Sve ono što se čulo, od državnog vrha do u medije na velika vrata pripuštenih bivših generala, samozvanih stručnjaka i domoljubnih narikača, koji su se čak počeli međusobno optuživati, na kraju se pretvorilo u ratnohuškačku riku. Samo je nedostajalo da netko zazove izlazak tenkova i vojske na granicu s BiH! Takve reakcije najviše će naštetiti uhićenim osumnjičenicima u njihovoj pravnoj borbi, jer je ovakva orkestracija izravan pritisak i na sud, odnosno tužilaštvo BiH koje se neopravdano potcjenjuje iako je u procesuiranju ratnih zločina efikasnije od hrvatskog pravosuđa.

I upućeniji u sadržaj optužnica od službenog Zagreba! Koji je uhićenja u Orašju proglasilo političkim procesom s namjerom destabilizacije Hrvatske jer, kao što reče premijer Plenković, optužnice sadrže političke formulacije i za Hrvatsku neprihvatljiv »koncept udruženog zločinačkog pothvata«.

– U predmetu za ratne zločine u Orašju ne radi se o kvalifikaciji zajedničkog zločinačkog pothvata, već se navedeni sumnjiče za kaznena djela ratnog zločina, dakle zločine protiv čovječnosti i ratne zločine protiv ratnih zarobljenika, po zapovjednoj i osobnoj odgovornosti – demantiralo je državno odvjetništvo BiH Plenkovićevu Vladu koja se busa kako će »zaštititi legitimne interese RH, hrvatske branitelje i spriječiti pokušaje revizije povijesnih događaja«.

Upravo zastrašuje ta posvemašnja neupućenost i nesnalaženje državnog vrha koji sve saznaje iz medija, a onda se ponaša poput slona u staklarnici. Tako predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović panično najavljuje sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost zbog jednog kazneno pravnog postupka, dok premijer Plenković poziva na raport državnog odvjetnika, šefa tajnih službe, ministre pravosuđa i unutarnjih poslova dva dana nakon svog posjeta BiH kako bi ga informirali o temi o kojoj mediji pišu već godinama!

Sve zajedno koriste lovci u mutnom koji dobivaju priliku javno prozivati za veleizdaju iako su se dobro ratom najamili. Među rijetkima o meritumu stvari kada se radi o »bosanskim optužnicama« progovorila je nekadašnja ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt podsjećajući kako se radi o postupcima »pokrenutim još između 1992. i 1994. godine koji su prošli fazu Haškog tribunala i vratili se u BiH«. Dakle, da se ne radi o optužnicama temeljem nacionalnog pravosuđa, već su »vezane za tzv. rimska pravila puta temeljem Rimskog sporazuma između Izetbegovića, Tuđmana i Miloševića«.

A oni su, baš kao i Haški sud, bili potrebni jer ovdašnji ratni akteri nisu željeli, baš kao ni danas, kažnjavati zločine koje su počinili njihovi vojnici. I zato žrtve, koje evidentno postoje, još uvijek nisu dobile pravednu zadovoljštinu, pa, ako se već kunemo u svoje europejstvo, ne bi trebalo biti bitno tko je dao dokumente, već što u njima piše. Nakon ove ratnohuškačke halabuke iza koje se čuje glasno zveckanje oružjem, sve je bolje od još jednog krvavog ponavljanja povijesti.

Čak i javno proglašena amnestija za sve ratne zločince svih zaraćenih strana, kada to ne bi bila lažna garancija mira.