Piše: Edit Glavurtić
Odem do Markovog polja pa kod velikog križa zapalim svijeće za moje koji su daleko, pridružim male plamenčiće velikom moru svjetla. Kako se mrači, taj tepih od lampiona sve je veći i veći, pa stojimo tako u krugu, u tišini, svatko udubljen u svoju molitvu ili uspomenu, u tugu kojoj samo on zna ime.
Gledati lica u odsjajima tog toplog mora bolan je i intiman trenutak, jer svi smo mislima drugdje, s roditeljima, supružnicima, prijateljima, ili djecom što je bol iznad svake druge boli. Neki su imali vremena za oproštaj, nečija je nit presječena naglo, bez prilike za onih zadnjih nekoliko riječi. Neki su se gasili u bolesti, neke je odnijela saobraćajka, a neke rat pa im se do dana današnjeg ne zna za grob. Otišli su u najljepšim godinama, otišli su u starosti, neki nisu ni počeli živjeti. Svi su otišli kad je došao njihov red, smrt nema pravila.
Iza svakog lampiona jedan je čovjek, u svakoj krizantemi jedna životna priča utisnuta u pamćenje onih koji su ga voljeli i kojima će izgovaranje njihovog imena uvijek značiti bol. Nedostajanje. Čežnju. I kako god čovjek živio, tko god on za života bio, ovdje je svakom zadnja stanica. Tu se završavaju sve nade, snovi, planovi, sve nerazriješene svađe i bezvezna, sitna zamjeranja.
Zašto se toga ne možemo prisjetiti kad se toliko uzrujavamo zbog posla, nesporazuma s prijateljem, nerazumijevanja najbližih, nedostatka novca i vremena, potreba koje su uvijek veće od mogućnosti, žudnja za onim što se ne može dobiti, a omalovažavanje onoga što se ima? U jednom trenutku, kad se duša otkine i poleti, ostat će samo još pitanja krajnje jednostavna, i nekako ne vjerujem da će imati veze s mojim kreditom, stanom, izložbama i slikama koje jesam ili nisam naslikala.
Možda prije… koliko sam voljela, i koliko praštala? Jesam li bila melem na ranu, ili ulje na vatru? Jesam li pokušala razumjeti, ili sam osuđivala? Jesam li podizala zidove, ili otvarala vrata? Jesam li živjela samo za sebe, ili se još netko budio sretan pri pomisli da postojim? Jesam li grabila samo sebi, ili sam uzimala s mjerom obzira i suosjećanjem za drugog? Je li zbog mene netko plakao, ili me možda netko blagoslovio?
Kratak je let od jedne do druge obale, a groblja izoštravaju slike i pojednostavljuju sve što bismo trebali znati. U svjetlu konačnosti, prolaznosti i gubitka kog nitko i ništa ne može ublažiti, čovjek uvijek dobiva novu priliku. Biti budniji i prisutniji u vlastitom životu, bolji prema onima do kojih mu je stalo. Dati više od sebe, i sebi i svijetu. Bolje iskoristiti darovano vrijeme. Biti živ, i za sebe, i za one koji su otišli.
radio gornji grad 
