Piše: Jurica Pavičić (Jutarnji)

Prije desetak dana, u vrijeme kad je neizvjesnost oko sastava nove Vlade bila na vrhuncu, razgovarao sam s jednom razmjerno uglednom kulturnjakinjom srednje generacije, međunarodno afirmiranom u svom području rada. Za razliku od mene, ona je poznavala (buduću) ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek i pomalo navijala za njezino imenovanje. U jednom trenutku mi je rekla nešto za što na prvu nisam bio načistu misli li ozbiljno, ili se naprosto šali. Znaš – rekla je – vi biste novinari mogli jako pomoći da ona postane ministrica. Bilo bi strašno korisno kad biste je napali da je tvrdokorna hadezeovka, nacionalistica i ustašica. To bi u ovim okolnostima bilo dobro za nju.

Osoba s kojom sam razgovarao vjerojatno se barem napola šalila. Ali, u tom trpkom humoru – kao i često u humoru – bilo je puno istine. Jer, ova ironična dosjetka puno govori o ozračju izokrenutih kriterija koja je tjednima pratilo fajt oko Ministarstva kulture. U atmosferi ideološkog linča koja se stvorila oko tada još buduće ministrice njoj se kao najveći minus navodilo ono što bi u normalnim okolnostima trebao biti njen plus: umjerenost, poznavanje materije, dugogodišnja uključenost i ideološka otvorenost. Ono što je budućoj ministrici “manjkalo” kao “vrlina” bile su upravo karakteristike koje u normalnim okolnostima ministar kulture ne bi smio imati: militantnost, isključivost, ignorancija, nepoznavanje procesa, cenzorsko nagnuće i politička autoritarnost. Činjenica da u međuvremenu imenovana ministrica nema te “odlike” u perverznom se vrijednosnom obratu pretvorila – u njenu manu.

Ovih dana, u trenutku dok se dvije stvari u “kulturkampfu” ratuju priopćenjima, zapisnicima upravih postupaka i optužbama za korupciju, slabije upućeni nevježa mogao bi pomisliti kako se sukob oko resora kulture vodi oko novca, zakona i zakonitosti. To – dakako – nije tako. Jer, da je konzervativnim revolucionarima do borbe protiv zloupotreba, ne bi slavili ministra čija je pomoćnica sebi kao intendant dijelila peteroznamenkaste interne honorare. Da je konzervativnim revolucionarima do borbe protiv korupcije, onda bi front te borbe bile upravo one sfere kulture u kojima je takva revizija potrebna – recimo, zaštite spomenika i spomenička renta. Da je konzervativnim revolucionarima doista bilo stalo do borbe protiv korupcije, ne bi im politički idol bio čovjek koji je uzeo novac da Mađarskoj prepusti našu naftnu kompaniju.

Rat oko Ministarstva kulture nikad se nije vodio zbog čistih računa i čistih knjiga. On se vodio, ali i dalje vodi, samo zbog jednog razloga: a to je ideološka kontrola. Za konzervativne revolucionare Ministarstvo kulture je bio punkt preko kojeg je trebalo intervenirati u kulturni sadržaj. Stoga nije čudo da se kao ključni krimen (tada još budućoj) ministrici spominjalo to što je sjedila u upravim tijelima agencije koja je ne proizvela, nego financijski poduprla film u kojem se veli da su Hrvati u ratu možda počinili zločin. Otvarajući taj front, general Glasnović i njegova subnorovsko-cenzorska družba odaslali su barem tri neprihvatljive poruke. Prva, da bi ljudi koji upravno nadziru neku kulturnu ustanovu morali cenzurirati njen kulturni proizvod. Drugu, da bi jedna kulturna ustanova morala financirati samo proizvode s kojima se vrh tog tijela (ili – pak – sam glasnovićevski subnor) slažu. I treću – da je snimiti film u kojem jedan od intervjuiranih veli da su Hrvati možda nekoga ubili takav krimen, da zbog njega padaju glave i sijeku se karijere. Zapravo, teško je reći koja je od te tri poruke opasnija.

Subnorovsko-opusdeijevske kulturne reformiste – ukratko – nisu zanimala upravna izvješća i kolone novca. Njih je zanimalo, ali i dalje zanima, interveniranje u kulturni sadržaj. A da bi intervenirali u kulturni sadržaj, morali su detronizirati postojeću kulturu koja im se, sasvim razumljivo, nimalo ne sviđa.

Kao dokaz do koje se mjere razgorio taj revolucionarni mentalitet može se uzeti i izjava vidno razočaranog bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića u večeri kad se doznalo da će Ministarstvo morati prepustiti osobi s kojom se trenutno tužaka na upravnom sudu. U tom trenutku, Hasanbegović je izrekao rečenicu koja je možda najgorča uvreda koju su hrvatski kulturni radnici ikad primili, ikad i od koga. Hasanbegović je – naime – za svoju nasljednicu rekao da se “zna kojim krugovima pripada”.

Kad za nekog javno kažete da “se zna kojim krugovima pripada”, onda to obično ima najcrnje konotacije. Kad “netko” “pripada nekim krugovima”, onda čovjek u glavi zamišlja osobu koja ima veze s mafijom, koja se zakulisno sastaje sa švercerima i dilerima, koja kriomice šuruje s obavještajnim podzemljem ili je u mutnoj vezi s nekim od – kako naše novine to eufemistički vole napisati – “kontroverznih poduzetnika”. Čovjek bi zlobno mogao reći da se – kad za nekoga kažete da “se zna kojim krugovima pripada” može pomisliti da se druži s ljudima koji su na rivi šetali s fašističkom kapom. Ili da su političku karijeru izgradili pod pokroviteljstvom čovjeka koji je primao mito od mađarske naftne kompanije. Ali – ni na što od toga nije Hasanbegović mislio kad je (sad-već-sadašnju) ministricu optužio da “pripada nekim krugovima”. On je ministricu optužio za valjda najgori krimen koji se u njegovu svjetonazoru može zamisliti: naime, da pripada krugovima kulturnjaka. Da ih poznaje, da s njima surađuje, da im je pomagala pisati zakone i pravilnike te da ih ne tretira kao neprijatelje. U ovom trenutku za jedan dio oštro konzervativnog civilnog društva već je i to nepodnošljiva ideološka aberacija.

Jer, kad se u Hrvatskoj bira ministra branitelja, onda se podrazumijeva da je to čovjek kojeg branitelji cijene, priželjkuju, pa čak im se nudi da ga napola izaberu. Kad se bira ministra zaštite okoliša, onda se nekako podrazumijeva da bi zelene udruge i aktivisti o tom čovjeku trebali imati pozitivno mišljenje. Kad je kultura posrijedi, stvar se najednom mijenja. Ne samo da se ne podrazumijeva da bi za ministra kulture trebao doći netko o kojem pišuća, slikajuća, glumeća ili snimajuća kasta ima dobro mišljenje, nego se – upravo suprotno – drži da je tom i takvom to – neoprostiv uteg. Jer, ako je tako, to znači da on “pripada nekim krugovima”. On je klijentistički umrežen, on ih neće sasjeći, srezati im stečene povlastice, dokinuti im pipce. Za ministra se branitelja podrazumijeva da bi mu posao bio da branitelji dobiju više. Za ministra se kulture, naprotiv, podrazumijeva da bi trebao mačem sasjeći aždaju koje se zove njegov vlastiti resor. Hrvatska konzervativna kontrakultura podrazumijevala je, i još uvijek podrazumijeva, da ministar kulture bude okupacijski gubernator, upravitelj okupiranoga grada koji mora zavesti red, proglasiti coprifuoco i satrti džepove otpora. Za tu ideologiju – kako je to vrlo precizno na Fejsu sročilaMarkić – kultura je neprijateljski, zauzeti teritorij kojim vladaju “antihrvatske ideje”, zločeste udruge i odnarođeni pervertiti. Stoga je posao ministra kulture da taj teren asanira, da ga sprži bacačem plamena, preruje kao Kartagu, te – kao ‘41. ili ‘45. – počne ispočetka. A da bi se taj posao obavio, kulturnjake je potrebno razvlastiti, potrebno im je oduzeti “pravnu sposobnost”, silom im nametnuti legalnog skrbnika koji bi ih izliječio od aberacije. Za Glasnovića ili Markić, kultura nije područje društva koje treba reformirati (što – uzgred rečeno – treba). To je područje društva koje treba kolonizirati.

Stoga konzervativni revolucionari u Ministarstvu kulture nisu nikad vidjeli područje administriranja, mjesto u kojem bi se tražila bolja regulativa, pisalo uspjelije zakone s kojima bi se za isti novac postigao veći učinak. Oni su u Ministarstvu kulture vidjeli područje ideološkog rata, front na kojem ćemo “mi” napokon suzbiti “njih”.

Zato stvarna prijetnja za konzervativne revolucionare nisu ljevičari: štoviše, među žešćim bi se ljevičarima našao ne mali dio njih koji i sami vjeruju u ovakvu “kreativnu” ulogu Ministarstva kulture. Najveća prijetnja ovakvoj konzervativnoj revoluciji su ideološki neostrašćeni tehnokrati. A prema svjedočenjima onih koji su s njom surađivali Nina Obuljen Koržinek je upravo to.

Koliko će tek postavljena ministrica biti kadra rješavati probleme, to tek treba vidjeti. Desničarska intifada novoj je ministrici priskrbila nagle simpatije kulturnjaka te je neočekivano postala “darling” liberalne javnosti. Ali, u prošlosti su u tu stolicu sjedale i druge osobe koje su svi simpatizirali, pa bi tezulja brzo prešla na stranu razočaranja.

Kako god bilo, jedno je sigurno. Tome ministarstvu i toj kulturi u ovom trenutku ne treba idejni revolucionar – takvih se tamo naredalo. Kulturi u ovom času treba smireni tehnokrat, jer je to resor pun problema, nereformiranih zakutaka, krivo započetih promjena i zapuštenih okamina prošlosti. Tko god se latio toga, imat će puno posla. I to posla koji nije glamurozan, niti će se njime dobivati ideološki aplauzi zdesna ili slijeva.