Evo priče koju sam čuo o jednom davno zaboravljenom piscu. Njegov poznanik mi je o njemu kazivao kao o čovjeku koji je imao nešto dara, ali je bio ljenčina, malo je pisao i zapravo nikada nije ozbiljno ni htio ostvariti svoje namjere. Drugi ovu opasku korigira i kaže da ovaj pisac iz objektivnih razloga, u kojima su stalni financijski problemi bili dominantni, nije mogao dovršiti svoju knjigu, a najviše zato što nije imao dovoljno vjere ni u sebe ni u druge pisce. Jednom mu je neki zaneseni kolega rekao da mora svoj dar ostvariti, svoje napisati, jer će uistinu živjeti kada ga više ne bude, ali on u to nikada nije povjerovao, ne samo zbog sumnje u vlastito pismo, nego još više zbog svijesti da je i mrtav pisac mrtav, ne može mu više nikakvog značaja, sve i da se desi, imati život njegovog djela. Treći koji spominje gospodina pisca tvrdi da ovaj gospodin nije napisao svoju knjigu, jer se u pisanju hoće dohvatiti život a baš u pisanju na sve načine izmiče. Posljednje, neiskazivo, pripada Bogu i čovjeku: Bogu, koji se nikad neće do kraja pokazati niti će biti shvaćen, čovjeku koji nikad sam neće moći potpuno kazati, a ni znati što jest. Sva trojica svjedoka se slažu u jednom: pisac nije napisao svoju knjigu i ona je ostala neostvareno savršenstvo, a sam pisac još jedan u nenapisanoj enciklopediji zaboravljenih autora.