesmu koju je jučer započeo pisati kada se pijan vratio iz lokalnog bara.

How many roads must a man walk down
Before you call him a man
How many seas must a white dove sail
Before she sleeps in the sand
Yes, how many times must the cannon balls fly
Before they’re forever banned
The answer my friend is blowin’ in the wind
The answer is blowin’ in the wind.

Pošto je pročitao što je napisao, bijesno je zgužvao papir i bacio ga u smeće.

“Opet sam pijan napisao govno od pjesme… Nikada ništa od mene. Tko bi danas normalan slušao takva sranja…?”

Potom je iz nepoznatog razloga obukao svoje stare čizme sačinjnje od španjolske kože, zatim je legao u svoj prljavi krevet prekrižio ruke i zaklopio oči. Istog trena je ponovo otvorio oči i pomislio:

“Jesam li mačku Avrahamu stavio njegovu klopu u zdjelicu?”

Okrenuo je glavu i kada se uvjerio da je zdjela puna ponovo je zaklopio oči.

Potom je zadovoljno izdahnuo.